kao najzgodnijega muža narodna je stranka preporučala svoga pristašu prisjednika banskoga stola energičnoga Janka Kukovića, brata djakovačkoga biskupa Josipa Kukovića. Razumije se, da su na take glase magjaroni upeli sve sile, da osujete imenovanje Kukovićevo. U Beč pošli su početkom novembra glavom grof Dionizije Sermage i Karlo Jelačić, pa su ondje kod ugarske dvorske kancelarije kojekakim nelijepim klevetama ocrnili pogibeljna im protivnika, ali ipak bez uspjeha, jer je kralj dne 27. novembra imenovao svojim komesarom u županiji zagrebačkoj pomenutoga Janka Kukovića. Da se dvor odlučio razmjerno dosta brzo na taj korak, glavni je razlog akcija magjarskoga političara dvoru toliko neprijatnoga Ludovika Kossutha, kao i djelovanje magjaronskoga magistrata županije zagrebačke.

Tečaj hrvatskoga sabora od 23. septembra do 14. oktobra, kao i zaključci njegovi, bolno se kosnuše Magjara, koje su napose još podjarivali njihovi hrvatski prijatelji. Poradi toga stiže u Zagreb 22. oktobra sam Ludovik Kossuth putujući na Rijeku u poslu izgradnje željeznice riječkobudimske, o kojoj se tada u Ugarskoj radilo. Kossuth pošao je pred veče ravno u magjaronsku kasinu, gdje ga svečano dočekaše i pogostiše. Poslije večere raspravljao je duboko u noć s nekim vidjenijim magjaronima, izrijekom s grofom Teodorom Draškovićem, grofom Dionizijem Sermage, Josipovićem i Josipom Briglevićem, a već sjutradan pošao je dalje put Rijeke. Ovdje zaželi da se sastane sa Ambrozom Vraniczanyjem, koji se upravo onih

dana desio u trgovačkom nekom poslu na Rijeci. U razgovoru reče Kossuth, da se dogadjaji u Hrvatskoj bolno doimaju svakoga Magjara, jer očito pokazuju,,,da se u Hrvatskoj kopa grob ugarskoj slobodi", a svemu tome da je razlog,,servilizam Hrvatske i Slavonije, gdje svi jedva čekaju na kaki mig bečke vlade, da odmah zgrbe ledja“. Vladi pak treba nasuprot postaviti narodnu snagu, a to se postizava samo tako, ako se što većem broju narodnih sinova dade pravo glasa u političkim pitanjima. Hrvati pak lišili su na svom posljednjem saboru preko hiljadu Turopoljaca toga prava, a to je onaj isti servilizam, s kojega Hrvati i progone sve liberalne muževe u svojoj sredini, a nipošto ne patriotizam, jer da su oni patrioti, bili bi na prošlom saboru - kako su svi u Ugarskoj očekivali podigli hrvatski jezik na isključivi diplomatski, te ne bi ostali kod latinskoga. Vraniczany odgovori nato Kossuthu, da sabor hrvatski nije Turopoljce lišio prava glasa, jer ga nikad ni imali nijesu. Ali izgubljeno time nije u demokratskom smislu ništa, jer su Turopoljci surova masa, zavisna o volji jednoga čovjeka. Medjutim upravo magjaroni bili su oni, koji su kod posljednje zagrebačke restauracije lišili mnoštvo nesumnjivih plemića narodjaka prava glasa, a koji su svi kud i kamo nezavisniji, negoli su Turopoljci. Opreka izmedju narodnjaka i Magjara ima postanak svoj u magjarskim (a kroz to i u magjaronskim) napadajima na hrvatska municipalna prava, pa čim to prestane, izmirenje je taj čas ovdje. Isto tako Hrvati ne mogu da

