činjena kao i dosada ugarskom namjesničkom vijeću, samo će vaša briga biti, da u buduće sve naredbe, izdane na onamošnje (hrvatske) cenzore, budu njima dostavljene putem bana, kroz što će istomu banu biti omogućeno, da se za slučaj smetnja kakovih u ovom uredjenju još za vremena uzmogne obratiti na više mjesto."

Medjutim svu radost i veselje s ovih jasnih znakova kraljeve sklonosti spram narodne stranke zagrči s mnogo kapi stranačke žuči najvažnije pitanje tadanje hrvatske dnevne politike pitanje restauracije županije zagrebačke, koje nije još od maja 1842. silazilo s dnevnoga reda. Važnost njegovu jasno nam karakteriše umni Ambroz Vraniczany u pismima svojima Ljudevitu Gaju. Znamo, da je ban Haller imenovan zagrebačkim velikim županom sa zadaćom, da opravi restauraciju, kad nadje za shodno. Sada poslije požunskoga sabora, koji je i onako toliko vremena potratio baš tim povodom, ban je odlučio, da se te neprilične zadaće riješi što prije, a naročito već i stoga, što je u tom pravcu na nj krepko djelovao prijatelj naših magjarona sam palatin nadvojvoda Josip, dok je u samoj dvorskoj kancelariji, a i kod istoga kneza Metternicha teških neprilika pravio intencijama narodne stranke onamošnji dvorski savjetnik Franjo Dušek, referent za ugarske i hrvatske poslove. Prema tome ban i župan grof Haller sa zove generalnu skupštinu zagrebačke županije za 10. decembra, na kojoj se najprije imao on instalirati za novoga župana, a potom uzeti u raspravu pitanje o pripravama za skoru restauraciju. S obzirom na

to dakle javlja 28. novembra Ambroz Vraniczany iz Beča Ljudevitu Gaju ovo:,,Oko bana se je radilo (t. j. pristaše narodne stranke), da produlji termin ove kongregacije, ali badava, nije htio. Kulmera smo nagovarali, da u Zagreb ide, da bude posrednik izmedju naših staraca i naših domorodaca, ne htjede ni on... Nema drugo sami na sebe je nama nasloniti se i na nikog drugog. Koji ne vidi, da od ovog spravišća (= skupštine) zavisi život ili smrt naše narodnosti, taj je ili lud, ili izdajica. Sve sile naše najveće sakupiti, čvrsto se sklopiti medju sobom, sve lukavštine upotrijebiti za uništiti pasji izrod dušma nski, - to je zadaća, koju nam odlučni sat sada nalaže. Stara srca gnjila su i bez vatre; priječe nam, mjesto da nam pomažu. Za izliku slušajmo ih

ali činimo ono, što nam pamet i srce domorodno nalažu. Magjari zaključiše (ne pitaj, kako sam to dokučio, nego slušaj istinu !), nas pri ovom spravišću kroz Turopoljce nadvladati i utamaniti. Propadnemo li mi sada, nas nema više. Da je ban u tom kolu bio, ne dvoj! Vrijeme od štednje života je prošlo. Za sve spasiti, treba sve rizikati. Sveta je stvar, za koju se mučimo, pravična je pred Bogom i svijetom. Sjedini, brate, ti jedini to učiniti moreš, svu braću našu; jedan neka odredjuje i povijeda s a svima. Muka je ne znati, što kod nas biva. Sto odvažnih ljudi nas spasiti mogu". Tri dana poslije toga, naime 1. decembra, Vraniczany i opet poruči Gaju iz Beča ovako:

-

,,Juče u jutro ode u Zagreb ban, Klobučarić, Hara minčić i Prezel. Još ti imadem to pridodati, da je ban dvorski čovjek, da on niti na jednu niti na drugu stran spada i da on sistemu dvora pri našoj kongregaciji i restauraciji slijedio bude i slijediti mora, to jest, on će se na onu stranu baciti, koja bude jača; on će biti veseo, ako na taj način srećno ispliva, te se održi na svom mjestu. Za zdvojiti je, da dvor još ne zna, koja je strana jača, barem tako veli govoreći, da kad bi zbilja naša strana veća i jača bila, da bi mi sebi bili s vrata skinuli Josipovića. Što nam hasni nagnenje svih erzherzoga? S kakvim ćućenjem se meni približava dan 10. decembra, to ti ispisati ne mogu." No na dvoru su sebi pomišljali rezultat ove restauracije u neku ruku kompromisno. to jest prvi podžupan da bude pristaša narodne stranke, a ostalo časništvo magjaroni. O tom ubavješćuje Vraniczany Gaja 6. decembra ovako: ,,Premisli što kancelar Maylath i druga braća njegova, velikaši, banu naložiše u pogledu ponašanja njegovog pri reštauraciji našoj. Najprije - buduć Lentulaja hoće da ostave za prvoga podžupana moraju ga s nekojim našim kandidirati. Za drugoga podžupana mora kak i za trećega same magjarone kandidirati, tako da Pavleković i Keresturi izajdu. Treba banu reći, da će to zlo učiniti, i neka se okani nasilja

