propagande uperen ne samo protiv Magjara, nego i protiv iste monarkije, pa ipak ga uza sve to iz Beča pomažu, tako da u Hrvatskoj već i djeca mrze Magjare. Kubinyjeve riječi potvrdi Josipović istaknuvši, da se ne da iskazati, kolika je nevolja u Hrvatskoj, a on da je naročito progonjen od Ilira, poglavito od velikoga župana Zdenčaja, koji da je tako rdjav čovjek, kakova još nije vidio. I opet živahno klicanje poprati riječi Josipovićeve, kao i one zastupnika srijemske županije podžupana Žitvaya, kad reče, da su oni, koji ga poslaše, ne samo u smislu zakona, već i po srcu i duši Magjari (hanem szivre lélekre is magyarok), a takova da je i većina žitelja u Hrvatskoj; onda uze ispravama dokazivati, da na hrvatskom saboru imade pravo glasa svaki pojedini plemić, dakle i svaki turopoljski plemić. Konačno bi zaključeno, da se moli vlada, da dade istražiti tužbu Turopoljaca na novo sazvanom hrvatskom saboru. Iza toga raspraviše cirkularne sjednice od 3. i 6. juna pitanje o mag jarskom jeziku, koji bi se imao kao jedini diplomatski i nastavni protegnuti ne samo na Ugarsku, nego i na Hrvatsku, dapače neki su zastupnici (Lónyay i Kállay) tražili, da se i u katoličkoj crkvi počevši od mise dalje sve funkcije vrše na magjarskom jeziku, a latinski posve odstrani. Magjari sada listom zatražiše, da Hrvati govore na saboru isključivo magjarski, da se u svim hrvatskim školama uvede magjarski jezik kao obligatni predmet, a

iza deset godina da se nijedan Hrvat ne primi više ni u jednu službu, ako ne zna magjarski. Ovom se predlogu opre u sjednici od 6. juna Metel Ožegović, i opet magjarskim jezikom. Hrvatski je narod uzeo u obzir želje Magjara, reče, te je odredio, da se u školama obligatno uči magjarski. Stoga se može i s punim pravom nadati, da se Magjari ne će služiti prisilnim mjerama, jer ovim će se samo protivan rezultat polučiti. Protestira protiv razdraženoga tona, kojim se ova debata vodi, a tako i protiv raznoga sumnjičenja (kao da su Hrvati tobože u službi ruske propagande), jer hrvatski narod hoće i odsele dalje da živi u usta vnoj vezi s magjarskim narodom, no zato se nipošto ne kani odreći svoje narodnosti i svoga municipalnoga prava, pa slijedeći primjer Magjara smatrat će to vazda i svojom svetinjom. Budući pak da je samo koncesija vezana na rok, izjavljuje, da otklanja predlog i moli, da se ostane u pogledu Hrvatske kod dosadanjega stanja. Konačno izjavi, da, jer on govori magjarski, time još nije ustaljeno, da su i njegovi nasljednici obvezani tim jezikom govoriti ; protiv takove pomisli već sada protestira. Iza sve to, kad je došlo do glasanja, predlog bi golemom većinom prihvaćen s dodatkom, da se ima u saborskoj sjednici raspraviti. Poslije toga, dne 12. juna, povela se u cirkularnoj sjednici raspra o pitanju protestantizma; i opet Magjari uzeše tražiti, da se on slobodno pripusti u Hrvatsku, a s njima se složi Josipović ovim riječima:,,Budući da se o tom pitanju ne mogu izja

viti poslanici Hrvatske, jer ih nema, izjavljujem, da su u Hrvatskoj protivnici protestanata samo biskup Haulik i Iliri. Turopoljci pak hoće, da budu jedno tijelo i jedna duša s Ugarskom i žele, da Hrvatsku sjedine u jedno s Ugarskom (hogy ök egy test és egy lélek akarnak lenni Magyarországgal és ezzel Horvátországot egygyé forrasztani kivánják), pa stoga će oni, kao i svaki pravi Hrvat, rado primiti na svoje prsi protestante". Nato se digne Ožegović i reče:,,Kako god govorio turopoljski komeš, izjavljujem, da Hrvatska ostaje kod svoga municipalnoga prava, te da sebi u pitanju protestantskom sama pridržaje svako pravo odluke."

