Слике страница
PDF
ePub

suprotivio, a njemu surogiran bijaše Mátsik, koji pored svih svojih neprikladnosti, još i taj nedostatak imadjaše, što jen a še m književnom jeziku kao Magjar posve malo vješt bio. Pod ovom je cenzurom već bilo do toga došlo, što se skoro nevjerojatno čini, da su se riječi „domorodac“, „domovina“, „ljubav domovine“, „mladež domorodna“ kao zabranjene smatrale, ter iz sastavaka brisale. Tako se Hrvatu u grijeh upisivalo, ako je najsvetiju krepost svakoga gradjanina, naime ljubav domovine, izreći u javnim listovima htio. Ali reći će mi tkogod, da su sve te tegobe ukinute onom prezidialnom naredbom, po kojoj bje odredjeno premještenje cenzora Mátsika u Ugarsku, a rješenje se u svim pitanjima cenzure izručuje banu, koji u tom neposredno dvorskoj kancelariji odgovarati ima. Riješene i zaliječene su one rane, ali slabo, jer tko nam je kadar nadoknaditi ove skoro tri godine, koje mi u razvitku književnosti naše potom izgubismo? Tko će nam nagraditi i nadoknaditi onu štetu, koju još duboko osjećamo u tom, što djelo velezaslužnoga domoljuba Dragutina Seljana prije tri godine sastavljeno, do danas ne smije se tiskati, a isti spisatelj lišen je službe, i pitanje ovo, od kojega čast jednoga slobodnoga gradjanina zavisi, dosada nije riješeno. Po naredbi istoga ugarskoga namjesništva već su bila i druga djela, kao ,,Iskrice“ (t. j. Tommaseove), premda u Zagrebu tiskane, konfiscirane i zabranjene. Jošte više nas

1 Gl. str. 379.380. ove knjige.

2 Gl. str. 373. Seljan napisao je Zemljopis Ilirije, od kojega je I. dio tiskan 1843., a drugi nikad.

vrijedja što već od deset i više godina u akademiji zagrebačkoj skoro same Magjare za profesore postavlja, Hrvatom nažalost predpostavljene. Istom žalošću gledamo, kako je naš prevrijedni domorodac Antun Kukuljević, što nije htio kao slijepo im orudje opakim namjerama služiti, sa ravnateljstva školstva bez svake druge krivnje svrgnut. Isto tako je rečeno ugarsko namjesničko vijeće u novije vrijeme podignuće Grobničkoga spomenika zabranilo iz uzroka, što magjarski literati (kako kažu) pobjedu tamo održanu ne Hrvatima već Magjarima pripisuju, – čime duboko neznanje u domaćoj povijesti, ili pako nečuvenu najpotišteniju zlohotnost prama ovom narodu (t. j. hrvatskomu) pokazaše. Takovih nebrojenih tegoba i uvreda narodnoga dostojanstva našega mogao bi više navesti, da mi nije stalo više do vremena nego do nalične recenzije. Navesti bih mogao one nezakonite naredbe, uslijed kojih svaki želeći postati učitelj u ovim kraljevinama, magjarski znati mora, premda o takovoj zakonskoj osnovi tek u prošastom saboru (požunskomu) govoreno bijaše, a od koje je osnove staleška kuća odustala na predlog velikaške. Navesti bih mogao, kako još godine 1836. • zahtijevano učeno društvo ovim kraljevinama još dandanas nije dozvoljeno, gdje se takovim drugi manje važni narodi već odavna ponose; kako proti jasnom zakonu Hrvati i Slavonci kod istoga namjesničkoga vijeća u pravičnom razmjerju niti uslijed neprestanih prošnja naših posta vljeni nisu, dapače u cenzuralnom kolegiju nitko koji bi slavjanskom jeziku vješt bio, pri

