Слике страница
PDF
ePub

članovi. Prvoj je želji magjarona ban udovoljio odredivši još četvoricu u odbor, no o drugoj se nikako ne htjede da jasno izjavi, rekavši, da treba da se prije svega pročita izvještaj požunskih poslanika. Medjutim magjaroni se time ne zadovoljiše, jer namjeravahu svojom numeričnom većinom ne primiti do znanja poslanički izvještaj, već uzeše žestokim riječima napadati bana tražeći odmah bistro rješenje pitanja u svoju korist. Josipović dobaci banu ovako: „Dok Vaša Preuzvišenost ne izreče zaključka, da li ukupno ovdje nazočno plemstvo ima pravo glasa ili ne, mi ove dvorane ostaviti ne ćemo, sve dok nas ne istjeraju bajunetama. Ako Vam još nije dosta ono ljudi, što ste ih već dali postrije. ljati, pa dajte onda i nas nekoliko pro bosti. Kažite dakle, imamo li mi pravo glasa ili nemamo? Već je dosta bilo lova u mutnom, već se dosta odlučivalo o nama, a bez nas“. Kad je neobuzdanost magjarona sve to više rasla, pa kad je Josipović ponovno doviknuo banu, da će sa svojim ljudima tako dugo ostati u dvorani, dok ih vojnici ne iznesu napolje, te da ne će do pustiti nika kove dalje ras pra ve, dok se ne stvori zaključak u pitanju prava glasa prostih plemića, diže se konačno grof Haller po sred žestoke buke i reče: „Budući da se gospoda staleži ne će da zadovolje mojim razlaganjem, stavljam ovim do znanja previšnje rješenje od 14. septembra, koje sam primio u tom pitanju za slučaj potrebe ravnanja radi“. Na ovu banovu izjavu nasta tjeskobna grobna tišina u dvorani, a ban predade protonotaru Mikšiću

zapečaćeno kraljevsko pismo, upravljeno „na staleže kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije“, da mu pročita ovaj kratki sadržaj : Kralj Ferdinand stavlja saboru do znanja, da želi da vijeća „potrebnim dostojanstvom i umjerenošću“, pa mu stoga nalaže, da sve dotle, dok se djelo o uredjenju hrvatskoga sabora ne dovrši i ono ne dobije previšnje sankcije, ima du pravo glasa za izricanje sa borskih za ključa k a samo oni, koji su lično došli na sa bor na osnovu banske pozivnice, ili su zastupnici oblasti (t. j. županija, kr. sl. gradova i kaptola)“. Gromki ,,Živio“ narodnjaka poprati ove kraljeve riječi, koje su konačno riješile bitno pitanje hrvatske narodne politike od godine 1842. dalje, dok su magjaroni udarili kao bijesni u jadnu i očajnu viku, a naročito je Josipović obasuo psovkama grofa Hallera. Razumije se, ban odmah zaključi znamenitu ovu sjednicu, te ureče novu za sjutradan 26. septembra.

Odmah na početku sjednice digne se zastupnik županije zagrebačke Koloman Bedeković, te uze banu spočitavati neiskren postupak. Zašto on toga nije objavio još prije negoli se sabor sastao, ili zašto bar nije odmah u početku sabora toga ka zao, jer je imao zgodnu priliku baš onda, kad mu je uzeo prigovarati varaždinski zastupnik Horvat. Konačno predloži Bedeković, neka se kralju pošalje predstavka s molbom, da se ovo rješenje od 14. septembra pov učt. No tome se uzeše protiviti Janko Drašković, Ivan Zidarić, Petar Horvat, dapače i riječki gubernator Kiss, našto ban proglasi kao zaključak, da je predlog Bedekovićev od saborske većine zabačen, što su svi narodnjaci, pa čak i oni po galerijama, popratili burnim „Živio“, dok je on Josipovića toliko ogorčio, da se bijesan okrenuo spram galerije, rukom učinio sramotski jedan znak i izderao u sav glas : „Krepao, a ne živio“. Ove Josipovićeve riječi prouzročiše toliku buku i strku, a naročito, kad još netko s galerije odvrati komešu: „Turopoljska svinja“, da se ban našao prinudjenim, da sjednicu odgodi na ponedjeljak 29. septembra. No i toga dana, kad ban otvori sjednicu s pozivom na bivše požunske poslanike Klobučarića i Ožegovića, da bi pročitali izvještaj svoj, nije bilo mira, jer ustade barun Levin Rauch te uze zahtijevati, da se kralju pošalje predstavka s molbom, kako je juče predložio Bedeković, koji zajedno s drugom svojim Briglevićem, dašto prema dogovoru magjarona, nije došao na sjednicu. Sada se ponovno rasplamti debata, u kojoj sudjelovaše i Josipović vičući : „Pošto nijesu nazočni zastupnici županije za grebačke, ne može se ništa zaključiti“, te pozove bana, da se o tom izjavi. Haller nato mirno reče, da će se zaključci stvarati i bez zagrebačkih zastupnika, našto onda ustane Ivan Kukuljević, te u opširnom hrvatski izrečenom govoru razloži, da na osnovu starih isprava prostom plemstvu, a naročito turopoljskom, ne pripada nikakovo pravo glasa na saboru. Kad konačno nazva Josipovića „po domovinu pogibeljnim dikt atorom“, iza zva komeša na gnusan govor, izrečen ponajviše na hrvatskom jeziku, pun teških

