Слике страница
PDF

njoj on predloži, prema instrukciji, da ugarska redovita i hrvatska krajiška vojska polažu prisegu, prva ugarskom kralju i narodu, a druga hrvatskom narodu i kroz to sv. kruni Stjepanovoj, a onda još i to, da ugarska i hrvatska vojska bude podredjena kapetanu, koji mora da se još na ovom saboru izabere, te koji bi bio isto ono, što je bečko ratno vijeće, ali od njega da je taj kapetan nezavisan. No Magjari zabaciše ove Škrlčeve točke, jer da je „više isticao interese domovine, nego li staleža".

Podjedno dospješe u Hrvatsku razne glasine o nenadanom postupanju Magjara s Hrvatima, a naročito sve prenerazi glas, da se kani uvesti u sve urede magjarski jezik kao zvanični ; sve se užurba i smuti, te se uze obraćati na bana, da to svakako spriječi. Prva zamoli bana županija k r iž e v a č k a (20. jula) posebnom predstavkom, koju podjedno kao cirkular pošlje i ostalim hrvatskim županijama i hrvatskim zastupnicima na budimskom saboru. Plemstvo križevačke županije kaže, da bi uvedenje magjarskoga jezika kao službenoga bio atentat na čitav prastari narod ilirski (in antiauissimae gentis et nationis Illiricae opressionem tendere reputamus), te neka ban stoga utječe na zastupnike, da se založe za latinski jezik. Kod toga ih najviše boli, kažu, što se takova šta sprema baš u čas, „kad smo zaželjeli, da se s braćom, susjedima i prijateljima, naime staležima ugarskim, intimno svežemo poradi uprave javnih posala", a to stim više „što nikad ne ćemo pristati na predlog, da se službeno služimo magj arskim jezikom, te jednom zauvijek izjavljujemo, da ćemo na to odgovoriti Magjarima, našim m aterinjim jezikom hrvatskim (croatica nativo videlicet idiomate ad haec respondere velimus). Ako bi se ipak koji poslanik našao, koji bi na to pristao, ima se smjesta odazvati i ne priznavati više takovim. Konačno predlažu banu, da dade po podbanu sazvati hrvatski sabor, koji će izreći svoj sud u tim pitanjima. Protest žu- . panije križevačke našao je odziva u cijeloj zemlji; zagrebački potajni dopisnik bivšega bana Balasse javlja 31. augusta sa parcijalne skupštine županije zagrebačke, da se ondje općenito očekivao predlog za sazov hrvatskoga sabora, koji bi imao zaključiti odruženje od Ugarske, te zamoliti kralja, da uspostavi u Hrvatskoj posebnu vladu (vijeće, consilium), koje će izravno općiti s kralj, ugarskim kancelarom u Beču. Za taj su predlog bili svi nazočni, no na skupštini ipak nije o tom nitko progovorio, jer da su uvidjeli, da tako važne stvari ne mogu zaključiti bez bana.

Uto se dvor, — koji je nekadašnji drug bana Balasse Karlo Bujanović, dvorski agent i zastupnik odsutnoga hrvatskoga velikaša Karla Erdodv-a, dnevno izvješćivao o svemu, što se na saboru dogadja i govori, — odlučio na odlučan istup protiv sabora, a to s tim lakše, što se već znalo, da će se Leopold zastalno izmiriti s Pruskom i Turskom. Dne 20. jula upravi ugarski kancelar grof Palffv na predsjednika gornje kuće pismo, u kojem mu saopći, da kralj nipošto ne će druge konstitucije da prihvati, nego onakovu, kakova je bila za vladanja Karla III. i Marije Terezije, a kojoj je za osnov uzeta pragmatička sankcija od 1723. Stoga ne će kralj dulje dopuštati, da sabor trati vrijeme kojekakvim zališnim vijećanjem. I na predsjednika donje kuće takodjer upravi kancelar grof Palffv drugo pismo, u kojem istaknu pored istih misli još i to, da narod trpi veliku štetu ne samo plaćajući zastupnicima dnevnice, nego i otale, što je za trajanja sabora svako sudovanje u zemlji obustavljeno.

