Слике страница
PDF
ePub

(t. j. zemlje do Vrbasa s Jajcem, i Dalmacija), tako da se uzmogne naći na okupu dovoljan broj županija za uredjenje posebnoga političkoga dikasterija (vlade) ; sve dotle pak, neka ovo šest ž u panija prima naloge od na mjesničkoga vijeća, kod kojega treba da se namjesti i razmjeran broj članova iz ovih šest županija. Sve se pak ovo mora u z a k onjenjem in artikulacijom) Zaja mčiti. Konačno neka traže, da se novačenje prepušta hrvatskom saboru, da se sjedini varaždinski generalat s materom zemljom, te da grad Senj bude izlučen iz Vojne Krajine i zastupan na zajedničkom saboru, a tako i Rijeka. Instrukcija svršava odredjenjem dnevnica za poslanike i protonotara po 6 for. dnevno, kao i 100 fr. putnoga troška tamo i natrag, i to na trošak županija zagrebačke, varaždinske i križevačke. Razumije se, velikaši polazili su o svom trošku na sabor, slavonske županije slale su svaka o svom trošku dvojicu zastupnika, a tako i kaptoli i kr. slob. gradovi.

No pored ove instrukcije, odbor još je izradio opširan spis (puncta constitutionalia etc.), očito da bude tumač samoj instrukciji. Tu se medju ostalim naročito još ističe, da se povećanje poreza za uzdr ž a vanje vojske (contributio), koji se ravno daje kralju, mora u buduće raspraviti i prihvatiti isključivo na za je dničkom saboru i nigdje drugdje, no ipak tako, da se odijeljeno od ugarskoga uzima na dnevni red. Nadalje da bi trebalo osnovati u Budimu,

umjesto bečkoga ratnoga dvorskoga vijeća, vrhovnu vojničku kuriju (suprema militaris curia) za vojništvo, sastavljenu isključivo od Magjara i Hrvata, na čelu joj pak kapeten kraljevine, koji treba inače još i da bude član senata kraljevine, te odgovoran zajedničkom saboru. Vojska razmještena po Ugarskoj kao i po Vojnoj Krajini imala bi polagati u buduće prisegu kralju in a rodu Ugarske (nationi Hungariae), hrvatska krajiška vojska opet kralju i narodu hrvatsko mu (nationi Croatiae), a kroz to svetoj kruni ugarskoj ; u toj kuriji ima ban hrvatski da bude odličan član. Nadalje se ima njemački jezik iz Ugarske i Hrvatske sasvim odstraniti kao tudji, te u svim uredima uvesti latinski, dok u vojsci hrvatskoj ima da bude komandovni jezik hrvatski.1 Isto se tako mora oktroirani urbar Marije Terezije urediti ustavnim putem na hrvatskom saboru i nigdje drugdje.

Opravivši povjereni mu posao odbor ga podastre saboru na raspravu, koji ga odobri i jednoglasno primi. Iza toga ostade sabor na okupu još koji dan dopustivši poslanicima i protonotaru, da na budimski sabor ponesu potrebne spise iz arkiva, ter zaključivši još, da se banu ima vlast i dalje u smislu prijašnjih zakonskih članaka smatrati posve neokrnjenom, te da ga ide plaća od 5000 for. ; bana pak imenovat će samo kralj na predlog hrva tskoga sa bora, a pripada mu pravo, da sabor hrvatski sa zove, kadgod bi to opće dobro tražilo. Potom bi sabor dne 22. maja zaključen, a hrvatski poslanici podjoše u Budim na sabor.

1,... latini idiomatis usu pro his regnis ultro quoque articulariter relinquendo, praeter exercitium militare, pro quo nationale idioma croaticum adhibeatur.“ Saborski spisi u zem. arkivu.

Centralizatorne i germanizatorne tendencije cara Josipa II. urodiše kod Magjara, kako već naglasismo, nenadanim preokretom, koji se krepko odražavao u oduševljenju i ljubavi za magjarsku narodnost i magjarski jezik, dapače odmah se stalo pomišljati na to, kako da se magjarski jezik po uzoru Josipove germanizacije nametne svim žiteljima u zemljama krune sv. Stjepana. Kao što ima samo jedan Bog i jedan kralj, tako treba da bude samo jedna drž a va, jedan narod i jedan jezik od Kar pa ta do Adrije, - to bijaše politička ideja Magjara u to doba, a takovom ostade u bitnosti sve do danas.

