Слике страница
PDF
ePub

osjeća tako. Njoj je svejedno, da li je netko sili, da primi njemački ili ma gjarski jezik, da li to čini kralj ili njezin sa ve znik. No mi smo dosada samo o Hrvatskoj govorili. Šta je s Bugarskom, Srbijom, Bosnom, Vlaškom, Moldavskom, Galicijom i Lodomerijom, koje su od reda slavenske zemlje, a u savezu s magjarskim narodom na osnovu latinskoga jezika, a opća je želja, da se opet povrate u stari odnošaj s Ugarskom.1 Galiciji i onako nudite pridruženje Ugarskoj ; učinite to na osnovu magjarskoga jezika, pa ćete vidjeti, da vam se ona ne će odazvati. Isto tako misle i ostale pokrajine, koje bi se imale vratiti Ugarskoj.

Konačno ističu Hrvati ovako : Dalmacija, Hrvatska i Slavonija takodjer izjavljuju, da je u Ugarskoj ustavni jezik samo lat nski, a o dokinuću latinskoga jezika ne može biti ni govora bez jednoglasnoga sporazuma svih ugarskih županija i gradova. Ali sve kad bi i došlo tako daleko, da baš svi u Ugarskoj to hoće, moglo bi se to zgoditi i opet samo privolom pridruženih pokrajina, naime Dalmacije, Hrvatske i Slavonije; u protivnom slučaju protestirat će njezini zastupnici na najshodniji način.

Eto, ovom umnom i dalekovidnom izjavom, kojoj je autor zacijelo Nikola Škrlec, naviješta se hrvatsko-magjarski spor, koji ni danas još nakon četiri ljudska vijeka nije svršen. Razlozi su isti :

1 U to su doba, osim Galicije i Lodomerije, koje su bile austrijske, odnosno djelomično još i poljske (do 1795.), sve ostale one zemlje bile turske.

a

s jedne se strane traži jedinstvena magjarska politička država, narod i jezik, dok se na drugoj strani ističe ravnopravnost politička i savezništvo, jezik magjarski odbija ne samo od hrvatskoga političkoga teritorija, nego i osporava kao isključivi u zajedničkim poslovima.

Paralelno s ovom debatom 0 magjarskom jeziku sabor uze u pretres i pitanje o protestantima. Većina je magjarskih zastupnika silom htjela, da se dade protestantima pravo uživanja posjeda, dakle gradjansko pravo, i u Hrvatskoj i Slavoniji. Tome se Hrvati i opet jednoglasno opru, dapače sam je ban Ivan Erdödy dne 2. septembra uložio svečani protest rekavši, da protestantima nema u Hrvatskoj i Slavoniji mjesta na osnovu zakonskih članaka, pa ako Ugri hoće da protestantima dadu sve pogodnosti, onda to ima izrijekom u zakonskom članku biti rečeno, da vrijedi samo za Ugarsku (intra ambitum regni Hungariae). Sada dobace neki Magjari, da se ovi zakonski članci tiču samo Hrvatske, ali ne još i Slavonije, gdje tobože nema banske vlasti (od 1753.), što Hrvati odbiše, dokazujući, da je Slavonija od vajkada stajala pod banskom vlasti, dapače Nikola Škrlec opet izdade o tom pitanju štampom a s potpisom „poslanici (nuncii) kraljevine Hrvatske i Slavonije poseban spis, u kojem dokazuje, da je banske uprave vazda bilo u Slavoniji.1 Ovaj snažni istup,

1 „Fundamenta quibus ostenditur tres inferiores Slavoniae comitatus semper ad iurisdictionem regni et bani Slavoniae pertinuisse, 1790. Drugi puta 1832. Prvi puta dao štampati biskup Vrhovac.

[ocr errors]

kao i gore navedeni, napokon nekako primiri Magjare. U Hrvatskoj svi se tome obradovaše; županija zagrebačka izrijekom se zahvali banu pismom svojim od 17. septembra.

No ubrzo nastupiše takove promjene, koje opet zbližiše Magjare i Hrvate. Pomenuti onaj odbor dovršio je kombiniranu diplomu, te je 20. septembra podastro lično Leopoldu, ali kralj mu je vrati, istaknuvši i opet izrijekom, da ne će nipošto druge diplome da prihvati, već ili onu Karla III., ili onu Marije Terezije, a tek poslije krunisa nja da će se u saboru raspraviti pojedine želje i tužbe staleža. Nadalje reče, budući da će ponajprije poći na carsko krunisanje u Frankfurt, koje je već urečeno za 30. septembra, krunit će se za ugarsko-hrvatskoga kralja poradi odmakla vremena u Požunu, a ne u Budimu. Na tu vijest zaredjaše u saboru i opet vrlo živahne debate, no konačno staleži ipak popustiše i javiše to kralju. Potom kralj odredi krunisanje za 15. novembra u Požunu, gdje se staleži uzeše skupljati već početkom istoga mjeseca, da ondje onda nastave saborovanje.