Kad su ubrzo potom cirkularne sjednice opravile svoje predradnje, sastade se opet sabor u svoje redovite sjednice. Dne 20. juna bješe na dnevnom redu,,Turopoljska pritužba". U tom pitanju prvi se izjavi opširnim govorom predsjednik Stjepan Szerencsy. On reče, da je ta stvar,,od velike važnosti" ne samo po Hrvatsku,,,već i po cijelu domovinu," jer je,,Hrvatska taki dio naše domovine, koji s obzirom na trgovinu i vojnu snagu zaslužuje najveću pažnju, pa stoga i jeste najtoplija naša želja, da u Hrvatskoj zavlada mir." Potom naglasi predsjednik, da mu nije službeno poznato, što se zapravo zgodilo u Hrvatskoj, samo znade, da su nastala neka stranačka imena" (pártnévek), što nije dobro, jer,,ako je ikad potrebno bilo jedinstvo, a ono je sada, kad hoćemo, da u miru napredujemo“. Zato predsjednik poziva predstavnike Hr

na

vata sabrane na ovom saboru, neka se ovdje izmire, kad se već kod kuće ne mogu, a šta se tiče same tužbe turopoljske, drži, da je manjkava, jer da je dosada vazda bio,,zakoniti običaj, da je svatko tkogod se saboru potužio, predao tužbu predsjedniku, to jest palatinu ili meni“, a to nije taj puta učinjeno. Pored toga nije u tom pitanju još nikakova presuda pala ni s mjerodavne strane.,,Dobro znam, nastavi Szerencsy, da bi se kod te neobične tužbe dalo napomenuti, da je nije bilo možno predati na pravom mjestu, jer se hrvatski sabor već razišao. No uza sve to, ipak se s ve ono, što se dogadja u Hrvatskoj i hrvatskom saboru, ima ondje i riješiti, a ako se ondje ne može riješiti, onda neka stvar dodje pred Njeg. Velič. koje u smislu zakona isto tako zapovijeda u Hrvatskoj, kao bilo gdje. Prema tome dakle imala bi se turopoljska stvar najprije na hrvatskom saboru riješiti, a tek onda ako se hrvatski staleži i redovi ne bi mogli složiti, dapače kad im ni Njeg. Velič, ne bi moglo suditi, tek onda bi ova stvar mogla doći pred ovaj sabor, na kojem je zastupana i Hrvatska". Ali tužba ni u stvari samoj nije od većega značenja, tako da je predsjednikovo mnijenje: neka se Hrvati sami izmire, a ako se ne mogu, onda neka predadu molbu Njeg. Velič., da raspru riješi. Ovakove pak tužbe samo će prouzročiti uzrujanosti, a nimalo ne će pomoći, da se uspostavi mir i red, a naročito stoga, što amo ne spadaju. Sada ustade Ožegović, no čim je izustio prve latinske riječi, listom se dignu Magjari, te ga spriječiše u da

ljem govoru bijesnom vikom,,magyarul", tako da je predsjednik morao sabor opomenuti na mir rekavši:,,Premda bismo mi svi željeli, da hrvatski poslanici govore magjarski, ipak se to nije zgodilo, jer nema zakona, po kojem bi ovi poslanici bili obvezani, da govore magjarski." Ñato Ožegović ponovno pokuša da progovori, ali ga ponovna buka spriječi, a predsjednik uze i opet sabor miriti time, kako hrvatski poslanik vrši dužnost, koju mu nalaže obvezatna instrukcija. Potom izjavi Klauzál, jedan od prvih magjarskih govornika ovoga sabora, da se ovakovo stanje dulje ne može trpjeti, pa stoga neka hrvatski poslanici sami nadju što prije načina, da se tomu učini jednom kraj, no taj puta neka još ostane kod latinskoga jezika. Sada tek uzmože Ožegović nesmetano izreći svoj govor, u kojemu ponajprije istače, da je instrukcijama vezan na latinski jezik, a što je u cirkularnim sjednicama govorio magjarski, to da još ništa ne znači, jer izjave ondje učinjene ,,nemaju nikakova diplomatskoga obilježja.“ Onda nastavi ovako: Što se tiče predmeta sama, koji je na dnevnom redu, slobodan je izjaviti, da niti zaključak cirkularne sjednice, a prema tome ni sama tužba turopoljskoga komeša po njegovu mišljenju nijesu ni po formi ni po sadržini umjesni, jer cirkularna sjednica, a tako ni ovaj sabor, na kojem su staleži sami izrekli princip slobode svake oblasti,dakle i izbora, koji se u njezinu krilu opravlja, nijesu kompetentni forum. On pak ne vidi razloga, s kojega da se od toga principa odstupa sada, kad se radi o Hrvatskoj, a to stim više, što bi takovo odstupanje moglo po

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

20