Kao da nije bio sin liberalnoga Leopolda II. već konzervativnoga Leopolda I., Franjo bješe vazda u oštroj protivštini ne samo s duhom svoga vremena, nego i s istim modernim pravcem očevim. Ideja carskoga apsolutizma svega ga je prožela, kao nekoć što je prožimala habsburške pradjedove njegove, dok je od strica cara Josipa II. naučio još mrziti i politički utjecaj staleža. Taj se pak osjećaj pod dojmom krvavih dogadjaja francuske revolucije izrodio u krajnju ogorčenost spram svake novotarije i svakoga napretka. Politiku njegovu vodile su dosljedno tome samovolja i egoizam.

Premda bijaše gorljiv katolik, ipak je dao i crkvi osjetiti moć svoju, onako kako su to imali osjećati kroz decenija staleži. Od svoga strica Josipa naslijedio je bio tako zvane jozefinske nazore, to jest, htio je da bude gospodarom crkve, pa je s toga ne samo strogo provodio onaj ius placeti, nego se nimalo nije žacao istim ubojitim oružjem u ruci napasti,,baštinu sv. Petra" — vječni Rim i papinsku državu (1798.). Još i poslije, na bečkom kongresu, protivio se tome, da bi papa opet natrag zadobio stari svoj teritorij. Medjutim pojava ova nije bila možda diktat slobodoumnih nazora ili osjećaja, da bi tobože trebalo skršiti premoć svećeničke vlasti, već naprosto posliedica njegove želje za osvajanjem i plod njegova nastojanja oko apsolutne vlasti. Uopće treba istaknuti, da je Franjo smatra o dobrim samo ono, što je bilo za nj od koristi, a nemoralnim i protivnim

istom božjem pravu sve ono, što se kosilo s njegovim interesima.

No ove težnje i nazore nije pratio duboko promišljeni i razborito sredjeni rad. Kao što je nekoć Leopold I. trošio vrijeme poglavito na sitnarije, tako je i Franjo vazda volio dangubiti neznatnim i mehaničkim poslovima, kod kojih nije trebalo ulagati većega umnoga napora. U tom je smislu sam sebe najbolje karakterizirao riječima da bi od njega bio postao dobar dvorski savjetnik. Znati je vazda htio sve, no učinio nije nikad ništa, jer je bio u tolikoj mjeri sumnjičav, da se u težim pitanjima nije ni u sama sebe pouzdavao. Poradi toga se veoma često nalazilo na njegovu stolu na tisuće neriješenih vrlo važnih spisa. Isto tako bješe Franjo samo na oko neumorne marljivosti i veoma savjestan u državnim poslovima, jer je stalno davanje javnih audiencija, pregledavanje spisa i prekomjerno sjedjenje u kancelariji zapravo značilo igru i dangubu. Nitko živ nije od toga imao koristi; to su vazda bile prazne riječi i obećanja. Kako je u takim prilikama volio govoriti bečkim dijalektom, steče veliku simpatiju i popularnost medju Bečanima, a do toga bješe mu začudo mnogo stalo. Dosljedno tome trpio je u svom krugu samo talente nižega reda, koje možeš upotrijebiti u neku ruku kao dobre strojeve i od kojih je tražio jedino to, da ne počine kakih,budalaština" (Eselei). Prigodom boravka u Pragu, Celovcu i Ljubljani (1819.), reče ponovno deputacijama profesora viših škola:,,Ja ne trebam naučenjaka, već valjanih podanika". Uza sve to

ti isti ljudi ipak su mu znali narinuti svoju volju i tako državu dovesti u vojničkim i financijalnim pitanjima do najstrašnijih kriza. Ali Franjo, i onako od prirode hladan i mrk, šutljiv i ozbiljan, a pored toga još i čovjek, koji nije poznavao nikake strasti, pa se tako nije umio ni za što ni zagrijati, niti štogodj odviše zamrziti, prima še sve vijesti o nesrećama i udarcima, što su ih njegovi ljudi izazivali, sasvim ravnodušno i nehajno, kao da se njega i ne tiču. U doba francuskih ratova gubio je jednu pokrajinu za drugom, pa ipak je na onom teritoriju, što mu je preostao, zadržao zastarjeli apsolutizam, iz kojega mu je nicao sav duševni svijet, ma da je zapravo baš taj apsolutizam bio otac svemu zlu.