psovki i kleveta, a naročito uperenih protiv biskupa Haulika, koji da je u Beču ishodio ono rješenje svojim novcem, i protiv baruna Kulmera, koji da je denunciranjem u Beču sebi zaslužio čast velikoga župana srijemskoga, a onda svrši ovako : „Preporučam se gospodi staležima i banskim pozvanicima, te izjavljujem : sve dok ovdje ne bude za stupnika ž u pa nije zagrebačke, a domovina naša ugnjeta v ana, u ovu dvora nu doći neću“. Nato ban odmah primjeti: Budući da je Josipović uvrijedio tako odlične muževe, on mu to „improbira“ (proglašuje nepoštenim činom), našto mu komeš, stojeći sred dvorane, spreman na odlazak iz hrvatskoga sabora, u koji više nikad ući ne će, odgovori, da ban nema prava njemu išta „improbirati“, stoga mu on to natrag „reprobira“. Potom dade Josipović svojoj četi u dvorani i po galerijama rukom znak, dreknuvši glasno „Hajde van“, i ostavi s dvjesta ljudi dvoranu. Kad je opet zavladao mir, započeo se čitati izvještaj požunskih saborskih poslanika, a to je nastavljeno još i sutradan 30. septembra, našto onda poslanicima izrekoše toplu hvalu grof Janko Drašković u ime velikaša, zastupnik županije požeške Josip Bunjik u ime županijskih zastupnika i karlovački gradski zastupnik Josip Smendrovac u ime gradskih. Medjutim odlaskom Josipovićevim i ostalih magjarona ipak još nije stvar sasvim izvedena na čistac. Znajući dobro namjere magjarona ustade u sjednici od 30. septembra varaždinski županijski zastupnik Petar Horvat, te reče hrvatskim jezikom : „Već je drugi dan, što

su mjesta zastupnika županije zagrebačke pra zna. Da se i drugi ne povedu za tim primjerom, držim, da bi trebalo po brzom tekliću poslati na previšnje mjesto iz sabora predstavku s molbom, da bi Njeg. Veličanstvo naložilo zagrebačkoj županiji, da pošlje svoje zastupnike na sjednice“. Kad se s time izjaviše i ostali staleži spora zumni, reče ban protonotaru Mikšiću, da sastavi do buduće sjednice, koja se poradi preobilna posla odborova imala održati tek 3. oktobra, zaključenu predstavku. Kako je Mikšić bio član magjaronske stranke, to je on predstavku sastavio tako, da se činilo, kao da je zagrebačka županija takav dio narodnoga tijela, bez kojega se ne mogu stvarati pravomoćni zaključci. Stoga zatraže u sjednici od 3. oktobra varaždinski administrator Lentulaj, župan srijemski barun Kulmer i grof Janko Drašković, kao i drugi neki od staleža, da se protonotarov koncept izmijeni u smislu Horvatova predloga, što je i učinjeno. Sada tek moglo se preći na pravi rad, koji je obilježio hrvatski sabor od 1845. kao jedan od najvažnijih i najznačajnijih u historiji naroda hrvatskoga.

Sasvim je prirodna stvar, da je kraljevsko rješenje od 14. septembra u veliko zadovoljilo u prvi kraj narodnu stranku. Odmah 27. septembra pisao je Dragutin Galac o tom Gaju iz Zagreba ovako: „Sabor kraljevina napreduje bolje, negoli sam mislio, premda još prave energije nema. Josipović sa svojom strankom poklopljeni su vrlo, što je stigla rezolucija, da Turopoljci nikakova upliva u državnom spravišću imati ne mogu. On

« ПретходнаНастави »