Слике страница
PDF

proxime celebrandis regni Hungariae partiumque eidem annexarum comitiis) ništa drugo ni javno ni tajno raditi, pisati ili govoriti osim onoga, što služi zakonitom (t. j. okrunjenom) kralju i kraljevini Ugarskoj, te njoj pridruženim stranama na čast i na očuvanje privilegija, napretka i slobode, te na vječno ojačanje ustava domovine i napokon na sve ono, što će smatrati, da služi na dobrobit jadnoga puka, te njegove koristi i potrebe; nadalje će se iskazati, da su prisegli, daće spriječiti svadje medju staležima, te da će vazda nastojati, da složnim silama unaprijede korist kraljevine Ugarske i njoj pridruženih strana, kao i korist svega onoga, što se odnosi na opću sreću; poradi toga oni će s ostalim ugarskim poslanicima složno i u ljubavi živjeti, skladno raditi, te se s njima slagati bez ikake primisli, dakako držeći se inače vazda strogo svojih instrukcija. No u općeno-javnim poslovima p okoravat će se većini glasova, ali ipak tako, da kroz to ne budu povrijedjena posebna prava kraljevine Hrvatske. Konačno se kunu, da za trajanja sabora ne će nikakih časti, odlikovanja il i nagrada primati ni od koga, a onaj, koji bi se o tu prisegu ogriješio, bit će stavljen pred banski stol.

Iza ove prisege instrukcija traži naročito od hrvatskih poslanika, da stupe u svim ustavnim pitanjima, koja se zajednički tiču Ugarske i Hrvatske u saobraćaj (communicabunt) sa svim ugarskim zastupnicima. Nadalje, ako bi ugarski zastupnici zapodjeli pitanje vjersko, i to sa slobodoumnijom težnjom, neka uzrade, da za Hrvatsku ostanu netaknuti stari zakoni, kojim se isključuju nekatolici od prava posjeda, dapače i od slobodnoga ispovijedanja vjere, u prvom redu protestanti i kalvini ; u slučaju da Hrvati ne uspiju na saboru, bojali su se oni, koji su sastavili instrukciju, dakle u prvom redu sam Škrlec, „da bi se iz toga mogla poroditi svadja štetna po opće dobro". Za slučaj pak, da se u kojem pitanju hrvatski poslanici ne bi mogli složiti s ostalima, onda neka se pod predsjedništvom banovim sastane hrvatska običajna konferencija (consueta conferentia croatica), koja će zaključiti, kakovo da se stanovište u saboru ima zauzeti. Budući pak da je Marija Terezija sve mimo sabora najprije osnovala kraljevsko hrvatsko vijeće, a onda ga dokinula i njegove poslove predala ugarskom namjesniškom vijeću, i opet mimo sabora, predložit će hrvatski poslanici saboru, da se dokine namjesničko vijeće i preuredi u „senat kralj evine" (senatus regni), kao u zajedničku vladu, koja će pomnjivo paziti i bdjeti, da se sa strane egzekutivne vlasti ništa ne zgodi, što bi bilo u protimbi s ustavom i zakonima Ugarske i Hrvatske. U taj senat birat će svoje članove Ugri već na ovom saboru, a Hrvati, čim se kući vrate, na svom saboru. Ovi bi članovi imali ostati do idućega zajedničkoga sabora (diaeta). Ako se to možda ne bi odmah dalo provesti, onda će hrvatski zastupnici tražiti, da se namjesničko vijeće nanovo p r e ur e d i. No takav odnošaj izmedju Ugarske i Hrvatske treba da postoji tek dotle, „dok se natrag ne osvoje oni dijelovi Hrvatske, što ih sada imadu TurciiMlečani (t. j. zemlje do Vrbasa s Jajcem, i Dalmacija), tako da se uzmogne naći na okupu dovoljan broj županija za uredjenje posebnoga političkoga dikasterija (vlade) ; sve dotle pak, neka ovo šest županija prima naloge od namjesničkoga vijeća, kod kojega treba da se namjesti i razmjeran broj članova iz ovih šest županija. Sve se pak ovo mora uzakonjenjem (inartikulacijom) zajamčiti. Konačno neka traže, da se novačenje prepušta hrvatskom saboru, da se sjedini varaždinski generalat s materom zemljom, te da grad Senj bude izlučen iz Vojne Krajine i zastupan na zajedničkom saboru, a tako i Rijeka. Instrukcija svršava odredjenjem dnevnica za poslanike i protonotara po 6 for. dnevno, kao i 100 fr. putnoga troška tamo i natrag, i to na trošak županija zagrebačke, varaždinske i križevačke. Razumije se, velikaši polazili su o svom trošku na sabor, slavonske županije slale su svaka o svom trošku dvojicu zastupnika, a tako i kaptoli i kr. slob. gradovi.

