Слике страница
PDF
ePub

malo zemljišta u svojoj vlasti, a i ovo je samo rodilo pored neznatne količine žita poglavito uljem i vinom, to je on bio od iskona prinudjen, da se posluži svojim geografskim položajem baveći se ribarenjem i trgovinom. Kod toga imao je pred očima isključivo svoju materijalnu korist udeš a vajući ond a prema njoj i svoju političku a kciju, tako da se va zda u zgodan čas znao pokloniti jačemu, to bo že kao „vrhovnome gospodar u“, čime i jest sve do početka XIX. vijeka sačuvao svoju samostalnost.

U prvom početku bio je Dubrovnik grad bizantinske Dalmacije plaćajući za svoje vinograde i maslinike godišnji danak od po 36 zlatnika susjednim knezovima zahumskom i travunjskom, na kojih su se zemljištu oni nalazili ; taj se danak zvao mogoriš (lat. magarisium). Izrijekom se Dubrovnik prvi put spominje god. 867., kad su ga Arapi kroz dulje vremena uzalud podsjedali, te konačno morali ispred bizantinske pomoći uzmaći. Za ratova izmedju careva Vasilija II. i Samuila koncem X. i početkom XI. vijeka prepusti bizantinski car zaštitu nad Dubrovnikom mletačkom duždu Petru II. Orseolu, koji primi poklonstvo grada god. 1000., ali već za cara Romana III. (1028. do 1034.) opet su Dubrovčani podanici bizantinski, te ih nalazimo gdje sa svojim ladjama pomažu bizantinskoj mornarici u ratu s Arapima. Nekako krajem XI. vijeka postade dubrovačka biskupija (nasljednica epidavarske) nadbiskupijom, - pa tako se grad oslobodi svakog stranog utjecaja na svoje crkvene poslove. Kad se u južnoj Italiji namjestiše Normani, prizna: Dubrovnik njihovu - vrhovnu vlast, jer u ratu, što se vodio izmedju cara Aleksija. I, Komnena i hercega Roberta Guiskarda, Dubrovčani su. bili na strani normanskoj. Ali već po smrti Roberta Guiskarda Dubrovnik se opet povrati pod bizantinsku vlast, pod čijom se zaštitom znatno podiže, tako da ga arapski geograf Idrisi (oko god. 1135.) opisuje kao velik grad, čiji radini i hrabri žitelji posjeduju oveću mornaricu, kojom se daju na daleka putovanja. Za rata izmedju cara Manuela Komnena i Venecije osvojiše godine 1171. Mlečani Dubrovnik, no odmah ga i ostaviše. Kad su nakon smrti Manuela Komnena u bizantinskom carstvu nastali veliki meteži, priznade on od god. 1185. do 1190. ponovo vrhovnu vlast normanskih vladara, a onda se opet vrati pod bizantinsku do god. 1205. U to je doba Dubrovnik već toliko proširio svoje trgovačke sveze sa zale

djem i okolišem, da se pokazala potreba za sklapanje posebnih ugovora s tamošnjim vlada

rima i glavarima, tako s Kotoranima, sa srpskim · velikim županom Stjepanom Nemanjom, s bo

sanskim banom Kulinom (1189.), s omiškim Kačićima i humskim knezom Miroslavom, : bratom velikoga župana Stjepana Nemanje. Pod

jedno su ugovarali Dubrovčani s istarskim gra

dom Rovinjem i talijanskim gradovima Pisom Li Ankonom.

Idrisi (koji je živio na Siciliji) izrijekom kaže za Dubrovnik, da je najjužniji grad u „kraljevstvu hrvatskom“.

Drugo doba (mletačko).

(1205.-1358.) Osvojenje Carigrada od Mlečana i françusko-lombardskih vitezova za tako zvane četvrte križarske vojne (1204.), sasvim je promijenilo političke odnose na istoku. Bizantinsko je carstvo osim neznatna dijela bilo uništeno, a Venecija postade u taj par prva pomorska vlast na Sredozemnom moru. U to se doba, god. 1205., Dubrovnik podloži republici mletačkoj priznavši dužda svojim vrhovnim gospodarom. Po tradiciji tlačio je knez Damjan Juda dubrovačke gradjane i vlastelu tako jako, da su oni tobože sami pozvali Veneciju, da ih spase. Odsada je stolovao u Dubrovniku mletački comes (hrv. knez), od god. 1237. počevši imenovan na dvije godine, no potknez i ostalo činovništvo bila su domaća vlastela; isto tako nije ni mletačke vojske bilo u gradu. Tješnja veza s Venecijom za doba njezine najveće moći bila je po Dubrovnik od znatnoga utjecaja, jer je on u to doba uredio svoju upravu, proširio zemljište i udario sigurne osnove svojoj istočnoj trgovini.

