Слике страница
PDF
ePub

gue onom apsolutiza da je 2.

ti isti ljudi ipak su mu znali narinuti svoju volju i tako državu dovesti u vojničkim i financijalnim pitanjima do najstrašnijih kriza. Ali Franjo, i onako od prirode hladan i mrk, šutljiv i ozbiljan, a pored toga još i čovjek, koji nije poznavao nikake strasti, — pa se tako nije umio ni za što ni zagrijati, niti štogodj odviše zamrziti, - primaše sve vijesti o nesrećama i udarcima, što su ih njegovi ljudi izazivali, sasvim ravnodušno i nehajno, kao da se njega i ne tiču. U doba francuskih ratova gubio je jednu pokrajinu za drugom, pa ipak je na onom teritoriju, što mu je preostao, zadržao zastarjeli apsolutizam, iz kojega mu je nicao sav duševni svijet, ma da je zapravo baš taj apsolutizam bio otac svemu zlu.

Stoga je sasvim prirodno, da je Franjo strepio pred svakom promjenom, te se zastrašen razuzdanostima pariske svjetine protivio svakoj novotariji, ili kako je sam docnije kazao, da nije vodio dvadesetgodišnje krvave ratove protiv Napoleona, već protiv „revolucionarnih ideja“, pod kojima je razumijevao novi duh vremena. Od prvoga časa istakao je sebi ciljem, da ustali prilike što postoje započevši podjedno progonom svih onih, koji su išli ma za kakovom mu drago reformom ili zakonitim napretkom. U očima njegovim bješe svaki onaj „revolucionarac“ ili „buntovnik“, koji je htio štogodj da promijeni na starim institucijama. Ovakove težnje za reformama nastojao je da uguši već u zametku smatrajući svojim idolom hladnu samovolju bez ikakvoga idejnoga sadržaja. Ali da i ova samovolja

nena. od prve sto postoje ihli ma za ka

od njega traži vladalačkih dužnosti, na to nije nikad ni pomišljao. Sada procvate do nevidjena savršenstva javni, a još više tajni policajni sistem. Sloboda štampe, korespondencije i sastajanja skučena bido karikature, čega radi zavlada opće mrtvilo, grobni mir i tišina, što se na dvoru tumačilo kao zadovoljstvo naroda.

Kralj se Franjo uvrgao i spoljašnošću u stare Habsburgovce. Pojava njegova niti je bila lijepa, niti snažna, a u naponu muške snage opisuje ga ruski car Aleksandar I. ovako: „Car je ružan i nelijep ćelavac, bez volje i bez svake energije duha, satrven u tijelu i u shvaćanju s mnogih nesreća, što ih je prepatio. U tolikoj je mjeri bojažljiv, da se ne usudjuje kasom jahati, već daje konja za uzdevodati, kako sam to na svoje oči gledao za boja kod Slavkova (Austerlitz 1805.)“.

Taj je opis možda i pristran i pretjeran, ali izvan svake je sumnje, da novi vladar nije bio nikakova impozantna ličnost. U njegovu se licu nije zrcalila ni dražest, ni veličanstvenost, a pored sve toliko slavljene dobroćudnosti niti je u njega bilo dobrote, niti one ljubavi, što osvaja srca. Šta više, ni rodjene braće svoje nije volio ; jednomu, nadvojvodi Karlu, zavidio je ratne uspjehe, a drugomu, palatinu nadvojvodi Josipu, popularnost, te je spram njih često vrlo neugodnim načinom izjavljivao ljubomor svoj. Naprotiv bijaše iskreno pobožan čovjek i uzoran otac porodice ; kroz dugi život četiri se puta ženio ne mogavši nikako da dulje vremena podnosi samotan život udovca.1 Inače bješe još i velik protivnik bučnih i raskalašenih zabava; za njegova vladanja bješe bečki dvor više nalik na veliku privatnu kuću, negoli na stan vladarev. K sebi u privatne odaje i na razgovor o državnim poslovima puštao je samo visoko plemstvo, tako da se ono u važnosti svojoj opet popelo do velike cijene i utjecaja, dosljedno se i opet većim dijelom ponijemčilo, a naročito hrvatsko plemstvo.

