Слике страница
PDF
ePub

Haulik, ali i stoga, što mu ona nikad nije pravo mogla da zaboravi krvavi dan 29. jula ; magjaroni opet zato, jer su od posljednjega saborskoga zasjedanja gledali u njemu pravoga dušmanina svoga. Ovo raspoloženje u Hrvatskoj dojavio je grofu Halleru, kad je početkom novembra ostavio Hrvatsku, Antun Vaka nović, našto mu bivši ban odgovori ovim značajnim (latinskim) pismom, koje nas točno upućuje u političke ciljeve njegove. Grof Haller piše 23. novembra Vakanoviću medju ostalim ovako: „U veoma uzan krug onih, kojih bih se naklonošću smio da ponesem, usudjujem se nekom sigurnošću da ubrojim i vaše gospodstvo, koje mi je dalo bjelodani dokaz blagonaklonosti svoje u vrlo cijenjenom pismu, upravljenom na mene dne 9, novembra, a za koje izvolite primiti najusrdniju i iskrenu hvalu. Bit će vašem gospodstvu razumljivo, što sam ja, – kod stanja nesrećne hrvatske domovine, na umjetni način uzburkane, gdje se neki, prerušeni u lavju kožu, i to jedni pod izlikom narodnosti, a drugi pod izlikom legalnosti nijesu ustručavali izvrći opasnosti javnu korist, dapače i sam opstanak nacionalnosti i municipalnosti, a sve da bi postigli privatne svoje častohlepne ili koristonosne svrhe, - što sam ja dakle ipak morao sve to da smatram kao stvar moje savjesti, pa tako trebao da još i dalje ustrajem u službi, ne bi li mi možda uspjelo onoj igri stati na kraj. Nijesam naime poradi časti ni poradi bogatstva služio, niti sam ijednu drugu svrhu imao pred očima, nego da se o b u zdaj u drski i pogubni pokuš a ji sviju stran a ka, te da se ušču v a

ta ko,

da

se

on

vez

a u ktoritet, koji dug ujemo svi previš njemu prijestolu i njegovoj vladi, ito auktoritet istaknut nad svima,

ne u zmogne da prometne u izmjenično sredstvo strahčarskih političkih ciljeva, veé da krepkom rukom, sigurnim putom i zakonitim načinom, g u šeći sve privatne objede, u zmogne u čvrstiti

nacionalnosti i municipal nosti, te tako spasti javnu sreću i mir. Kad su pak bile takve prilike, da sam morao iskusiti, da su iskrena moja nastojanja u promicanju probita ka previšnje službe i domovine ostala bez željena uspjeha, meni kao vjernu službeniku i dobru gradjaninu nije preostajalo drugo, nego mojim odstupom pribaviti tužnoj domovini onu sreću, oko koje sam se u službi uzalud trudio.“ A sada domeće grof Haller, ne bez ironije, ovo: „I gle, prekrasna prosijeva nada domovine, jer kako sam mogao razabrati, sve su stranke s najvećim veseljem i radosnim odobravanjem primile moje dignuće od službe. Dali Višnji, da taj izraz ugodnoga raspoloženja bude ovjenčan dobrim uspjehom ! Ja ću postići najveću zadovoljštinu onda, ako saznam, da je mojom abdikacijom uspostavljeno blagostanje zemlje, jer nikad nije mi ništa drugo ni bilo na srcu.

Kako rekosmo, odstup banov uvelike je zadovoljio narodnu stranku. No i gradjanstvo nije tajilo svoje radosti, već je, kako javlja prof. Moyses

Beč, na glas, da je grof Haller odstupio -- a to se u Zagrebu sa znalo 25. oktobra - izišlo ugodno uzbudjeno na ulice veselo stiskujući medjusobno ruke. Ovakovo nam raspoloženje javljaju i iz Varaždina, a nema sumnje, da je tako bilo po cijeloj zemlji. Uzneseni još i rezultatom, nedavnoga sabora narodnjaci uzeli su sada puni pouzdanja gledati u Beč, pa tako dodjoše na misao, da se zamoli dobri kralj, da Hrvatskoj dade za bana ili „podkralja“ (prorex) nadvojvodu Albrechta. Misao je ova nikla u Varaždinu, u krilu onamošnje županije, pa je odmah oduševila i ostale županije i gradove. U više navrata pišu o tom u Beč njegovi pouzdanici, i to u formi, koja jasno pokazuje, kolikim li bi oduševljenjem bilo pozdravljeno takovo imenovanje. No odlučujući krugovi nijesu imali volje, da se želji goleme većine Hrvata oda zovu zadovoljivši se zasada ovim glasnim iska zima lojalnosti. Samu pak bansku čast odlučiše docnije popuniti, jer su u prvom redu ipak htjeli da vide, kako će se razviti prilike u Ugarskoj.1 No narodna je stranka uzela pomišljati i na popunjenje zagrebačke županske stolice. Kako nam je poznato, u taj je čas bečka vlada inaugurirala sistem administratorski, ne samo u Ugarskoj, već i u Hrvatskoj ; tako su administratori Mirko Lentulaj, grof Petar Pejačević i grof Antun Szécsen sjedili u Varaždinu, Križevcima i Požegi. U tom pravcu trebalo bi dakle popuniti i zagrebačko županijsko mjesto, a

