osjećaje podaničkoga povjerenja spram previšnjega prijestola, da se uzmognu one milostive namjere Njeg. Veličanstva, što smjeraju na sreću mile domovine sve većma utvrditi, a opće stvari korisno i uspješno razvijati. Sreća se naime može samo ondje očekivati, gdje je pravedni vladar vezan vezom iskrenoga povjerenja s vjernim narodom. Samo poštivanje previšnje volje, sjedinjeno s poštovanjem zakona, utire put k blagostanju... Sada, kad narodi općenito rade oko napretka svoga u javnom životu, sada, kad nas potrebe vremena kao i duh stoljeća opominju, a prilike traže, i, što je najvažnije, kad su nam milostive namjere Njeg. Veličanstva tako sklone, sada, ako ikad, vrijeme je, da svim silama poradimo, da ustrajnim radom, zrelim savjetom i mudrom umjerenošću osiguramo ojačamo zgradu naš e municipalnosti i narodne prosvjete." Gromki ,,Živio" poprati ove banove riječi, našto mu se u ime sabora zahvali biskup Haulik.

i

I tako svrši prevažni ovaj hrvatski sabor, koji ocijeni tadanji mladi jurat Slavoljub Vrbančić u Gajevim ,,Novinama" ovim sasvim ispravnim riječima:,,I tako se svrši sabor hrvatskoslavonsko-dalmatinski,, sabor, koji nam je prouzročio toliko straha i toliko nade, komu su se svi rodoljubi radovali kao spasitelju svome, jer je imao izliječiti tolike bolesti, s kojih nam premila domovina gine, probuditi nas iz dugotrajnoga onoga mrtvila, u kom sve jednako do danas čamismo, te podijeliti narodnome životu i razvitku sokolova

krila. Dalo bi se o tome mnogo, veoma mnogo pisati, no okolnosti nam ne dopuštaju kazati to onako, kao što bi želili. Ako pomislimo na priprave, koje bivaju u drugim državama k naličnim saborima. ako bacimo oko na nedavno tužno stanje naše domovine, te ga prispodobimo s drugom kojom u istom položaju nesrećnom državom, ne može nam se na ino, nego kazati, da je dobro sjeme bačeno, da se glavnim polugama narodnoga života, kao što su uredjenje sabora, vlastito namjesništvo, narodno kazalište, narodne katedre, obrtna škola, sveučilište itd. pridoskočilo. No samo sjeme je bačeno, ali nas milost i dobrota našega milostivoga vladara stalnom nadom goji, da će sjeme ovo, kao što su se zbilja onomadne opet zrake ufanja pokazale, niknuti, i plodom, ako Bog da i sreća junačka -uroditi."

Ubrzo poslije zaključka sabora, došlo je do važne promjene u Hrvatskoj. Ban je još i prije 29. jula molio u više navrata dvor, da bi ga riješio službe zagrebačkoga župana, a odmah poslije one katastrofe na Markovom trgu zamoli još i rješenje od banske časti. Medjutim u Beču htjeli su svakako, da grof Haller prije provede saborsku raspravu, a onda tek da mu se molbi udovolji. I tako dakle riješi kralj Ferdinand sada, dne 24. oktobra, grofa Hallera,,na ponovnu molbu" njegovu službe banske i županske, povjerivši podjedno vodjenje banskih posala u smislu zakona zagrebačkom biskupu Hauliku. Odstup Hallerov zadovoljio je sve stranke narodnu poglavito stoga, što je banske časti namjesnik postao njezin prijatelj, biskup