*

pristanu na zahtjeve Magjara glede magjarskoga jezika, a šta se tiče hrvatskoga diplomatskoga jezika, stvar se ima tako, da zasada još i najiskusniji ljudi nijesu hrvatskom jeziku kao uredovnom toliko vješti kao latinskomu, pa stoga i nagla promjena ne bi stvari bila od koristi. Prije svega dakle treba da se Magjari okane svakoga napadaja na Hrvate u saboru i po svome novinstvu, kao i po županijskim skupštinama, a pored toga još i svakoga pomaganja egoističkih magjarona u Hrvatskoj; tek onda je možno, da se oba naroda, magjarski i hrvatski, nadju na mirnom putu napretka. Nato odvrati Kossuth, da će za mjesec dana doći u Zagreb, te da bi tom prilikom želio, da Vraniczanyjevim posredovanjem stupi u dodir s prvacima narodne stranke, pa da onda rasprave, kako bi se moglo doći do izmirenja. Vraniczany mu to obeća,,,ako mu toga dopuste prilike". Kad se potom Vraniczany sastao s prvacima narodne stranke, te ih ubavijestio o svom razgovoru s Kossuthom, izjaviše oni odmah složno, da o tom ne može da bude govora, jer Kossuth traži u prvom redu zajedničku borbu protiv bečke vlade, a to da je sada, gdje su Hrvati dobili jasnih znakova kraljevske milosti, upravo pogibeljno. Medjutim Kossuth je ubrzo sam sve eventualne veze s narodnom strankom prekinuo.

Zagrebačka županija naime nastavila je svoju generalnu skupštinu od 24. do 31. oktobra, na koju i opet nije nitko od narodnjaka došao. Tom su pri

likom magjaroni zaključili, da se podastre kralju posebna predstavka, u kojoj se podigoše protiv djelovanja hrvatskoga sabora kao nezakonito sastavljena tijela, a naročito protest uložiše protiv osnovanja hrvatske samostalne vlade, jer da se tim zaključkom smjera na odcjepljenje Hrvatske od Ugarske. Osim toga zaključiše, da se zamoli kralj, da bi premjestio iz Zagreba biskupa Haulika, kao početnika svega zla, jer inače da će oni svi preći na protestantizam. Konačno stvoriše zaključak (28. okt.), da se sve ugarske županije pozovu, da podupru ove predstavke županije zagrebačke kod ugarske dvorske kancelarije i kod samoga kralja. To se i zbilo, no medju svim ugarskim županijama naročito se istače peštanska, gdje je glavnu riječ vodio Kossuth (12. novembra), na čiji je poticaj stavljeno na dnevni red hrvatsko pitanje. Odmah kao prvi govornik istače tešku borbu što je,,besprimjernom vjernošću i nepokolebivom stalnošću“ vodi magjarsko-hrvatska stranka protiv ilirske, kojoj je nedavno uspjelo, da je izbacila iz hrvatskoga sabora hrvatsko plemstvo, dapače Ilirci su izagnali turopoljsko plemstvo i iz zagrebačke županije, što je najteža povreda ustava. Nedavno bio je glavom u Hrvatskoj, reče Kossuth, te se na svoje oči uvjerio, kako je,,onamošnje stanje žalosno i poremećeno", što je po njegovom mnijenju posljedica ruske propagande, čiji su agenti raspeli u Zagrebu svoje čadore". On se ne može dosta da načudi, kako da se ta stvar, uperena izravno protiv interesa naroda

a

i vladara, ne zabrani, šta više, bečka vlada u svojim dopisima nazivlje magjaronsku stranku, koja se bori protiv odcjepljenja opozicijom, a onu koja većma teži spram Kaspijskoga mora nego li spram Beča, konzervativnom. Stoga predloži Kossuth, neka se upravi na kralja posebna predstavka s molbom: budući da su prava hrvatskih plemića osnovana na istom temelju kao i ona magjarskih, zato su tegobe i tužbe hrvatskoga plemstva i tegobe i tužbe magjarskoga. Magjarsko plemstvo dakle protestira, što je hrvatsko plemstvo lišeno prava glasa na saboru hrvatskome, te izjavljuje, da ono ne će unaprijed priznati hrvatskih saborskih poslanika na saboru požunskom zakonitima, tako ni njihovih instrukcija, pa stoga treba magjarsko plemstvo da po posebnoj deputaciji zamoli kralja, jer inače ne će ova predstavka doći pred Njeg. Veličanstvo da bi milostivo odredio, da se sastane novi hrvatski zakoniti sabor (t. j. s Turopoljcima kao odlučujućim faktorom), koji će ovo pitanje temeljito raspraviti. Iza poduže debate, u kojoj pristade uz Kossutha najveći dio govornika, predlog bi prihvaćen i izabrana deputacija od sedamnaest lica, a medju njima grofovi Ludovik i Kazimir Batthyány, Ladislav i Dominik Teleki. te Gedeon Ráday, pa Ludovik Kossuth i Mavro Szentkirályi. No kad ona stiže u Beč i zatraži audijenciju u kralja Ferdinanda, objavi joj jedan dvorski činovnik, da je kralj nipošto primiti ne će, a tako ni organi centralne vlade.