docnije se staleži nešto primiriše, ali tako, da su se svi izmedju sebe glasno razgovarali ne mareći za Ožegovićevu izjavu, koja nije ni ušla u zapisnik. Iza toga kuća uze još u pretres zakonsku osnovu glede opće uporabe magjarskoga jezika, te približivši se stajalištu velikaške kuće konačno je prihvati. I tom je prilikom uložio protest Klobučarić, no i njegov govor, koji ne uvrstiše u zapisnik, pratila je buka i razgovor. Iza toga predsjednik zaključi sjednicu. Potom se sastaše obje kuće dne 11. decembra na zajedničku sjednicu, te prihvatiše zakonsku osnovu o općoj uporabi magjarskoga jezika i otposlaše je kralju Ferdinandu na sankciju.

Zauzimanjem palatina nadvojvode Josipa ova je osnova djelomice dobila previšnju potvrdu, o čem je onda sabor obavijestila kraljevska kancelarija dne 23. januara 1844. Kralj Ferdinand pristao je, da će odsada unaprijed biti sva kraljevska rješenja, dopisi, dekreti i predlozi na državni sabor, a tako i zakoni stvoreni na saboru isključivo magjarskim jezikom napisani, premda će se zakoni još i u autentičnom latinskom prijevodu izdavati. Nadalje saborski jezik bit će takodjer isključivo magjarski, ,,no s ovim dodatkom, da će, stanovnici združenih strana koji će već i sami vlastite svoje koristi radi bez sumnje oko toga nastojati, na zakonite redovite državne sabore, što će se za vrijeme budućega roka od šest godina obdržavati, samo takove ličnosti kao poslanike slati, te su magjarskomu jeziku dovoljno vješt e, da uzmognu sve

razumjeti i od svih lako biti razumljeni. Ako bi medjutim za to vrijeme tkogod po povjerenju zemljaka svojih zadobio čast poslaničku, a nije potpuno vješt magjarskomu jeziku, onda takav može u naznačeno vrijeme (to jest do 1850.) mnijenje svoje i na latinskom jeziku izjaviti.“ Nadalje izdavat će i ugar. dvorska kancelarija rješenja svoja magjarskim jezikom, isto tako i namjesničko vijeće i vrhovna sudbena oblast. ,,U poslu dopisivanja izmedju združenih strana i njihovih oblasti, te s ugarskim oblastima, Njeg. Veličanstvo jeste mnijenja, da hrvatske oblasti imadu primati magjarske dopise ugarskih oblasti, a ugarske latinske dopise hrvatskih oblasti, te na njih i odgovarati.“ Konačno još se dodaje, da se ima u Hrvatskoj u akademiji i po svim gimnazijama učiti magjarski jezik kao obligatni predmet. Sve ostale predloge u zakonskoj osnovi, naime, da se od 1. januara 1850. dalje moraju i županije slavonske kao i kotari riječki i bakarski služiti magjarskim kao službenim jezikom, te o napisima na novcima, kao i o ugarskim zastavama, kralj nije potvrdio. Prema tome jasno je, da s ovim zak. čl. II. od godine 1843/4. niti su bili zadovoljni Magjari, ma da su njime Ugarsku posve pomagjarili, niti Hrvati, koji su njime izgubili poslije šest godina pravo služiti se na zajedničkom saboru. latinskim jezikom, ne obazirući se na dužnost primanja magjarskih dopisa. No u nutarnju upravu hrvatsku ipak tim zakonom nije dirnuto, iako joj je zadan osjetljiv udarac.

Medjutim je nezadovoljstvo Magjara uvećao još i ponovni neuspjeh magjaronske stranke u Hrvatskoj.

Poznato nam je, koliku li je viku podigao komeš Josipović poradi,,nezakonite" restauracije županije zagrebačke od 31. maja 1842. Znamo i to, da je vlada poslala kao svoga komesara virovitičkoga župana Josipa Šiškovića, da stvar istraži. Konačno ona odluči, da se ima opraviti nova resta uracija. Kao dan izbora odredio je potom veliki župan Nikola Zdenčaj. 9. decembra 1843. Već davno prije toga dana uzeše se magjaroni spremati na izbor, a pomogli su ih i prijatelji u Požunu znatnom novčanom svotom, tako da je svaki njihov čovjek dobio 5 for.,,dnevnice". Kako su bili uvjereni, da će pomoću brojnoga seljačkoga plemstva, naročito turopoljskoga i svetoivanečkoga, pobijediti, zaključili su pod svaku cijenu makar i silom provaliti u županijsku zgradu, sadanje,,ilirsko“ činovništvo svrgnuti i novo svoje izabrati, a onda o pozvati hrvatske poslanike s požunskoga sabora. te izravno izabrati druge i konačno odaslati na kralja predstavku, kojom bi ga zamolili, da skine s velikožupanske časti,.İlira“ Nikolu Zdenčaja, a da imenuje grofa Ivana Nep. Erdödyja, administratora županije varaždinske. Još se govo rilo, da magjaroni namjeravaju toga dana provaliti i u Gajevu štampariju, te je do temelja uništiti. Razumije se, takove glasine ispunile su narodnu stranku teškim brigama, pa stoga i stiže već prije odredjena dana grof Albert Nugent sa 130 svojih bosiljevačkih slobodnjaka (serežana) oboružanih