Nutarnja uprava uredjena bi posebnim statutom (1272.). Istodobno se od svoje volje podloži Dubrovniku otok Lastovo, dok su Dubrovčani grad Ston i stonski rat (poluotok Pelješac) god. 1333. kupili od bosanskog bana Stjepana Kotromanića i srpskoga kralja Stjepana Dušana za gotove novce. Trgovinu svoju pak proširili su po moru do Tunisa, Egipta, Sirije i Crnog mora, a trgovačke ugovore uglaviše ili obnoviše s Bosnom, Srbijom, Bugarskom i Bizantom. I s Italijom bio je Dubrovnik u to doba u živahnom prometu, naročito s Ankonom, Firencom, Napuljem i Sicilijom. Najglavniji dio trgovine dubrovačke bilo je u jednu ruku prevoženje istočnih sirovina na zapad, a uvoženje zapadnih industrijalnih produkata na istok. Za slobodno trgovanje po Srbiji plaćali su Dubrovčani od 1240. srpskim vladarima danak na dan sv. Dimitrije zvan „srpski dohodak“, koji je vremenom dosegao visinu od današnjih 10.000 kruna. Još su se Dubrovčani u to doba uzeli živo zanimati procvalim rudarstvom u Bosni, Srbiji i Bugarskoj, a i grad sam se znatno povećao, te brojem žitelja porastao.

Treće doba (samosvojnosti.)

(1358.-1808.) Zadarskim mirom od 1358. izgubila je Venecija za po stoljeća sve otoke i gradove na istočnoj obali Jadranskoga mora. I tako priznade Dubrovnik na osnovu posebnoga ugovora god. 1358. protektorat ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika I. Kralj ugarsko-hrvatski primao je od Dubrovčana godišnji danak od pet stotina dukata, a za slučaj rata imali su ga pomagati na moru, dok se u njihove nutarnje poslove nije nimalo miješao. U političkim poslovima općega državnoga interesa bio je Dubrovnik doduše podredjen hrvatsko-dalmatinskomu banu, ali samo prividno, jer zapravo bijaše sasvim slobodna republika, ravna svojim talijanskim družicama.

U to se doba dogodiše znatne promjene u ustavu dubrovačkom.

U početku bilo je vladanje u Dubrovniku u glavnom demokratsko, jer je skupština (concilium generale), na koju se sastajao sav narod, bila glavno zakonodavno tijelo. Tekar poslije sve je to više ojačavalo plemstvo, a „plebs“ bi konačno uklonjen od državne uprave ukinućem skupštine (oko 1395.) ; sve poslove njezine preuze vele vijeće, pa tako poprimi Dubrovnik značaj patricijske republike.

Od sada sastajao se sav državni život dubrovački u kneževskom dvoru, sagradjenom koncem XIV. vijeka. Ovdje se skupljalo vele vijeće (consilium maius) sastavljeno od svih neporočnih gradskih plemića, starijih od 20 godina. Vele vijeće stvaralo je zakone i biralo občinsko činovništvo, poglavito članove vijeća umoljenih (consilium rogatorum), u početku njih šest, kasnije dvadeset i četiri, napokon četrdeset i pet plemića i to doživotno. Vijeće umoljenih sastajalo se po dva puta na nedjelju : vijećalo je o zakonima, što će ih predložiti velom vijeću i opravljalo je sudačke poslove. Kao izvršujuću vlast biralo je ovo vijeće umoljenih malo vieće (consilium minus), sastavljeno od sedam članova, koje bi sudilo činovništvu i izabiralo izmedju sebe kneza.

Knez (rector) birao se od god. 1358. samo na mjesec dana, a bijaše više reprezentant negoli pravi vlastodržac. Oblačio je na sebe mantiju od crvenog damasta (togu), crvene čarape i crvene cipele. Samo u zvaničnim poslovima mogao je za

« ПретходнаНастави »