se izjave o radu na predstojećem hrvatskom saboru. Sada reče zastupnik varaždinske županije Petar Horvat, da će on u smislu instrukcija, što su mu ih dali njegovi komitenti, sudjelovati na saboru samo onda, ako bude prosto plemstvo iz sabornice odstranjeno, pa stoga treba prije svega pitati bana, kakove se mjere odlučio pothvatiti u svrhu lične sigurnosti kao i slobode govora. S Horvatom izjave se potom solidarni i ostali županijski i gradski zastupnici, našto reče barun Kulmer, da je ban već obećao, da korteša ne će pustiti u dvoranu. što su onda potvrdili još i Janko Kuković i tajnik dvorske kancelarije Metel Ožegović. Sada se diže sa svoga mjesta magjaronski zastupnik zagrebačke županije Koloman Bedeković, te očitova: ako ova konferencija ide zatim, da isključi prosto plemstvo iz sabornice, onda ni on, ni drug njegov (Josip Briglević), više ne mogu u njoj sudjelovati; oni će stoga na svom mjestu izvijestiti o svojim instrukcijama, te se njima i poslužiti. Potom zaključi biskup Haulik konferenciju s rezultatom, da se velika većina staleža izjavila zadovoljnom s banovim obećanjem, našto onda grof Jurica Oršić dodade u privatnom razgovoru, da se požunski zakoni imadu proglasiti isključivo na latinskom jeziku.

Sjutradan u nedjelju 23. septembra sastadoše se magjaroni u županijskoj zgradi, a narodnjaci u zemaljskoj kući, otkuda su pošli oko 10 sati s banom i biskupom Haulikom na čelu u crkvu sv. Marka na ,,Veni sancte"; na trgu pridružili se povorci magjaroni s mnogobrojnim pro

su

stim plemstvom, njih oko četiri stotine. Poslije službe zapute se svi zajedno u kazališnu zgradu, gdje se u redutnoj dvorani (u današnjoj gradskoj vijećnici) imao obdržavati sabor1. Dvoranu je ovu dao ban lijepo dekorirati, ali podjedno i odijeliti drvenim ogradama u dva posebna prostora. U nutarnjem dijelu dvorane dade smjestiti petero dugačkih stolova, oko kojih posjedaše crkveni i svjetski dostojanstvenici, više činovništvo, zastupnici kaptola, županija i gradova, te zastupnici odsutnih velikaša, dakle sve takovi članovi sabora, koji su primili posebne banske pozivnice. Oko ovoga dijela dvorane, koji okružuju stupovi što drže galerije, odredjeno bi iza drvenih ograda mjesto za sve ostale plemiće, a tako i na galerijama, kuda je još pripušteno i mnoštvo gledača. No kad udjoše magjaroni pod vodstvom braće Rauch, komeša Josipovića, grofa Teodora Draškovića, Kolomana Bedekovića, Josipa Briglevića i ostalih u dvoranu, zapremiše brže bolje ne samo ona mjesta izvan ograde, a tako i galerije. već i neke stolove u sredini dvorane, kroz što je mnogo banskih pozvanika moralo stojati, a medju njima i oba zastupnika županije varaždinske, Petar Horvat i Aleksandar Šimunčić. Ipak se mir s ovoga

1 O tom pisao je Dragutin Galac Gaju iz Zagreba 18. sept. 1845. ovako: „,Ban je državno spravišće u teatru držati odlučio, premda je staleže i redove u varmedjsku kuću pozvao. Što će gospoda staleži i redovi, a što svijet k toj finoj misli reći, ne znam. Nu mislim, da će se svatko smijati, gdje hrvatska gospoda u teatru za dobro domo. vine vijećaju." (Gradja VI, 63.)

neprijatnoga čina ne poremeti, tako da se moglo započeti vijećati. Ban je sjedio u sredini kod prvoga stola, s desna su mu bili predstavnici klera, na čelu im biskupi Haulik i Smičiklas, a s lijeva svjetski dostojanstvenici, i to riječki gubernator Kiss, grof Janko Drašković, Jurica Oršić, pa onda dalje redom veliki župani barun Kulmer, grof Pejačević, Mirko Lentulaj i drugi.