Stoga je sasvim prirodno, da je Franjo strepio pred svakom promjenom, te se zastrašen razuzdanostima pariske svjetine protivio svakoj novotariji, ili kako je sam docnije kazao, da nije vodio dvadesetgodišnje krvave ratove protiv Napoleona, već protiv,,revolucionarnih ideja", pod kojima je razumijevao novi duh vremena. Od prvoga časa istakao je sebi ciljem, da ustali prilike što postoje započevši podjedno progonom svih onih, koji su išli ma za kakovom mu drago reformom ili zakonitim napretkom. U očima njegovim bješe svaki onaj,,revolucionarac“ ili,,buntovnik", koji je htio štogodj da promijeni na starim institucijama. Ovakove težnje za reformama nastojao je da uguši već u zametku smatrajući svojim idolom hladnu samovolju bez ikakvoga idejnoga sadržaja. Ali da i ova samovolja

9

od njega traži vladalačkih dužnosti, na to nije nikad ni pomišljao. Sada procvate do nevidjena savršenstva javni, a još više tajni policajni sistem. Sloboda štampe, korespondencije i sastajanja skučena bido karikature, čega radi zavlada opće mrtvilo, grobni mir i tišina, što se na dvoru tumačilo kao zadovoljstvo naroda.

Kralj se Franjo uvrgao i spoljašnošću u stare Habsburgovce. Pojava njegova niti je bila lijepa, niti snažna, a u naponu muške snage opisuje ga ruski car Aleksandar I. ovako:,,Car je ružan i nelijep ćelavac, bez volje i bez svake energije duha, satrven u tijelu i u shvaćanju s mnogih nesreća, što ih je prepatio. U tolikoj je mjeri bojažljiv, da se ne usudjuje kasom jahati, već daje konja za uzde vodati, kako sam to na svoje oči gledao za boja kod Slavkova (Austerlitz 1805.)".

Taj je opis možda i pristran i pretjeran, ali izvan svake je sumnje, da novi vladar nije bio nikakova impozantna ličnost. U njegovu se licu nije zrcalila ni dražest, ni veličanstvenost, a pored sve toliko slavljene dobroćudnosti niti je u njega bilo dobrote, niti one ljubavi, što osvaja srca. Šta više, ni rodjene braće svoje nije volio; jednomu, nadvojvodi Karlu, zavidio je ratne uspjehe, a drugomu, palatinu nadvojvodi Josipu, popularnost, te je spram njih često vrlo neugodnim načinom izjavljivao ljubomor svoj. Naprotiv bijaše iskreno pobožan čovjek i uzoran otac porodice ; kroz dugi život četiri se puta ženio ne mogavši nikako da dulje vremena podnosi samotan život

udovca.1 Inače bješe još i velik protivnik bučnih i raskalašenih zabava; za njegova vladanja bješe bečki dvor više nalik na veliku privatnu kuću, negoli na stan vladarev. K sebi u privatne odaje i na razgovor o državnim poslovima puštao je samo visoko plemstvo, tako da se ono u važnosti svojoj opet popelo do velike cijene i utjecaja, dosljedno se i opet većim dijelom ponijemčilo, a naročito hrvatsko plemstvo.

Dugotrajno se vladanje njegovo dijeli na dva različna doba. U prvo doba (1792.-1815.) Franjo I. u neprekidnom je nesrećnom ratu s francuskom revolucijom is Napoleonovim carstvom, dok u drugo doba (1815.-1835.) vlada doduše mir na granicama njegovih zemalja, ali je zato on u sporu s podanicima svojima potiskujući sve slobodoumne težnje njihove.

Mi ćemo ponajprije razmotriti u jednoj cjelini doba francuske prevlasti u nas, a naročito u Dalmaciji, a onda ćemo pozornost svoju svratiti na vladanje Franjino u doba francuskih ratova i poslije njih s osobitim obzirom na hrvatsko-magjarske odnošaje i prilike.

1 Franjo se prvi puta oženio još kao kraljević dne 6. jan. 1788. Jelisavetom Württemberškom († 18. febr. 1790.); drugi put 19. sept. 1790. Marijom Terezijom Napuljskom († 13. apr. 1807.); treći put 6. jan. 1808. Marijom Ludovikom d'Este († 7. apr. 1816.), a četvrti put 10. nov. 1816. Karolinom Augustom Bavarskom, koja ga je i preživjela († 9. febr. 1873.).

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

5