Слике страница
PDF
ePub

bila za vladanja Karla III. i Marije Terezije, a kojoj je za osnov uzeta pragmatička sankcija od 1723. Stoga ne će kralj dulje dopuštati, da sabor trati vrijeme kojekakvim zališnim vijećanjem. I na predsjednika donje kuće takodjer upravi kancelar grof Pálffy drugo pismo, u kojem istaknu pored istih misli još i to, da narod trpi veliku štetu ne samo plaćajući zastupnicima dnevnice, nego i otale, što je za trajanja sabora svako sudovanje u zemlji obustavljeno.

No dopis ovaj nije nikako djelovao, pa tako su obje kuće nastavile svoja vijećanja o inauguralnoj diplomi. Kad je bila dovršena, odaslana bi u Beč posebna deputacija, da je predade Leopoldu, te da ga pozove, da dodje na sabor, da se kruniše. Od Hrvata bijahu u ovoj svečanoj deputaciji : Franjo Bedeković i Adam Škrlec, požeški zastupnik Ivan Janković i križevački načelnik Josip Ferbarić. Kralj Leopold primi deputaciju vrlo hladno 2. augusta, a onda joj pošalje pismeni odgovor, ali ne s vlastoručnim potpisom, već u formi naredbe od strane dvorske kancelarije, što je deputaciju teško uvrijedilo. Ali sadržaj odgovora bješe još veće iznenadjenje : Kralj rado prima poziv, da dodje na sabor i da se kruniše, no ne prihvaća nikakove druge zavjernice, nego ili onu Karla III. ili onu Marije Terezije. Na taj se odgovor kraljev sabor ozbiljno zabrinu, pa bojeći se oštrijih mjera od strane dvora zaključi, da će uznastojati sastaviti takovu diplomu, koja će biti redigirana prema Karlovoj, Marija-Terezijinoj i sadašnjoj odborovoj.

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

Dok su se odbori zabavili izradbom ove diplome, Leopold učini istodobno dalje korake, da sabor budimski smekša. Ponajprije napuni Ugarsku i njen glavni grad vojskom, što je osobito djelovalo na sve krugove. „Budim i Pešta, kaže savremenik, bili su puni hrvatskih vojnika, a magjarska su gospoda bila tako potištena, kao da im iz nosa curi krv. Sjaja je sve više nestajalo, a narodne boje zamijeni crna dlakava vrpca, dapače mnogi svukoše, magjarske surke i obukoše kapute.“

No mnogo je važniji korak Leopoldov, što ga učini u Temišvaru.

U Ugarskoj, Slavoniji i Hrvatskoj doseljeni istočno-pravoslavni Srbi sastajali su se od početka XVIII. vijeka češće na sabore, gdje su se isključivo bavili crkvenim svojim poslovima, a naročito izborom mitropolita i ostalih episkopa (tako 1707., 1710., 1713., 1731., 1744., 1748., 1749., 1769., 1774., 1780., 1786.). No sabor od 1790. od eminentno je političko ga značaja. Poznato je, da su isprva gotovo svi Srbi živjeli u Vojnoj Krajini, pa tako bili podvrgnuti direktno Beču, no kad se god. 1745. obrazovaše u Slavoniji ž upa nije virovitička, srijemska i požeška, a u Ugarskoj bačka, čongradska, aradska, čanadska i zarandska, potpadoše u tim županijama stanujući Srbi pod županijske oblasti, dosljedno, privilegija njima dana od Leopolda I. i Josipa I. suziše se isključivo na slobodu vršenja vjeroispovijesti. Kako je poznato, Leopold II. raspisao je 29. marta sabor u Budim za 6. juna. Medjutim još dan prije toga, dne 22. marta, predao je metropolit Mojsije

