Слике страница
PDF

uzeše prvi opirati neki Ugri, koji nijesu znali mađarski, prigovarajući, da bi zbog uvedenja magjarskoga jezika u legislativnu vlast oni ugarski žitelji, koji ga ne znadu, postali u svojoj rodjenoj domovini u neku ruku „prognanici" (exules), dok su drugi, inače vješti magjarskom jeziku, govorili, da bi poradi općega razumijevanja i izvan Ugarske, bolje bilo izdavati saborske dnevnike latinskim jezikom. Potom se izjave i neki zastupnici slovačkih županija za latinski jezik, našto im biharski zastupnik Beothv dovikne: „Ako ste prije mogli navući njemačku čizmu, možete sada magjarsku! Tko se povraća slatkoj majci (domovini), rado će naučiti njezin jezik". Sada se digoše Hrvati, Adam Škrlec i Franjo Bedeković. Škrlec reče, da će se ovaki zaključak vrlo bolno dojmiti hrvatskih staleža, jer bi na taj način svi oni, koji taj jezik ne znadu, bili isključeni od stvaranja zakona. Ako dakle magjarski staleži i redovi žele izdavati magjarskim jezikom dnevnik saborski, onda treba da ga izdaju kao autentični original još i na latinskom jeziku za porabu Hrvatske. Tomu se pridruži i Bedeković istaknuvši još naročito, da kraljevstvo hrvatsko s ugarskim oduvijek veže baš latinski jezik, na kojem su napisani svi zakoni, a odstrani li se on sada od javnih posala, to će kraljevstvo hrvatsko pored svih drevnih ugovora biti lišeno svoje zakonite zaštite. Privatno pak reče Bedeković istoga dana Magjaru Josipu Keresztesiju: „Magjarski jezik ne mogu primiti zato, jer je narod hrvatski isto tako drevan i korjenit kao i magjarski; a bila bi velika sr a

mota, da s vremenom izgubivši svoj (hr vatski) jezik postane slugom Magjar a". No Magjari ne htjedoše ni na Škrlčeve ni na Bedekovićeve razloge pristati, jer da već u prirodi same stvari leži, da ne mogu biti dva originala. Jedino bi se mogao, rekoše, svakoga tjedna izdavati prijevod za one, koji ne znaju magjarski. Na to pak digoše se zastupnici slavonski, te uzeše zahtijevati, da se prijevod izdaje svaki dan, onako kao što i magjarski tekst, našto Škrlec izjavi, da mu je sve jedno, da li svaki tjedan ili svaki dan, samo da se vjerodostojan prijevod izdaje. Tim bi za ovaj dan debata dovršena, te predlog poslan gornjoj kući.

Poslije ove sjednice sazove ban Erdodv hrvatsku konferenciju, na kojoj bi zaključeno, da se Hrvati ne mogu prostim prijevodom zadovoljiti, već on treba da bude ravnopravan magjarskom tekstu. Sjutradan (12. juna) dojavi ovaj hrvatski zaključak predsjednik donje kuće saboru, a Škrlec još ga i govorom obrazloži. Nakon duge debate i rječkanja, konačno bi zaključeno, da će se latinski tekst napose izdavati kao autentičan s oznakom „Authentica versio diarii hungarici auctoritate comitiorum procurata", nakon što će ga posebni odbor prije štampe ovjeroviti. Istodobno se i gornja kuća zabavi predlogom donje kuće, te joj saopći svoje zaključke: ona je stvar riješila tako, da svi oni, koji ne znaju magjarski, govore latinski, a i saborski dnevnik neka se izdaje još i u latinskom ovjerovljenom prijevodu. Time svrši prva rasprava o magjarskom jeziku.

Medjutim pored ovih plenarnih sjednica saborskih od goleme su važnosti tako zvane c i r k ularne. Da se oslobodi utjecaja svoga predsjednika, po kralju imenovana personala, a onda i s razloga, da rasprave budu temeljitije i dublje, odredio je sabor, da zastupnici prema odgovarajućim četirim prirodnim cirkulima (okružjima) cjelokupne ugarskohrvatske državne zajednice saborišu u četiri posebne grupe, ili u tako zvanim cirkularnim sjednicama, i to svaka grupa za sebe pod predsjedanjem vlastito izabranoga predsjednika, te da pred generalnu i javnu sjednicu dodju tek zaključci istih cirkularnih sjednica. Te skupine (cirkuli) bijahu ove: s desne obale Dunava, s lijeve obale Dunava, s desne obale Tise i s lijeve obale Tise; hrvatski saborski poslanici i slavonski županijski zastupnici nalazili su se u sjednicama okružja s desne obale Dunava.1