1 Haulik ostade banske časti namjesnik sve do 19. marta 1848., kad je imenovan banom barun Josip Jelačić, i to nastojanjem baruna Franje Kulmera. Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

30

kao najzgodnijega muža narodna je stranka preporučala svoga pristašu prísjednika banskoga stola energičnoga Janka Kukovića, brata djakovačkoga biskupa Josipa Kukovića. Razumije se, da su na take glase magjaroni upelí sve sile, da osujete imenovanje Kukovićevo. U Beč pošli su početkom novembra glavom grof Dionizije Sermage i Karlo Jelačić, pa su ondje kod ugarske dvorske kancelarije kojekakim nelijepim klevetama ocrnili pogibeljna im protivnika, ali ipak bez uspjeha, jer je kralj dne 27. novembra imenovao svojim komesarom u županiji zagrebačkoj pomenutoga Janka Kukovića. Da se dvor odlučio razmjerno dosta brzo na taj korak, glavni je razlog akcija magjarskoga političara – dvoru toliko neprijatnoga Ludovika Kossutha, kao i djelovanje magjaronskoga magistrata županije zagrebačke.

Tečaj hrvatskoga sabora od 23. septembra do 14. oktobra, kao i zaključci njegovi, bolno se kosnuše Magjara, koje su napose još podjarivali njihovi hrvatski prijatelji. Poradi toga stiže u Zagreb 22. oktobra sam Ludovik Kossuth putujući na Rijeku u poslu izgradnje željeznice riječkobudimske, o kojoj se tada u Ugarskoj radilo. Kossuth pošao je pred veče ravno u magjaronsku kasinu, gdje ga svečano dočekaše i pogostiše. Poslije večere raspravljao je duboko u noć s nekim vidjenijim magjaronima, izrijekom s grofom Teodorom Draškovićem, grofom Dionizijem Sermage, Josipovićem i Josipom Briglevićem, a već sjutradan pošao je dalje put Rijeke. Ovdje zaželi da se sastane sa Ambrozom Vraniczanyjem, koji se upravo onih dana desio u trgovačkom nekom poslu na Rijeci. U razgovoru reče Kossuth, da se dogadjaji u Hrvatskoj bolno doimaju svakoga Magjara, jer očito poka zuju, „da se u Hrvatskoj kopa grob ugarskoj slobodi“, a svemu tome da je razlog ,,servilizam Hrvatske i Slavonije, gdje svi jedva čekaju na kaki mig bečke vlade, da odmah zgrbe ledja“. Vladi pak treba nasuprot postaviti narodnu snagu, a to se postizava samo tako, ako se što većem broju narodnih sinova dade pravo glasa u političkim pitanjima. Hrvati pak lišili su na svom posljednjem saboru preko hiljadu Turopoljaca toga prava, a to je onaj isti servilizam, s kojega Hrvati i progone sve liberalne muževe u svojoj sredini, a nipošto ne patriotizam, jer da su oni patrioti, bili bi na prošlom saboru – kako su svi u Ugarskoj očekivali – podigli hrvatski jezik na isključivi diplomatski, te ne bi ostali kod latinskoga. Vraniczany odgovori nato Kossuthu, da sabor hrvatski nije Turopoljce lišio prava glasa, jer ga nikad ni imali nijesu. Ali izgubljeno time nije u demokratskom smislu ništa, jer su Turopoljci surova masa, zavisna o volji jednoga čovjeka. Medjutim upravo magjaroni bili su oni, koji su kod posljednje zagrebačke restauracije lišili mnoštvo nesumnjivih plemića narodjaka prava glasa, a koji su svi kud i kamo ne za visniji, negoli su Turopoljci. Opreka izmedju narodnjaka i Magjara ima postanak svoj u magjarskim (a kroz to i u magjaronskim) napadajima na hrvatska municipalna prava, pa čim to prestane, izmirenje je taj čas ovdje. Isto tako Hrvati ne mogu da

« ПретходнаНастави »