Слике страница
PDF
ePub

je iz Carigrada, a tek sv. Stjepan provede uz političko državno još i jedinstvo zapadne crkve. Da je Ugarska konačno pristala uz istočno-pravoslavnu crkvu, bila bi se tijekom stoljeća nesumnjivo prometnula u slavensku državu, baš onako, kako se to zbilo u Bugarskoj ; da se opet Hrvatska priklonila istoj crkvi, ne bi se možda nikad izgradila bila razlika izmedju Hrvata i Srba, već bi se oba plemena valjada još pred kraj XI. vijeka stopila u jedan politički narod s jednim etničkim imenom, bilo hrvatskim, bilo srpskim. Ali Ugarska i Hrvatska odlučile su se nakon definitivnoga raskola u kršćanskoj crkvi (1054.) zauvijek za zapadnu crkvu i Rim, a time bješe i za čitavo docnije vrijeme jasno označen pravac i put, kojim je morala poći historija njihova ; magjarstvo spaslo se od poslavenjenja, dok se hrvatstvo kroz vijekove znatno udaljilo od najbliže im susjedne braće Srba.

Tim, što su hrvatski kralj Dmitar Zvonimir i ugarski kralj Ladislav I. odlučno pristali uz Rim i papu, nijesu samo svoje države priveli u kolo zapadno-evropskih naroda i u sferu latinske kulture, već su zapravo omogućili docniju zajednicu izmedju njih, a čini se, da je kod toga čina igrala posredujuću ulogu sama sveta stolica, koja se baš u ono vrijeme, za velikoga pape Grgura VII., podigla kao treća vlast izmedju zapadno-rimskoga (njemačkoga) i istočno-rimskoga (bizantinskoga) carstva. Rimske pape naime nastojale su u namjeri, kako bi osujetile svako zbliženje izmedju oba imperija, da urede neke vrste obrambeni savez od onih manjih naroda i država, što su se medju oba carstva nalazile, a kojima je prijetila pogibao, da podlegnu budi jednom budi drugom. Pridruženjem zapadno-evropskoj kulturnoj sferi Hrvatska i Ugarska prigrliše i latinski jezik, koji je druga spona, što je čvrsto vezala oba kraljevstva, dapače latinski je jezik sve to većma preotimao maha ne samo u javnom službenom životu, nego i u privatnom općenju inteligencije kako hrvatske tako i magjarske. Već ta dva faktora, z a jednička vjera i zajednički zvanični jezik, bili su sami po sebi podobni, da održe u skladu dva inače tako inorodna naroda, kao što su to bili slavenski Hrvati i uralo-altajski Magjari.

je po mom sudu pogrješno). Toma arcidjakon spljetski piše još oko 1266. za sv. Metoda : „Dicebant enim (latinski dalmatinski popovi) goticas literas (= glagolica, ili kako drugi hoće ćirilica) a quodam Methodio heretico fuisse repertas“. 0. c. 154. .

Medjutim kroz stoljeća pridošla su još i dva nova osobito važna faktora, koji još većma izgradiše hrvatsko-magjarsku zajednicu. To su u prvom redu stale ški interesi plemstva i svećenstva, naročito višega. Upravo kod toga nam se najjasnije prikazuje bit hrvatsko-magjarske državne veze. Plemstvo hrvatsko na ime imalo je pored svih onih prava i privilegija, što ih je posje do v a lo ugarsko, još i svojih posebnih. Od tih posebnih prava i privilegija, kasnije prozvanih „municipalnih prava“ (municipalia iura et statuta regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae) nastao je neki, da tako kažemo, višak, po kojemu je

posjedovolanstvingabor u kad su pose,

Hrvatska u opsegu zemalja krune sv. Stjepana postala nešto osobito, tako reći nešto više, nego li je bila sama Ugarska. Hrvatski staleži naime, a po njima i hrvatsko kraljevstvo, jer su ga u to doba jedino oni reprezentovali, a prema tome i činili „regnum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae“,

- imali su sve što i ugarski, a povrh toga još i nešto svoga, nešto zasebno ga, čega ugarski nijesu posjedovali. To nam medju ostalim brojnim ranijim svjedočanstvima dokazuje i instrukcija, što ju je hrvatski sabor u Varaždinu 1. juna 1722. dao svojim poslanicima, kad su pola zili na požunski sabor u poslu pragmatičke sankcije, a u kojoj se kaže : Vi ćete tražiti (od kralja) potvrdu svih prava, koja se tiču ovih kraljevina (Hrvatske i Slavonije), a suviše još i potvrdu javnih prava Ugarske, u koliko su podijeljena u prilog našim kraljevinama. 1

Konačno četvrti faktor, koji je osobitom snagom podržavao i jačao sklad izmedju Hrvata i Magjara bješe zajednička obrana od spoljašnjih