Haulik, ali i stoga, što mu ona nikad nije pravo mogla da zaboravi krvavi dan 29. jula; magjaroni opet zato, jer su od posljednjega saborskoga zasjedanja gledali u njemu pravoga dušmanina svoga. Ovo raspoloženje u Hrvatskoj dojavio je grofu Halleru, kad je početkom novembra ostavio Hrvatsku, Antun Vakanović, našto mu bivši ban odgovori ovim značajnim (latinskim) pismom, koje nas točno upućuje u političke ciljeve njegove. Grof Haller piše 23. novembra Vakanoviću medju ostalim ovako:,,U veoma uzan krug onih, kojih bih se naklonošću smio da ponesem, usudjujem se nekom sigurnošću da ubrojim i vaše gospodstvo, koje mi je dalo bjelodani dokaz blagonaklonosti svoje u vrlo cijenjenom pismu, upravljenom na mene dne 9, novembra, a za koje izvolite primiti najusrdniju i iskrenu hvalu. Bit će vašem gospodstvu razumljivo, što sam ja, - kod stanja nesrećne hrvatske domovine, na umjetni način uzburkane, gdje se neki, prerušeni u lavju kožu, i to jedni pod izlikom narodnosti, a drugi pod izlikom legalnosti nijesu ustručavali izvrći opasnosti javnu korist, dapače i sam opstanak nacionalnosti i municipalnosti, a sve da bi postigli privatne svoje častohlepne ili koristonosne svrhe, što sam ja dakle ipak morao sve to da smatram kao stvar moje savjesti, pa tako trebao da još i dalje ustrajem u službi, ne bi li mi možda uspjelo onoj igri stati na kraj. Nijesam naime poradi časti ni poradi bogatstva služio, niti sam ijednu drugu svrhu imao pred očima, nego da se obuzdaju drski i pogubni pokušaji sviju stranaka, te da se ušču va

vez

auktoritet, koji dugujemo svi previšnjemu prijestolu i njegovoj vladi, ito auktoritet istaknut nad svima, tako, da se on ne uzmogne da prometne u izmjenično sredstvo stran čarskih političkih ciljeva, već da krepkom rukom, sigurnim putom i zakonitim načinom, gušeći sve pri vatne objede, uzmogne učvrstiti nacionalnosti i municipalnosti, te tako spasti javnu sreću i mir. Kad su pak bile takve prilike, da sam morao iskusiti, da su iskrena moja nastojanja u promicanju probitaka previšnje službe i domovine ostala bez željena uspjeha, meni kao vjernu službeniku i dobru gradjaninu nije preostajalo drugo, nego mojim odstupom pribaviti tužnoj domovini onu sreću, oko koje sam se u službi uzalud trudio." A sada domeće grof Haller, ne bez ironije, ovo:,,I gle, prekrasna prosijeva nada domovine, jer kako sam mogao razabrati, sve su stranke s najvećim veseljem i radosnim odobravanjem primile moje dignuće od službe. Dali Višnji, da taj izraz ugodnoga raspoloženja bude ovjenčan dobrim uspjehom ! Ja ću postići najveću zadovoljštinu onda, ako sa znam, da je mojom abdikacijom uspostavljeno blagostanje zemlje, jer nikad nije mi ništa drugo ni bilo na

Kako rekosmo, odstup banov uvelike je zadovoljio narodnu stranku. No i gradjanstvo nije tajilo svoje radosti, već je, kako javlja prof. Moyses

Beč, na glas, da je grof Haller odstupio a to se u Zagrebu saznalo 25. oktobra izišlo ugodno uzbudjeno na ulice veselo stiskujući medjusobno ruke. Ovakovo nam raspoloženje javljaju i iz Varaždina, a nema sumnje, da je tako bilo po cijeloj zemlji. Uzneseni još i rezultatom. nedavnoga sabora narodnjaci uzeli su sada puni pouzdanja gledati u Beč, pa tako dodjoše na misao, da se zamoli dobri kralj, da Hrvatskoj dade za bana ili ,,podkralja" (prorex) nadvojvodu Albrechta. Misao je ova nikla u Varaždinu, u krilu onamošnje županije, pa je odmah oduševila i ostale županije i gradove. U više navrata pišu o tom u Beč njegovi pouzdanici, i to u formi, koja jasno pokazuje, kolikim li bi oduševljenjem bilo pozdravljeno takovo imenovanje. No odlučujući krugovi nijesu imali volje, da se želji goleme većine Hrvata oda zovu zadovoljivši se zasada ovim glasnim iskazima lojalnosti. Samu pak bansku čast odlučiše docnije popuniti, jer su u prvom redu ipak htjeli da vide, kako će se razviti prilike u Ugarskoj.1 No narodna je stranka uzela pomišljati i na popunjenje zagrebačke županske stolice. Kako nam je poznato, u taj je čas bečka vlada inaugurirala sistem administratorski, ne samo u Ugarskoj, već i u Hrvatskoj ; tako su administratori Mirko Lentulaj, grof Petar Pejačević i grof Antun Szécsen sjedili u Varaždinu, Križevcima i Požegi. U tom pravcu trebalo bi dakle popuniti i zagrebačko županijsko mjesto, a

1 Haulik ostade banske časti namjesnik sve do 19. marta 1848., kad je imenovan banom barun Josip Jelačić, i to nastojanjem baruna Franje Kulmera.

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

30