razjasne i kralju jave na znanje. Molbu je svoju Putnik lično predao Leopoldu, uz asistenciju triju episkopa. Kralj osjećajući, da bi time uzmogao zadobiti snažno oružje u ruke protiv Magjara i saborske rasprave o inauguralnoj diplomi, još je istoga dana 27. juna upravio na kancelara grofa Pálffyja ručno pismo, u kome mu nalaže, da se Srbima odmah dopusti održavanje narodnoga sabora, i to stoga, što ugarski staleži još nijesu zakonito pripoznali njihovo združenje s Ugarskom i što nema drugoga načina, kojim bi oni mogli njemu dojaviti svoje želje i zahtjeve. Kad se tome usprotivi pored dvorske kancelarije još i dvorsko ratno vijeće, Leopold po drugi puta, 7. jula, naloži kancelariji, da se dopuštenje za srpski narodni sabor ima bez odvlačno izdati, a sam sabor otvoriti 15. augusta u Temišvaru i to po komisaru podmaršalu baronu Schmidtfeldu, komandantu slavonske i banatske vojne krajine sa sijelom u Petrovaradinu. Uto umre 9. jula Putnik, našto bješe temešvarski vladika imenovan administratorom karlovačke metropolije, te podjedno odredjeno, da sabor treba nakon opravljena posla još i da izabere novoga metropolitu.

Sabor se sastade poradi nekih pripravnih radnja tek 1. septembra, a otvorio ga je podmaršal Schmidtfeld poduljim govorom. Iza živahne debate predade sabor komisaru (7. sept.) svoje želje : Srbi mole posebni teritorij, posebnu svoju dvorsku kancelariju u Beču, posebne svoje urede za rješavanje svojih civilnih i crkvenih

posala i svoj posebni sabor. Na to izjavi podmaršal Schmidtfeld, neka bi sabor naveo konkretan teritorij, da se pouzdano znade, što hoće; to ne bi nikako mogao biti onaj, u kojem su već županije uredjene, već Ba na t, koji se još nalazi u Vojnoj Krajini. Sabor se sada izjavi za Banat, a Schmidtfeld pošalje molbu sabora u Beč. Već 27. septembra izvijesti komesar sabor, da mu javlja kralj Leopold (17. sept.), da će rado ispuniti želje Srba, pa da se raduje, što srpski sabor tako razborito vijeća; svakako će u najskorije vrijeme urediti ilirsku dvorsku kancelariju.

Nema sumnje, da je ovaj razvoj srpskoga sabora plod potajnoga podjarivanja, a naročito vojničkih zastupnika. Sabor se dijelio uopće na dvije stranke: golema većina bijaše dvorska, a tek manjina magjarofilska, koju je vodio Sava Tekelija Popović tražeći, da se u zakone srpska prava na budimskom saboru, te da se prekine sa sistemom privilegija. No većina bješe oduševljena za generala Sečujca, koji reče, da je srpski narod najstariji na svijetu i da mu se moć nekoć sterala od Karpata do Adrije, da se borio s Rimljanima, Gotima i Hunima, dapače da je straha utjerao u kosti i samom Aleksandru Velikomu. Viteštvo i vjernost srpskoga naroda spram njegovih vladara bila je oduvijek poznata, te da zavredjuje više pažnju svijeta, nego onaj barbarski narod koji se tek nedavno dogurao iz azijskih spilja u Evropu i koji hoće da biljeg svoga podrijetla održi nepromijenjenim za sva vremena.

Da li je moguće pita Sečujac hladnokrvno promatrati, da jedan narod drugi tlači, i to onaj narod, koji bi trebao da pred Evropom položi ispit o tom, da li je dostojan da prebiva unutar njenih granica. Konačno svršava, da treba da Srbi budu jednaki s ostalim kulturnim narodima u Evropi, pa da se Ilirija mora svakako otkinuti od Ugarske. Potom izabere sabor odbor od 32 člana, da izradi adresu na kralja, u kojoj ga moli, da Srbima dade kao posebni teritorij Banat, a četvrtoga sina nadvojvodu Aleksandra za despota nove ilirske vojvodine. Savremenici pak još su šaputali povjerljivo, da je sabor poručio kralju, da će mu za uzdarje, kadgod to zatraži, staviti na noge 40.000 momaka protiv Magjara. Izabravši konačno metropolitom Stevana Stratimirovića, episkopa budimskoga (20. nov.), sabor se razidje.