Dne 10. novembra otvori Leopold svečanim načinom sabor, te mu predade svoje kraljevske propozicije. Požun je doduše bio pun pravih Nijemaca i ostalih stranih vojnika, ali Leopold, kako reče, „nije došao u Požun kao kralj i gospodar, već kao otac u krug svoje porodice“. Svom je snagom vršio svoj moćni utjecaj i pomoću svojih pristaša ubrzo je došlo do rješenja krize. Staleži naime već su treći dan, 12. novembra, a da nijesu ni otvorili kraljevski otpis, koji je sadržavao imena kandidata, jednoglasno izabrali palatinom četvrtoga Leopoldova sina Aleksandra, onoga istoga, koga su Srbi u Temišvaru htjeli imati za despota nove vojvodine. I u pitanju inauguralne diplome konačno se smiriše s voljom Leopoldovom, koji izabra onu Marije Terezije, pa tako bješe 15. novembra po starom običaju svečano okrunjen krunom sv. Stjepana. Krunisanje smatrali su i u Ugarskoj i u Hrvatskoj pobjedom nacionalne ideje, poradi čega je pozdravljeno velikom radošću i službom zahvalnicom za znak izmirenja dinastije s narodom.

Iza krunisanja nastavi sabor u Požunu svoj rad oko pojedinih zakonskih članaka i njihove redakcije. Kralj je Leopold prije i poslije krunisanja izrekao svoju pripravnost, da je voljan izvršiti i uzakoniti sve opravdane želje naroda na polju državopravnom, kao i u pitanjima reforme, vjerske slobode, kmetskih odnošaja, službovne sposobnosti neplemića, onda i u pitanjima poreznim i pravosudnim, šta više obzirom na nutarnje reforme odlučno je zastupao sam kralj napredni duh novoga vremena spram sredovjekovnoga duha staleža ugarskih i hrvatskih. Tako se zbilo prvi put za vlada nja Habsburgovca od 1527. dalje, da je kralj sam lično poku šao i nastoja o, da ustavnim putem provede svoje reformne osnove. U pitanjima drža vo pravnim ubrzo se sporazumješe kralj i staleži, dapače ni sama tekstacija inače vrlo važnih državopravnih zakona nije nailazila na ozbiljnije zapreke, naprotiv na polju nutarnjega modernoga napretka pokazaše se već krupnije diferencije. Kralja naime vodila je misao, da se reforme i njihovi blagotvorni utjecaji po mogućnosti protegnu na cijelo pučanstvo, dok su staleži mislili, da je stari feudalni usta v zemlje sasvim dobar, te da se u njemu nalaze mudri zakoni za sve, samo da oni još nijesu provedeni. Razumije se, ta je tvrdnja bila tek napola istinita, jer primjerice baš o pravu magjarskoga jezika da bude službeni, stari zakoni ama baš ni slovca nijesu ustanovljivali, a jednako su se malo brinuli za neplemiće i široke mase. Isto tako nije se u njima moglo naći uporišta ni za savremeno, moderno uredjenje pravnoga položaja kmetova, pa tako treba naglasiti, da se za argumentacijom većine ugarskih i hrvatskih staleža toga doba skrivala prava staleška suka nost.

Prvi se državo-pravni zakonski članci sabora požunskoga od 1790/91. odnošahu na Leopoldovo krunisanje i baštinsko pravo njegovih nasljednika na temelju pragmatičke sankcije od 1723. (zak. čl. I. II.), onda na kraljevsku zavjernicu, prisegu i stalno odredjeni rok od šest mjeseci za novoga kralja po smrti njegova prešasnika, na izbor palatina Aleksandra, na čuvanje krune sv. Stjepana u Budimu od njenih čuvara, koja da se nikad više iz zemlje ne smije odnositi ; no najvažniji je članak deseti (X. : 1790./91.), u kojem se kaže, da kralj priznaje, ter se obvezuje, Ugarsku i njoj pridružene dijelove, sve pored

za

« ПретходнаНастави »