No pored ove instrukcije, odbor još je izradio opširan spis (puncta constitutionalia etc), očito da bude tumač samoj instrukciji. Tu se medju ostalim naročito još ističe, da se povećanje poreza za uzdržavanje vojske (contributio), koji se ravno daje kralju, mora u buduće raspraviti i prihvatiti isključivo na zajedničkom saboru i nigdje drugdje, no ipak tako, da se odijeljeno od ugarskoga uzima na dnevni red. Nadalje da bi trebalo osnovati u Budirou, umjesto bečkoga ratnoga dvorskoga vijeća, v rhovnu vojničku kuriju (suprema militaris curia) za vojništvo, sastavljenu isključivo od Magjara i Hrvata, na čelu joj pak kapeten kraljevine, koji treba inače još i da bude član senata kraljevine, te odgovoran zajedničkom saboru. Vojska razmještena po Ugarskoj kao i po Vojnoj Krajini imala bi polagati u buduće prisegu kralju i n a r o d u Ugarske (nationi Hungariae), hrvatska krajiška vojska opet kralju i narodu hrvatskomu (nationi Croatiae), a kroz to svetoj kruni ugarskoj ; u toj kuriji ima ban hrvatski da bude odličan član. Nadalje se ima njemački jezik iz Ugarske i Hrvatske sasvim odstraniti kao tudji, te u svim uredima uvesti latinski, dok u vojsci hrvatskoj ima da bude komandovni jezik hrvatski.1 Isto se tako mora oktroirani urbar Marije Terezije urediti ustavnim putem na hrvatskom saboru i nigdje drugdje.

Opravivši povjereni mu posao odbor ga podastre saboru na raspravu, koji ga odobri i jednoglasno primi. Iza toga ostade sabor na okupu još koji dan dopustivši poslanicima i protonotaru, da na budimski sabor ponesu potrebne spise iz arkiva, ter zaključivši još, da se banu ima vlast i dalje u smislu prijašnjih zakonskih članaka smatrati posve neokrnjenom, te da ga ide plaća od 5000 for.; bana pak imenovat

1 „ . . . latini idiomatis usu pro his regnis ultro quoquo articulariter reKnquenđo, praeter exercitium militare, pro quo nationale idioma croatioum adhibeatur." Saborski spisi u zom. arkivu.

će samo kralj na predlog hrvatskoga sabora, a pripada mu pravo, da sabor hrvatski sazove, kadgod bi to opće dobro tražilo. Potom bi sabor dne 22. maja zaključen, a hrvatski poslanici podjoše u Budim na sabor.

Centralizatorne i germanizatorne tendencije cara Josipa II. urodiše kod Magjara, kako već naglasismo, nenadanim preokretom, koji se krepko odražavao u oduševljenju i ljubavi za magjarsku narodnost i magjarski jezik, dapače odmah se stalo pomišljati na to, kako da se magjarski jezik po uzoru Josipove germanizacije nametne svim žiteljima u zemljama krune sv. Stjepana. Kao što ima samo jedan Bog i jedan kralj, tako treba da bude samo jedna država, jedan narod i jedan jezik od Karpata do Adrije, — to bijaše politička ideja Magjara u to doba, a takovom ostade u bitnosti sve do danas.

Sabor, urečen za 6. juna, započe svoj rad tek u četvrtak 10. juna svečanom službom božjom. Već sjutradan 11. juna zapodjenuše Magjari u donjoj kući raspravu o magjarskom jeziku, koji je tada požnjeo prve svoje pobjede u Ugarskoj. Oduševljenje bilo je veliko i općenito, te se sa svih strana čulo, damagjarska neovisna narodna država može jezično samo magjarska da bude. U taj čas išlo se za tim, da se saborski dnevnik, kao i raspravljanje vodi isključivo na magjarskom jeziku i da se medjusobne poruke obiju kuća sastavljaju takodjer na magjarskom jeziku. Tome se predlogu

« ПретходнаНастави »