No dopis ovaj nije nikako djelovao, pa tako su obje kuće nastavile svoja vijećanja o inauguralnoj diplomi. Kad je bila dovršena, odaslana bi u Beč posebna deputacija, da je predade Leopoldu, te da ga pozove, da dodje na sabor, da se kruniše. Od Hrvata bijahu u ovoj svečanoj deputaciji: Franjo Bedeković i Adam Škrlec, požeški zastupnik Ivan Janković i križevački načelnik Josip Ferbarić. Kralj Leopold primi deputaciju vrlo hladno 2. augusta, a onda joj pošalje pismeni odgovor, ali ne s vlastoručnim potpisom, već u formi naredbe od strane dvorske kancelarije, što je deputaciju teško uvrijedilo. Ali sadržaj odgovora bješe još veće iznenadjenje : Kralj rado prima poziv, da dodje na sabor i da se kruniše, no ne prihvaća nikakove druge zavjernice, nego ili onu Karla III. ili onu Marije Terezije. Na taj se odgovor kraljev sabor ozbiljno zabrinu, pa bojeći se oštrijih mjera od strane dvora zaključi, da će uznastojati sastaviti takovu diplomu, koja će biti redigirana prema Karlovoj, Marija-Terezijinoj i sadašnjoj odborovoj.

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

Dok su se odbori zabavili izradbom ove diplome, Leopold učini istodobno dalje korake, da sabor budimski smekša. Ponajprije napuni Ugarsku i njen glavni grad vojskom, što je osobito djelovalo na sve krugove. „Budim i Pešta, kaže savremenik, bili su puni hrvatskih vojnika, a magjarska su gospoda bila tako potištena, kao da im iz nosa curi krv. Sjaja je sve više nestajalo, a narodne boje zamijeni crna dlakava vrpca, dapače mnogi svukoše magjarske surke i obukoše kapute."

No mnogo je važniji korak Leopoldov, što ga učini u Temišvaru.

U Ugarskoj, Slavoniji i Hrvatskoj doseljeni istočno-pravoslavni Srbi sastajali su se od početka XVIII. vijeka češće na sabore, gdje su se isključivo bavili crkvenim svojim poslovima, a naročito izborom mitropolita i ostalih episkopa (tako 1707., 1710., 1713., 1731., 1744., 1748., 1749., 1769., 1774., 1780., 1786.). No sabor od 1790. od eminentno je političkoga značaja. Poznato je, da su isprva gotovo svi Srbi živjeli u Vojnoj Krajini, pa tako bili podvrgnuti direktno Beču, no kad se god. 1745. obrazovaše u Slavoniji ž up a n i j e virovitička, srijemska i požeška, a u Ugarskoj bačka, čongradska, aradska, čanadska i zarandska, potpadoše u tim županijama stanujući Srbi pod županijske oblasti, dosljedno, privilegija njima dana od Leopolda I. i Josipa I. suziše se isključivo na slobodu vršenja vjeroispovijesti. Kako je poznato, Leopold II. raspisao je 29. marta sabor u Budim za 6. juna. Medjutim još dan prije toga, dne 22. marta, predao je metropolit M o j s i j e Putnik kralju molbu, u kojoj je obnovio davnu želju Srba, još od god. 1706., da on i još neke zgodne ličnosti od klera i ilirskoga naroda,1 pozvane budu na sabor. Ugarski dvorski kancelar grof Palffv upitan za mnijenje izjavi, da „ilirski narod kao narod u ugarskoj državi nema političke egzistencije", te „da po čitavoj Ugarskoj živi rastresen, pa da je uslijed toga i onako već zastupan po pojedinim županijama i gradskim zastupnicima." Kardinal primas grof Batthyany opet izjavi, da se Srbima i njihovim episkopima zasada još uskrati glas i mjesto na saboru, jer da još ni jesu svi (kao krajišnici) združeni s Ugrima, već stvarajući još uvijek jedan posebni narod oni su sa svojim episkopima zajedno stranci, pa tako položaj njihov nije zakonit, nego samo na privilegijama osnovan, dakle toleriran. Poradi ovih mnijenja dvorska kancelarija uputi Putnika, da mora prije svega zadobiti privolu sabora. No metropolit obnovi 2. juna i opet svoju molbu, našto kancelarija izdade pozivnicu na sabor njemu i nekim episkopima, o čem onda ubavijesti Putnik saborsko predsjedništvo (23. juna). Kako je sabor već započeo svoj rad, dojavi Putniku, da su staleži sada zaposleni, te da će tek docnije riješiti njihove pozivnice. Kako znamo, rad saborski tekao je smjerom, koji se Leopoldu nije svidio. Sada predade Putnik 27. juna kralju molbu, da se dopusti opći srpski sabor, jer to da želi cio narod, a i prilike, u kojima se narod nalazi, treba da se

1 Tako su istočno-pravoslavne Srbe zvanično zvali kroz cijeli XVIII. vijek u Beču.

« ПретходнаНастави »