kopljem a pod crvenim kapama u grad, te se porazmjestiše poglavito oko kuće grofa Janka Draškovića. Isto tako došlo je već 8. decembra u Zagreb preko 700 Turopoljaca, te oko 400 glava ostaloga seljačkoga plemstva, dakle ukupno oko 1100 ljudi, oboružanih puškama, pištoljama, sabljama, gvozdenim maljevima i sjekirama, te se smjeste, a naročito Turopoljci, poglavito u kući komeša Josipovića, koga taj puta poradi požunskoga sabora nije lično bilo u Zagrebu, pa tako, preuzeše vodstvo grofovi Aleksandar Drašković i Antun Erdödy (brat Ivana Nep.), baruni Levin i Juraj Rauch, te plemići Karlo Jelačić, Aurel Kušević i drugi neki. Ujutro 9. decembra porazdijeliše se Turopoljci u tri čete : u prvoj stupahu mladji ljudi oboružani puškama i pištoljama, u drugoj oni sa sabljama, a u trećoj, sastavljenoj od starijih ljudi, oni sa sjekirama i maljevima. Baš pred 9 sati, kad je imala započeti skupština, zapute se na Markov trg pod vodstvom pomenutoga plemstva. Kad je veliki župan Zdenčaj saznao za sve te pripreme magjarona, a i videći brojčanu njihovu premoć, odluči se, da se svaki sukob spriječi, odgoditi restauraciju na neizvjesno vrijeme, čime su bile sporazumne i vodje narodne stranke. I doista, kad bi na vratima županijske zgrade pribijen oglas o odgodi skupštine, pristaše narodne stranke najvećim dijelom ostave Markov trg, te podju kući, tako da je tek malo njih ostalo pred županijskom zgradom s namjerom, da vide, kako će odgoda restauracije djelovati na magjarone. U toj kupini od kakih tridesetak većim dijelom mladjih ljudi bio je i sin

gradskoga načelnika Karlo Štajdaher. Kad stigoše magjaroni s grofom Antunom Erdödyjem i barunom Levinom Rauchom na čelu do crkve sv. Marka, upozori ih Štajdaher na županov oglas, našto se razvi žestoka prepirka i rječkanje, u kojoj arkivar Aurel Kušević ispali svoju pištolju u Štajdahera, ali ga srećom promaši. Na taj hitac razbjesni se prava bitka, u kojoj se sjeklo sabljama, a naročito se odlikovaše,,viteštvom" oba pomenuta velikaša, te pucalo iz pušaka i pištolja s raznih strana, dapače i iz privatnih kuća poznatih magjarona Ferića i Zerpaka. Razumije se, ona mala četa mladih narodnjaka bješe za čas rastjerana, jer je bila bez oružja, no koliko su bili neki od njih oboružani sabljama, vratiše magjaronima milo za drago. Poginula su u svemu dva čovjeka, jedan Turopoljac i vrtljar grofa Nugenta Juraj Mrzljak, koga su magjaroni naprosto sasjekli, nakon što ga je ponovnim hicem srušio na tle Aurel Kušević. Kad je skoro potom stigla na molbu župana Zdenčaja vojska na Markov trg, već je pokolj svršio,,pobjedom" Magjarona, kojom su se mnogo hvastali; u toj radosti pozdraviše vojnike s glasnim ,,vivat", a čulo se i povika:,,Magjari su prevladali“ i,,Magjarski bumo govorili"; vojnici su naime bili rodjeni Magjari, a tako i mnogi časnici njihovi. Medjutim još iza prvoga Kuševićeva hica uzeše mnogobrojni magjaroni bježati, te se razletješe po čitavom gradu, tako da ih je jedna četa doprla i na Kaptol, s čega se uznemiriše klerici, te izidjoše iz sjemeništa oboružani batinama i kolcima, a neki i sabljama, pa poletješe Dugom ulicom, da će na Markov trg. No on je već bio prazan, a vojska za