Kako ćemo odmah vidjeti, dvoru nije bilo ozbiljno stalo do ispunjenja srpskih želja, već je imao samo tu tendenciju, da zastraši Magjare, koji su dakako o svemu, što se dogadjalo i govorilo u Temešvaru bili točno ubaviješteni. Želja Srba, da im se ustupi posebni teritorij, dapače i obećanje kraljevo u tom smjeru, upravo ih prenerazi; i odista sabor budimski uze sada uzmicati pred kraljem, koji je svrhu svoju tako i postigao.

Kazivali smo, kako se budimski sabor nakon kraljeva odgovora od 20. augusta odlučio, da posebni odbor izradi novu kombinovanu diplomu. Dok se odbor tim poslom zabavio, opet se sabor vrati krajem augusta na jezično pitanje,

a naročito sa svrhom, da se magjarski jezik postepeno uvede kao službeni u sve urede; taj je predlog stavljen u donjoj kući dne 4. septembra. Tome se odmah najenergičnije opreše Hrvati i to ne samo oni u donjoj kući, već i članovi gornje kuće, ban Ivan Erdödy i zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac. Ban izjavi, da će se na taj način oba kraljevstva zavaditi, jer jedno hoće da drugome nametne zakon. Ovo zakonito stanovište banovo iznudi Magjarima očitovanje, da oni ne misle Hrvatima zakona narinuti, ali da ni Hrvati ne mogu od Magjara zahtijevati, da njihovoj udobnosti za volju napuste svoju slavu i korist. Banu se pridruži i biskup, koji izrijekom naglasi, da je u jednoj državi gdje imade više naroda, upravo nedostojno i nepravedno, kad jedan narod hoće da drugome narine svoj jezik; kad Magjari tako rade, onda im je pred očima jedino to, kako bi Hrvate odstranili od zajedničkih državnih posala, tako da onda uzmognu ostati sami.

Istodobno izdadoše hrvatski zastupnici (1. sept.) štampom deklaraciju, u kojoj vjerno i točno označiše svoje stajalište u pitanju uvodjenja magjarskoga jezika u urede hrvatske i slavonske, te je razdijeliše medju saborske svoje drugove.1 U toj se veoma značajnoj deklaraciji kaže: Ako je išta istinito, onda je to, da je latinski jezik naš ustavni jezik; ta posvećuje ga stoljetna praksa !

1,,Declaratio ex parte nunciorum regni Croatiae, quoad introducendam hungaricam linguam." (Bez godine je i mjesta). Napisao ju je zacijelo Nikola Škrlec, a štampu platio biskup.

Stoga je pogrješno mišljenje, da je vlast toga jezika bila samo poradi toga tako dugotrajna, što je podjedno bio i crkvenim. No ne stoji ni to, da je latinski jezik toliku premoć dobio za to, što je magjarski bio zanemarivan i slabo kultiviran. Proširenjem kalvinizma naime proširila se i uporaba magjarskoga jezika; njime su se služili u županijama i u nekim gradovima, dok je latinski ostao jezikom javnih, dakle državnih posala. Treba stoga priznati, da postoji neki jači razlog, koji sve do danas govori za nj.

Iza ovoga uvoda Hrvati prelaze na historičko polje. Kad su Magjari došli u Ugarsku, kažu oni, jedva ih je bilo oko 300.000 ljudi. U doba njihovih razbojničkih vojna nijesu se mogli za mnogo umnožiti, dakle su svi skupa imali dosta mjesta u nekoliko županija. Poradi toga morali su ostaviti onim narodima, što su ih zatekli u Ugarskoj, gradjansko pravo i nastojati, da primame što više doseljenika u praznu Ugarsku. Čuvena izreka sv. Stjepana, da je ,,kraljevstvo jednoga jezika (naroda) i jednih običaja slabo i mlohavo“, dokazuje važnost doseljenika. Zbog toga jedva da ima koji narod evropski, te ne bi imao svoje djece u Ugarskoj, tako da pravi M a g jari jedva da su ikad činili više od jedne četvrtine pučanstva. I tako Magjari nijesu mogli svojih pokrajina učiniti provincijama u rimskom smislu (to jest pomagjariti ih), već im ostaviše jezik i uredbe. Poradi toga baš je latinski i postao službenim i gospodujućim. Stoga treba, prije negoli se mijenja ova drevna institucija, dobro razmisliti, što zahtijeva odnos,