Putnik kralju molbu, u kojoj je obnovio davnu želju Srba, još od god. 1706., da on i još neke zgodne ličnosti od klera i ilirskoga naroda, pozvane budu na sabor. Ugarski dvorski kancelar grof Pálffy upitan za mnijenje izjavi, da „ilirski narod kao narod u ugarskoj državi nema političke egzistencije“, te ,,da po čitavoj Ugarskoj živi rastresen, pa da je uslijed toga i onako već zastupan po pojedinim županijama i gradskim zastupnicima.“ Kardinal primas grof Batthyány opet izjavi, da se Srbima i njihovim episkopima zasada još uskrati glas i mjesto na saboru, jer da još nijesu svi (kao krajišnici) združeni s Ugrima, već stvarajući još uvijek jedan posebni narod oni su sa svojim episkopima zajedno stranci, pa tako položaj njihov nije zakonit, nego samo na privilegijama osnovan, dakle toleriran. Poradi ovih mnijenja dvorska kancelarija uputi Putnika, da mora prije svega zadobiti privolu sabora. No metropolit obnovi 2. juna i opet svoju molbu, našto kancelarija izdade pozivnicu na sabor njemu i nekim episkopima, o čem onda ubavijesti Putnik saborsko predsjedništvo (23. juna). Kako je sabor već započeo svoj rad, dojavi Putniku, da su staleži sada zaposleni, te da će tek docnije riješiti njihove pozivnice. Kako znamo, rad saborski tekao je smjerom, koji se Leopoldu nije svidio. Sada predade Putnik 27. juna kralju molbu, da se dopusti opći srpski sabor, jer to da želi cio narod, a i prilike, u kojima se narod nalazi, treba da se

i Tako su istočno-pravoslavne Srbe zvanično zvali kroz cijeli XVIII. vijek u Beču.

razjasne i kralju jave na znanje. Molbu je svoju Putnik lično predao Leopoldu, uz asistenciju triju episkopa. Kralj osjećajući, da bi time uzmogao zadobiti snažno oružje u ruke protiv Magjara i saborske rasprave o inauguralnoj diplomi, još je istoga dana 27. juna upravio na kancelara grofa Pálffyja ručno pismo, u kome mu nalaže, da se Srbima odmah dopusti održavanje narodnoga sabora, i to stoga, što ugarski staleži još nijesu zakonito pripoznali njihovo združenje s Ugarskom i što nema drugoga načina, kojim bi oni mogli njemu dojaviti svoje želje i zahtjeve. Kad se tome usprotivi pored dvorske kancelarije još i dvorsko ratno vijeće, Leopold po drugi puta, 7. jula, naloži kancelariji, da se dopuštenje za srpski narodni sabor ima bezodvlačno izdati, a sam sabor otvoriti 15. augusta u Temišvaru i to po komisaru podmaršalu baronu Schmidtfeldu, komandantu slavonske i banatske vojne krajine sa sijelom u Petrovaradinu. Uto umre 9. jula Putnik, našto bješe temešvarski vladika imenovan administratorom karlovačke metropolije, te podjedno odredjeno, da sabor treba nakon opravljena posla još i da izabere novoga metropolitu. :

Sabor se sastade poradi nekih pripravnih radnja tek 1. septembra, a otvorio ga je podmaršal Schmidtfeld poduljim govorom. Iza živahne debate predade sabor komisaru (7. sept.) svoje želje : Srbi mole posebni teritorij, posebnu svoju dvorsku kancelariju u Beču, posebne svoje urede za rješ a vanje svojih civilnih i crkvenih

posala i svoj posebni sa bor. Na to izjavi podmaršal Schmidtfeld, neka bi sabor naveo konkretan teritorij, da se pouzdano znade, što hoće ; to ne bi nikako mogao biti onaj, u kojem su već županije uredjene, već B a na t, koji se još nalazi u Vojnoj Krajini. Sabor se sada izjavi za Banat, a Schmidtfeld pošalje molbu sabora u Beč. Već 27. septembra izvijesti komesar sabor, da mu javlja kralj Leopold (i7. sept.), da će rado ispuniti želje Srba, pa da se raduje, što srpski sabor tako ra z borito vijeća; svakako će u najskorije vrijeme urediti ilirsku dvorsku kancelariju.

Nema sumnje, da je ovaj razvoj srpskoga sabora plod potajnoga podjarivanja, a naročito vojničkih zastupnika. Sabor se dijelio uopće na dvije stranke : golema većina bijaše dvorska, a tek manjina magjarofilska, koju je vodio Sava Tekelija Popović tražeći, da se u za kone srpska prava na budimskom saboru, te da se prekine sa sistemom privilegija. No većina bješe oduševljena za generala Sečujca, koji reče, da je srpski narod najstariji na svijetu i da mu se moć nekoć sterala od Karpata do Adrije, da se borio s Rimljanima, Gotima i Hunima, dapače da je straha utjerao u kosti i samom Aleksandru Velikomu. Viteštvo i vjernost srpskoga naroda spram njegovih vladara bila je oduvijek poznata, te da zavredjuje više pažnju svijeta, nego onaj barbarski narod koji se tek nedavno dogurao iz a zijskih spilja u Evropu i koji hoće da biljeg svoga podrijetla održi nepromijenjenim za sva vremena.

« ПретходнаНастави »