1 „Libertates horum quoque regnorum (sc. Dalm., Croat. et Slav.), articulos et constitutiones approbatas atque diplomata regia quatenus emanata tenebunt et manutenebunt, ipsorumque observationem et effectuationem solicitabunt, neque se ab illis ullo puncto avelli patiantur, praeterea ut iura ecclesiastica iuxta horum regnorum etiam statuta et consuetudines protegantur, laesa autem reparentur, curam habebunt ; publicis quoque regni Hungariae iuribus et libertatibus atque diplomatibus divorum regum in favorem etiam horum regnorum emanatis inhaerebunt. “Sabor. zapis. (Prothocolla) u hrv. zem. arkivu u Zagrebu.

zajedničkih dušmana. U starije vrijeme bila je to Venecija, koja je još od IX. vijeka osporavala Hrvatima vlast nad dalmatinskim gradovima i otocima, ili bolje reći vlast nad Jadranskim morem. Medjutim još se jače istakla potreba zajedničke obrane, kad se Turci prikučiše ugarsko-hrvatskim medjama. U Beogradu i Jajcu bore se složnim silama hrvatski i ugarski, dapače i srpski junaci ; „Sibinjanin Janko“ u narodnoj pjesmi prikazuje se kao sin jedne Srpkinje, dok ugarski Kisek brani Hrvat Nikola Jurišić, kao što je i za ugarski Siget izgubio glavu Hrvat Nikola Zrinski sa svojim hrvatskim drugovima. Kod Zrinskih nastaje kao pravilo, da su ih smatrali „ambarum patriarum defensores“, to jest dobrim sinovima obiju domovina, i Hrvatske i Ugarske, pa tako se i zgodi, da je Nikola Zrinski († 1664.) postao glavni stariji magjarski pjesnik, čije pak djelo prevodi na hrvatski brat mu Petar, ali tako, da ono „magyar“ originala pretače u „Hrvat“. Najjače se oprobalo tijesno prijateljstvo hrvatsko-magjarsko u borbi s Nijemcima, odnosno u borbi s Austrijom. Ta borba bješe najžešća i najdulja. Za nje postade veza hrvatsko-ugarska najtješnja, a sve poradi obrane zajedničkoga blaga, starodrevnoga u sta va, od bečkoga centralizma i germanizacije. Ovo je zbliženje konačno urodilo i time, da su se Hrvati krajem XVIII. vijeka konačno sasvim tijesno svezali s Magjarima.

U to pak doba bile su opće prilike ne samo u Hrvatskoj, nego i u Ugarskoj, veoma nepovoljne. Nekoć tako jako, prostrano i ugledno kraljevstvo

hrvatsko bijaše sada ostatak jedne sredovječne od tisuću nevolja oslabljene zemlje, koja je živjela jedino od uspomena, jer joj je zakonitu samostalnost i stari ustav sve to jače gazio, kljaštrio i ugnjetavao austrijski apsolutizam. Narod sam bješe zapravo skupina od nekoliko hiljada privilegovanih ljudi (,,šljivara“), pored stotine tisuća bespravnoga i potisnutoga ljudstva, dok mu se visoko plemstvo potpuno otudjivalo jezikom i običajima. Gradjanstvo pak, ponajviše njemačkoga podrijetla, bijaše u svojim gradićima nesvjesno i naivno, jer u to doba nema lijepa i brojno napučena glavnoga grada, koji bi od svih bio priznat kao narodno središte. 2 Oni spomenuti privilegovani Hrvati opet bijahu jedno društvo bez pravih uvjeta blagostanja, koje je sa svojim zastarjelim uredbama, neugladjenim i primitivnim navikama, na zadovalo i tako reći kretalo ususret propasti; oni bijahu jedno zaostalo i osiromašeno društvo, kojega su svikoliki materijalni, moralni i duševni interesi ostali na istoj visini, na kojoj su se nalazili još u XVII. stoljeću. Zemlja sama u rukama nekolicine tudjinskih velikaša, naročito u Slavoniji, a sputana feudalnim institucijama, slabo je davala prihoda,

1 Prema službenom popisu od god. 1805. brojila je civilna Hrvatska i Slavonija 762.172 žitelja, a od toga 19.740 plemića. Krajina brojila je 474.567 žitelja, dakle ukupno današnja Hrvatska i Slavonija 1,236.739 žitelja ; (danas iza ravno sto godina broji 2,800.000 duša) i od toga ukupnoga broja bilo je (1805.) ukupno 1.129 svećenika svih konfesija.

2 God. 1805. brojio je Zagreb oko 8.000 žitelja (danas 80.000), a od toga do 3.000 plemića i svećenika.

« ПретходнаНастави »