Sabor, urečen za 6. juna, započe svoj rad tek u četvrtak 10. juna svečanom službom božjom. Već sjutradan 11. juna zapodjenuše Magjari u donjoj kući raspravu o magjarskom jeziku, koji je tada požnjeo prve svoje pobjede u Ugarskoj. Oduševljenje bilo je veliko i općenito, te se sa svih strana čulo, da magjarska neovis na narodna drž a va može jezično samo magjarska da bude. U taj čas išlo se za tim, da se saborski dne vnik, kao i raspravljanje vodi isključivo na ma gjarskom jeziku i da se medjusobne poruke obiju kuća sastavljaju takodjer na magjarskom jeziku. Tome se predlogu uzeše prvi opirati neki Ugri, koji nijesu znali magjarski, prigovarajući, da bi zbog uvedenja magjarskoga jezika u legislativnu vlast oni ugarski žitelji, koji ga ne znadu, postali u svojoj rodjenoj domovini u neku ruku „prognanici“ (exules), dok su drugi, inače vješti magjarskom jeziku, govorili, da bi poradi općega razumijevanja i izvan Ugarske, bolje bilo izdavati saborske dnevnike latinskim jezikom. Potom se izjave i neki zastupnici slovačkih županija za latinski jezik, našto im biharski zastupnik Beöthy dovikne : „Ako ste prije mogli navući njemačku čizmu, možete sada magjarsku ! Tko se povraća slatkoj majci (domovini), rado će naučiti njezin jezik“. Sada se digoše Hrvati, Adam Škrlec i Franjo Bedeković. Škrlec reče, da će se ovaki zaključak vrlo bolno dojmiti hrvatskih staleža, jer bi na taj način svi oni, koji taj jezik ne znadu, bili isključeni od stvar a nja zako na. Ako dakle magjarski staleži i redovi žele izdavati magjarskim jezikom dnevnik saborski, onda treba da ga izdaju kao autentični original još i na latinskom jeziku za porabu Hrvatske, Tomu se pridruži i Bedeković istaknuvši još naročito, da kraljevstvo hrvatsko s ugarskim oduvijek veže baš latinski jezik, na kojem su napisani svi zakoni, a odstrani li se on sada od javnih posala, to će kraljevstvo hrvatsko pored svih drevnih ugovora biti lišeno svoje zakonite zaštite. Privatno pak reče Bedeković istoga dana Magjaru Josipu Keresztesiju : „Magjarski jezik ne mogu primiti zato, jer je narod hrvatski isto tako drevan i korjenit kao i magjarski ; a bila bi velika sra

jer da vet ve ni na Bedo Magjari natane slon

mota, da s vremenom izgubivši svoj (hr v at sk i) jezik postane slugom Magjar a“. No Magjari ne htjedoše ni na Škrlčeve ni na Bedekovićeve razloge pristati, jer da već u prirodi same stvari leži, da ne mogu biti dva originala. Jedino bi se mogao, rekoše, svakoga tjedna izdavati prijevod za one, koji ne znaju magjarski. Na to pak digoše se zastupnici slavonski, te uzeše zahtijevati, da se prijevod izdaje svaki dan, onako kao što i magjarski tekst, našto Skrlec izjavi, da mu je sve jedno, da li svaki tjedan ili svaki dan, samo da se vjerodostojan prijevod izdaje. Tim bi za ovaj dan debata dovršena, te predlog poslan gornjoj kući.

Poslije ove sjednice sazove ban Erdödy hrvatsku konferenciju, na kojoj bi zaključeno, da se Hrvati ne mogu prostim prijevodom zadovoljiti, već on treba da bude ravnopravan magjarskom tekstu. Sjutradan (12. juna) dojavi ovaj hrvatski zaključak predsjednik donje kuće saboru, a Škrlec još ga i govorom obrazloži. Nakon duge debate i rječkanja, konačno bi zaključeno, da će se latinski tekst napose izdavati kao autentičan s oznakom „Authentica versio diarii hungarici auctoritate comitiorum procurata“, nakon što će ga posebni odbor prije štampe ovjeroviti. Istodobno se i gornja kuća zabavi predlogom donje kuće, te joj saopći svoje zaključke: ona je stvar riješila tako, da svi oni, koji ne znaju magjarski, govore latinski, a i saborski dnevnik neka se izdaje još i u latinskom ovjerovljenom prijevodu. Time svrši prva rasprava o magjarskom jeziku.

« ПретходнаНастави »