Kad su staleži i redovi zapremili svoja mjesta. ustade ban Haller i otvori,,sabor kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije“ veoma značajnim latinskim govorom, u kojem ponajprije obrazloži, kako je došlo do tako,,neobičnoga zakašnjenja“ sa sazivom hrvatskoga sabora, jer je po previšnjoj želji ponajprije trebalo opraviti restauraciju županije zagrebačke, a onda reče:,,Blago narodne slobode stoji pak poglavito u tom, da je dana mogućnost, da se mogu slobodno raspraviti zemaljski poslovi. No ova sloboda postaje nemogućom, ako nedostaje smisla za opću stvar, kao i onda, ako nema patriotizma"; stoga je prijeko potrebno, da vlada red. On se dakle pouzdaje u staleže, da će odobriti ono što vide u ovoj dvorani, i što je učinjeno samo za volju mira i reda, pa da će tako i oni poraditi oko toga, da se ova ugledna skupština bude odlikovala onom umjerenošću, što pristoji svetosti ovoga mjesta. Sada se svi narodi bore, prožeti plemenitom vatrom, za svoja nepovrediva prava, koja sama po sebi još ne raspiruju borbe, jer one su posljedica raznoličnih mnijenja. Zato treba prije svega sebe dobro poznavati i uzeti za vodju mirnu trezvenost. ,,Narod, koga

prožima žarko domoljublje, nastavi ban, koga jača svijest slavne prošlosti i svijest dobre njegove stvari, — a što je još više od toga, narod, koji uživa zaštitu najmilostivijega i najpravednijega vladara, taki narod ne mogu da plaše prividne brige, niti mu može duha pomračiti plahi pogled na prijeteće pojave vremena. Nikad još nije bila svetinja narodnosti i naših municipalnih prava tako krepko zajamčena kao baš sada, kad nas ispunja uvjerenje, da se Njeg. posvećeno Veličanstvo očinskom i očevidnom ljubavi posvetilo uspješnom napretku naših domovinskih posala. Ova su kraljevstva obvezana na neiskazanu blagodarnost Njeg. posvećenom Veličanstvu za onu pravednu i moćnu za

štitu, koju im je Njeg. Veličanstvo pružilo za minulog a minuloga požunskoga sa bora, dajući kraljevini Ugarskoj što je ide, a u korist ovih kraljevina ne samo da je čvrstom rukom uzdržalo njihova municipalna prava nepovrijedj enima, već ih se udostojalo i javno učinjenim obećanjem učvrstiti za budućnost." No kako su u javnim poslovima sloga i jedinstvo glavna stvar, treba da svi budu jedno u patriotizmu, makar ih i dijelila raznolika mnijenja, a tako i u nepokolebivoj vjernosti spram vladara. Samo ono, što se razvija iz genija narodnosti, a ima za osnov svoj realne potrebe državne, samo to se može održati, dok će svaka druga novotarija propasti. Zato treba

da staleži,,mirno i ozbiljno raspravljaju o našim municipalnim i posebnim pravima", pokazujući kod toga spram Ugarske bratsku ljubav, ne bi li se tako,,s u važenjem zakonskih veza odstranile zapreke medjusobnomu sporazumu i raspršila magla nepovjerenja". Konačno ban zahvali palatinu na njegovoj,,dobrohotnoj i pravdoljubivoj brizi spram ovih kraljevina", a tako i biskupima i magnatima i protonotaru, a „naročito gospodi poslanicima ovih kraljevina (Klobučariću i Ožegoviću), koji su u nezgodnim prilikama, što se na požunskom saboru razviše, iznijeli u ispunj avanju njihove dužnosti rijetke dokaze hrabrosti i patriotizma." Požunski je sabor stvorio doduše malo zakona, no ipak veoma važnih, kao primjerice onaj o ma gjarskom jeziku i narodnosti, koji, i ako je veoma važan po Ugarsku, nije ni malo manje važan i po ove kraljevine, jer je ustanovom ovoga zakona municipalna i nacionalna zgrada ovih kraljevina ostala ne samo netaknuta, nego je ona upravo još snažnije učvršćena." Ban je onda svršio riječima punim pouzdanja u pravednost previšnjega prijestola. Govor je ovaj burno pozdravljen od čitavoga sabora, a naročito od narodne stranke, koja je iz njega jasno čitala tadanje raspoloženje vrhovne bečke vlade spram hrvatskoga jezika i narodnosti.