ose; kaktoga named neprecenzuralnießt bis

družen nije, otkuda slijedi, da se svaka slavjanska knjiga prije u jezik latinski ili magjarski prevesti mora, kad cenzuru prodje; kako nadalje profesor Mátsik niti uslijed najviše odluke iz Zagreba i od podučavanja mladeži do dana današnjega udaljen nije, dapače on je po preporuci najnovijega poglavarstva županije zagrebačke kao poznati magjarizator za prisjednika iste županije izabran. Sve ove i nebrojene druge tegobe nisu mogle već narod uvrijediti, koji duboko osjeća svoju vrijednost koju je sebi mačem u ruci kod ugarske krune pribavio, narod koji ne mareći za svoju korist, ne poznavajući granica medju ugarskom i svojom zemljom, po sve vijeke i vrijeme vazda je jednako dijelio s Magjarima svaku nepogodu i nesreću, te je opću domovinu ljubio," branio je protiv svih dušmana, tako, da jedva ima bojišta u čitavoj Ugarskoj, što ga nisu pradjedovi naši zajedno s Magjarima krvlju svojom natopili. Osjećajući ovo, Hrvati sa žalošću gledaju, kako se veze izmedju nas i Magjara silovitom rukom kidaju, kako se namjesto prijateljstva kroz sedam punih stoljeća tolikim žrtvama potvrdjenoga, uvriježila zloba, nesloga i sva ostala proističuća zla. Dokle budu stvari tako stajale, dok Magjari pravedna naša zahtijevanja ne priznadu, dok pravo naše po ugarskim sudištima gaziti ne prestanu, dok narodnost naša nikakove garancije ne nadje u savezu s Ugarskom, – dotle niti interesi magjarski ne će u našoj zemlji simpatiju naći, jer sve ono što je z a Magjare spasonosno i korisno, to je za nas pogibeljno i škodljivo, i opet što je za nas hasnovito, to se njima pogibeljno čini. Ne uvidja li dakle svaki, da ovako dalje ostati ne može po obadva naroda i da ovdje treba krepkih sredstava da se zlu što prije doskoči. Zato glavna skrb bijaše onima, koji su me poslali, da se postaraju za ona sredstva, kojima bi se narodnost naša očuvala kao sjeme bolje budućnosti naše i političko stanje triju kraljevina sve većma učvrstilo, te razdijeljeni u novije vrijeme interesi magjarski i hrvatski koliko moguće sjedinili. Medju poglavitija sredstva ova spada hrvatsko-slavonsko vijeće, kojega nam s tim više treba, budući vidimo, da je uslijed novoga zakona kod ugarskoga namjesničkoga vijeća poslovni jezik magjarski. Isto se tako sva premilostiva kraljevska rješenja dvorske kancelarije na ugarsko vijeće sada otpravljaju na magjarskom jeziku, a nama šalju u prijevodu, a ne više u originalu. Tako se svi naši poslovi ondje pretresaju na magjarskom jeziku, a mi samo latinske prijevode dobijamo. Budući pako da je sada po čitavoj Ugarskoj ne samo poslovni, već i školski (nastavni) jezik magjạrski, nije već daleko vrijeme, kad se u Ugarskoj više latinski ne bude znalo, pa tako će se naši poslovi ili lakoumno i površno, ili samo na magjarskom jeziku primati i rješavati. Tako već sada intimati na kaptol zagrebački dolaze pisani magjarski, a ovdašnje gradjevno ravnateljstvo već sada prima magjarske dopise i na njih magjarski odgovara. Tako će se sve malo pomalo i dalje širiti po na šoj domovini ma gjarski jezik, i prije nego li ćemo op a ziti, bit é em ou gvozdenim veriga ma iz kojih se nikad više nećemo osloboditi. Ne vidim ja pomoći u odsjecima, kako ih odbor predlaže, jer ovi će vazda zavisiti od ostaloga dikasterija i svagda će se manje ili više sastojati od tudjih elemenata, od ljudi, koji ni malo ne poznadu ni prilika ni potreba naroda našega, od ljudi, koji ne će ni uz najbolju volju imati toliko snage, da se usred ma gjarske zemlje us protive nepravednim interesim a m &gjarskim. Stoga ne oklijevajmo, već otkrijmo pravednomu vladaru bijedu i nevolju našu. Ne sumnjajmo o milosti i dobroti kraljevoj, koja nam se naročito u novije vrijeme toli nužno pokazala. Vrijeme i stalnost naša zatrla su pred svijetom sva krivična sumnjičenja neprijatelja naših, vrijeme i stalnost nadvladat će i druge zaprijeke napretka našega, te najbolje dokazati pravednost naših želja.“

Umni i dalekovidni govor ovaj pozdravljen bješe burnim pljeskom u sabornici i na galerijama, te odmah izazva živahnu debatu u kojoj se Petru Horvatu pridružiše, iznesavši još i drugih razloga za osnutak posebne od Ugarske nezavisne vlade, Aleksander Simunčić, drugi zastupnik varaždinske županije, pa Ivan Zidarić, prvi podžupan križevačke županije, Maksimilijan Piškorec, načelnik karlovački, Ivan Kukuljević Sakeinski, grofovi Žigmund Vojkffy i Gjuro Erdödy mladji, kao i mnogi drugi. Članovi odbora saborskoga, na čelu im biskup Haulik i barun Kulmer, nijesu se opirali

« ПретходнаНастави »