Слике страница
PDF
ePub

ostaloga uzeo ujedared simpatizirati pod dojmom neprekidnih veleizdajničkih kleveta sa strankom grofa Aleksandra Draškovića i komeša Antuna Josipovića, magjaroni, još juče tako reći nepoznati, postaše ne samo važan, već upravo snažan politički faktor prijeteći, da će jednim mahom, jednim županijskim izborom, a pogotovo onim saborskih poslanika u Požun, uništiti do temelja sve ono dobro i plemenito, što je dosada bilo onako požrtvovno i zanosno sagradjeno na nacionalnoj osnovi, poglavito od mlade hrvatske inteligencije. Jer ne valja smetnuti s uma, da su u to doba sastavljali sabor hrvatski pored virilnih glasova plemstva i visokoga klera još i zastupnici pojedinih županija, koji su se birali na županijskim skupštinama uoči sabora i kojima bi onda ove davale obvezatne instrukcije. Prema tome izbori u županijskim skupštinama u neku su ruku po političkoj kompetenciji svojoj nalik na današnje naše saborske izbore, jer tko je imao županije u svojoj vlasti, taj je ima o i većinu u saboru. Taj bi onda takodjer davao svojim ablegatima za požunski sabor o bvezatne instrukcije u smislu onih, što su ih sastavile županije, a kojih su se upravo morali točno držati u pitanju hrvatsko-magjarskoga spora.

Organiziranje magjaronske, ili kako se u narodu kazivalo magjaronske stranke dašto odmah izazva i osnutak ilirske političke stranke. Sada uzeše Iliri oblačiti surku, na glavu stavljati crvene kape s ilirskim grbom, polu

mjesecom i zvijezdom, te se oboružavati handžarom, sabljom, pištoljem ili najmanje čvrstom batinom. Omladina bi provodila velik dio noći po ulicama, naročito po današnjem Strossmayerovom šetalištu pjevajući ilirske davorije, no pored toga uobičaji se sada i lupanje prozora na kućama magjaronskih vodja, a nerijetko došlo je i do tvornih napadaja, naročito noću, po zagrebačkim ulicama. Posljedica toga bješe i društveni razlom; magjaroni i ilirci nijesu se više ni gledali prekinuvši svaki intimni i prijateljski odnošaj izgledajući uzbudjenom dušom prvi sudar medju obje stranke kod narednih županijskih restauracija, to jest obnove činovništva.

Prva restauracija opravljena bješe dne 1. septembra 1841. u Križevcima pod predsjedanjem velikoga župana i podkancelara Ludovika baruna Bedekovića, otvorenoga pristaše i prijatelja Ilira. Na ovu restauraciju došao je glavom i sam Gaj s nekim prijateljima. No izbor prodje mirno i bez ikakvoga sukoba. Ilirska je stranka jednoglasno pobijedila. Poslije izbora bješe banket, na kojem je župan Bedeković napijao hrvatskim jezikom zdravice, a medju ostalima i ,,našemu opće štovanomu gospodinu doktoru mudrobljublja Ljudevitu Gaju", našto mu ovaj zahvali, te tom prilikom reče: „Da Bog poživi konstituciju ugarsku, kraljevinu Hrvatsku i narodnost ilirsku“. Öve tako reći programne riječi istumačiše potom Gajeve novine ovako: „Neka svaki protivnik ove riječi dobro promisli i rasudi i neka znade, da je g. Gaj sve, sve ono i izrazio, što pravi Ilir misliti, hotjeti i činiti imade. Nama

ne treba da namjerenja naša sakrivamo, nego da očito kažemo cijelome svijetu, kakova načela imamo. Neka nam predbacuju rusku knutu, Iliriju njemačku ili demagogička kovarstva, mi činimo pravo i branimo konstituciju, kraljevinu našu i i narodnost našu, koja a ko ilirska ne bude, propasti mora. Oni koji misle, da smo mi slijepi bijesni dušmani Magjara, mogu to zapamtiti, da ćemo se mi u onaj čas, u koji oni prestanu biti protivnici našega jezika i municipalnih naših prava, s njimi čvrsto sjediniti... Svakomu svoje... tako Ilirom in regnis adnexi's, kako i Slovakom u svojoj Panoniji".