1 Grof Sedlnitzky reče Vraniczanyju dapače izrijekom ovako: In einem constitutionellen Lande ist das Geld ein erlaubtes Mittel, das bei gemeinen Adel wirksam ist!"

i despotizm a, ako mu je što do mira i sloge naše stalo“. Razumije se, ova kompromisna misao bečke vlade, poradi već nam poznatih ciljeva njezinih s obzirom na Ugarsku, bila je upravo najlošije rješenje stvari: na nj niti su mogli pristati narodnjaci, niti magjaroni, pa je tako ban Haller bio na putu da postane objema strankama sumnjiv i nepoćudan.

U Zagrebu je oglašeno 23. novembra, da je ban i župan sazvao za 10. decembra generalnu skupštinu županije zagrebačke, našto se obje stranke uzeše grozničavom agitacijom spremati na borbu. Narodna stranka dala je za svoje pristaše načiniti crvene trake, na kojima bješe izvezen polumjesec sa zvijezdom, dok su magjaroni uzeli sebi kao svoj znak bijelo-zelene kokarde. Prvi je sastanak narodnjaka održan u ,,Schönbachu" dne 1. decembra, a na veče istoga dana polupani su prozori na Josipovićevoj kući, što je magjarone toliko ogorčilo, da su se medjusobno poštenom riječi zavjerili, da će i oni odgovoriti represalijama. Već 9. decembra pred veče stigoše u grad Turopoljci pod vodstvom Josipovićevim, te se nastaniše djelomično u kasini, a djelomično u njegovoj kući, dok Moravčani, Svetoivanci i Šašinovčani ukonačeni bjehu u kući Karla Jelačića. Narodnjaci pak prenoćiše u,,Streljani",,,Schönbachu" i kod,,Paradajzla" Na okupu bilo je oko 900 magjarona, a tek oko 500 narodnjaka. Skupština imala se oba

1 Danas sljepački zavod na Mlinarskoj cesti.

2 Na Kipnom Trgu tik do današnje Mažuranićeve kuće.

viti u zemaljskoj kući i to tako, da su dvorište banske palače zapremili magjaroni, a dvorište današnje prezidijalne zgrade narodnjaci. Oba dvorišta spaja (još i danas) posvodjen hodnik, gdje je bio namješten zeleni stol za župana i ostale odličnike. Još u osam sati u jutro došla je vojska, zapremila sve hodnike obiju zgrada, kao i oba pristupa do stola, tako da su stranke bile posve odijeljene, a dvije kumpanije stajale su vani na trgu. Öko devet sati dodjoše obje stranke te udjoše svaka u svoje dvorište, a nato je pošlo posebno odaslanstvo po grofa Hallera u stan, da ga pozove, da dodje na skupštinu. Kad pristupi k stolu, položi prisegu i pozdravi plemstvo latinskim govorom, a onda su svi pošli u crkvu sv. Marka, kojim je činom inštalacija svršena. Na podne bio je kod novoga župana svečani ručak, a naveče, po običaju onoga vremena, grad rasvijetljen. Sjutradan 11. decembra nastavljena je skupština na istom mjestu, sve po vjetru i snijegu. Raspravljalo se o restauraciji i o županijskom porezu. Glede restauracije zaključeno je, da se ima opraviti glasovnica ma (skrutinijem), i to na osnovu reda od godine 1835., to jest, da svaki plemić, koji živi od svoga, ima pravo glasa. Potom je izabran odbor s grofom Jurjem Oršićem kao predsjednikom sa zadaćom, da popiše ukupno plemstvo s pravom glasa, a operat svoj imao je da dovrši još do kraja decembra 1844. U toj je sjednici grof Haller skupštinaru Zorcu uskratio pravo govoriti hrvatski, što je izazvalo podulju buku, dok konačno ne primiri stvar podžupan LenDr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

25