Medjutim doprli su glasovi o nastojanju Magjara i u Hrvatsku, a bilo je dosta njih, koji su navaljivali na hrvatske poslanike kao na mlitavce i na popustljivce. To je poslanicima dojavljeno u Budim, pa je stoga Adam Škrlec, pun ogorčenja, napisao pismo drugomu zagrebačkom podžupanu Pavlu Tauszu (19. jula), u kojem mu izjavi, da hrvatski zastupnici znadu, što od njih traži patriotska dužnost, pa da nikad ne će pristati na uvedenje magjarskoga jezika, niti

1 Adam Škrlec piše drugom podžupanu zagreb. županije Tauszu iz Budiina 19. jula 1790., „I n circulo transdanubiano (t. j. desna obala Dunava) c u i ego cum meo socio assedimui.. " (Arkiv župan, zagrebačke).

dopustiti, da se dira u municipalna prava domovine; to neka kaže svim nezadovoljnicima medju plemstvom zagrebačkim, te neka ih gleda da umiri.

Uto je došlo na dnevni red najvažnije pitanje ovoga sabora, t. j. krunisanje novoga kralja, a stime podjedno i rasprava o inauguralnoj diplomi, koju je trebalo sastaviti prije krunisan ja. Većina sabora htjela je zavjernicu imati tako, da se u nju stavi sve ono, što bi moglo posve z ajamčiti samostalnost Ugarske i staleškimprivilegijima odgovarajuće reforme. Magjari su u prvi mah uopće bili veoma prkosni i siloviti, jer su istodobno podržavali tajne veze s Pruskom, koja se već stala oružavati protiv Austrije, dapače s velikom se vojskom sam kralj Friedrich Wilhem II. nalazio nedaleko granice u Reichenbachu. Svrha je Pruske bila, da Austriji unatoč trogodišnjemu uspješnom ratu s Turskom spriječi svaki zemljišni dobitak, dakle njezino ojačanje. Kako je u taj par Leopold bio u ratu s Turskom, a i zabavljen pobunjenom Belgijom, pristade konačno na t. zv. Reichenbachski ugovor (27. jula 1790.), kojim se odreče svakoga (osim neznatnoga) proširenja svoga zemljišta na štetu Turske, s kojom započe (23. sept.) pregovarati o miru.1 Kad su u smislu toga ugovora Prusi napustili pomagati Magjare, onda se uze kralj Leopold, šuteći sve dosada, drugačije razgovarati s budimskim saborom, na koji nije naumice ni svoga komisara poslao, upravo s težnjom,

1 Malo potom u novembru 1790. pokori se bez kapi krvi i pobunjena Belgija.

da ga prepusti sasvim nesmetanom vijećanju. Rasprava o novoj kraljevskoj za vjernici otegla se već kroz punih šest tjedana, a da po običaju sabor nije pozvao kralja, da lično dodje i zakonito otvori sabor. Htjelo se naime najprije dovršiti i redigirati tekst ove diplome, a onda dozvati kralja, da ga primi. O toj su diplomi vijećale najprije cirkularne sjednice, a onda je trebao posebni odbor da izradi jedinstvenu redakciju za plenarnu saborsku sjednicu. U cirkularnim sjednicama s desne obale Dunava, gdje su pored Hrvata sjedjeli upravo konzervativni elementi toga sabora, medju ostalim bi prihvaćeno, dakako na predlog Hrvata prema njihovoj instrukciji, da protestantima nema u Hrvatskoj mjesta (na osnovu zak. č1. 46 : 1741.) i da se mora osnovati mjesto namjesničkoga vijeća „s enatus regni nationalis" s palatinom na čelu, onda s banom hrvatskim i sa dva nadbiskupa, četiri biskupa, vojvodom erdeljskim, tavernikom, čuvarima krune, i sa 40 županijskih zastupnika ugarskih i hrvatsko-slavonskih, izabranih u saborima, pa sa dvadesetak tajnika. O tom su drugom predlogu glede senata raspravljale i ostale okružne sjednice, te takodjer pristale listom na nj. Kako se na saboru držao ban Erdodv, svjedoče riječi u jednom pismu grofa Franje Szechenyija od 11. jula: „Ban kao dobar papist, koji ne zna mag j a r s k i, razbija sebi glavu o tom, kako će biti i d o c n i j e možno tjerati protestante iz Hrvatske, i kako da spriječi napredovanje magjarskoga jezik a". Nikoli Bkrlcu pak povjerio je odbor, da izradi jedinstvenu adresu; u

« ПретходнаНастави »