Medjutim se spremiše magjaroni na prvi svoj javni istup, i to na generalnoj skupštini županije varaždinske dana 2. novembra 1841., koju je sazvao administrator županijski grof I v a n Nep. Erdödy. Kako je duša čitave županije bio ondjašnji bilježnik Metel Ožegović, odlučni pristaša ilirske stranke, nije teško bilo saznati grofu Janku Draškoviću, Hermanu Bužanu i Gaju i njegovim drugovima, o čem će skupština imati da vijeća. Pa tako se zbude, da su onoga dana u Varaždin došli iz Zagreba i pomenute vodje Ilira, upravo da spasu politički individualitet Hrvatske, jer je administrator stavio na raspravu predlog treba li, da se dosadašnji način zastupanja var megja horvatskih na državnom saboru ugarskom promijeni, i da se onaj način, koji postoji u ugarskim islavonskim varmegjama, i kod nas

vede. Oko toga predloga zametne se osobito oštra debata, za koje su s magjaronske strane pala veoma karakteristična shvaćanja, kao da Hrvatska nema svoga ustava, a što ima konstituciju, to je ima samo zato, jer je u društvu s Ugarskom, ili da može biti narodnosti i bez posebnoga jezika i slično. Iliri upeše sve sile, da dokažu, da županijska skupština nije kompetentna, da riješi mjerodavno ovo pitanje, već jedino hrvatski sabor, pa nakon šestosatne prepirke konačno i pobijede. Grof Ivan Nep. Erdödy propao je sa svojim pogibeljnim predlogom, za koji sasvim ispravno rekoše tadanje ilirske novine, da zapravo znači ,,uništenje narodnoga njihova života, svih njegovih privilegija i municipalnih prava, i da bi konačno stopljenje s Ugarskom, a tako i političko samoubojstvo za sobom povuklo, budući da se hrvatske varmegje dosada od više već stoljeća pri ugarskom saboru nisu vlastitimi poklisari zastupljivale, nego takovimi, koje je općenito državno spravište (= sabor) kraljevine Dalmatinske, Hrvatske i Slavonije kao poklisare odabralo. I ovi tamo ne samo da su udionici ugarskoga zakonodavstva, u koliko se poslovi zajedno i na Ugarskuina Hrvatsku protežu, nego su i osobito držani (= obvezani) općenite koristi svih stanovnika ovih pokrajina čuvati i biće i cjelokupnost rečenih kraljevina, prava i slobode svoje domovine braniti; zato bi se, kad bi se pojedinim horvatskim varmegjam zastupnici

dozvolili, gori navedeno zaista narodno horvatsko zastupljenje posve ukinulo, i tad bi se pojedine usamljene varmegjehorvatske kao i ostale ugarske varmegje sm atrale, niti bi ikakvoga upliva glede narodnosti i municipalnih svojih prava imati mogle“. Pobjeda ilirska na županijskoj skupštini varaždinskoj bješe tako snažna i odlučna, da je njome stranka magjaronska bila toliko oslabljena, da se ubrzo sam administrator grof Ivan Nep. Erdödy našao od staleža i redova županijskih prisiljenim odreći se svoje časti već 5. februara 1844.

Nemajući više nade, da će doći do prevlasti u županijama križevačkoj (,,tvrdjava ilirska“) i varaždinskoj, magjaroni se svom dušom baciše u očajni boj za prevlast u županiji zagrebačkoj, gdje se poradi mnogobrojnoga seljačkoga plemstva osjećahu vrlo možnima, a gdje je upravo na redu bila županijska restauracija, koja je posljednji put opravljena još godine 1835. Već 14. marta 1842. držalo je u Zagrebu pripravnu županijsku kongregaciju nekih dvjesta skupštinara pod predsjedanjem ilirskoga pristaše velikoga župana Nikole Zdenčaja, na kojoj se raspravljalo o mjestu, gdje će se opraviti buduća restauracija, i o načinu, kako će se opraviti. Magjaroni, na čelu im komeš Josipović, tražili su, da se restauracija opravi na otvorenom prostoru, kao i godine 1835., dakako s potajnoga razloga, da joj uzmogne pribivati što veći broj plemića seljaka. No Zdenčaj odbije predlog Josipovićev i odluči, da će se dne 31. maja birati a klamacijom, a ne balota

« ПретходнаНастави »