Dugotrajno se vladanje njegovo dijeli na dva različna doba. U prvo doba (1792.-1815.) Franjo I. u neprekidnom je nesrećnom ratu s francuskom revolucijom is Napoleonovim carstvom, dok u drugo doba (1815.-1835.) vlada doduše mir na granicama njegovih zemalja, ali je zato on u sporu s podanicima svojima potiskujući sve slobodoumne težnje njihove.

Mi ćemo ponajprije razmotriti u jednoj cjelini doba francuske prevlasti u nas, a naročito u Dalmaciji, a onda ćemo pozornost svoju svratiti na vladanje Franjino u doba francuskih ratova i poslije njih s osobitim obzirom na hrvatsko-magjarske odnošaje i prilike.

1 Franjo se prvi puta oženio još kao kraljević dne 6. jan. 1788. Jelisavetom Württemberškom († 18. febr. 1790.) ; drugi put 19. sept. 1790. Marijom Terezijom Napulj. skom († 13. apr. 1807.); treći put 6. jan. 1808. Marijom Ludovikom d’Este († 7. apr. 1816.), a četvrti put 10. nov. 1816. Karolinom Augustom Bavarskom, koja ga je i preživjela († 9. febr. 1873.).

Dr. F. pl. Šišic: Hrvatska povijest.

III.
Austrijska i francuska Dalmacija i Ilirija.

(1797.-1815.) Stoljetne nepravde i besprimjerni državni dugovi uzročiše u Francuskoj krvav pokret poznat pod imenom revolucije. Začeci njeni padaju još u posljednje dane vladanja cara Josipa II., čija je sestra Marija Antoaneta udata bila za francuskoga kralja Ludovika XVI. Već padom bastille (14. jula 1789.) bjehu prekinuti „obrambeni i navalnički“ saveznički odnošaji izmedju Francuske i Austrije, sklopljeni još u doba sedmogodišnjega rata, no nakon neuspjela bijega kralja Ludovika XVI. i utamničenja njegova prometnuše se oni u otvoreno neprijateljstvo, naročito otkad je francuska „zakonodavna skupština“ dne 20. aprila 1792. navijestila rat Franji „kralju ugarskome i češkome“. U ovom prvom petogodišnjem ratu sudjelovali su Hrvati i Srbi krajišnici u znatnom broju ; vojevali su na raznim bojištima u sjevernoj Italiji, Njemačkoj i Nizozemskoj, a napose iskazaše se godine 1796. rijetkim junaštvom. Tada je imao na sjeveroitalskom bojištu vrhovnu komandu na francuskoj strani general Napoleon Bonaparte, a na austrijskoj sedamdesetogodišnji starac Beaulieu i Wurmser. Izrijekom treba istaknuti hrabru navalu ličkoga pukovnika Josipa Vukasovića na Dego (15. aprila) i trodnevnu herojsku obranu mosta preko Alpona kod sela Arcole (15., 16. i 17. nov.) ; poznato je, da je i sam Napoleon poveo barjakom u ruci vojsku svoju na most, no u za sve to uzmakoše Francuzi ispred nepodnosive vatre Hrvata i Srba iz obje banske regimente i iz Banata. Konačno su se ipak morale austrijske čete povući pred slavodobitnim Francuzima, koji prodriješe sve do Ljubna (Leoben) u sjevernoj Štajerskoj. Sada se sklonu kralj Franjo na mir, pa tako uglaviše opunomoćenici njegovi, grof Merveldt i napuljski poslanik bečki, marchese de Gallo, s generalom Napoleonom Bonapartom nakon šestodnevnoga raspravljanja što u Gössu, dvorcu bivše opatije kod Ljubna, a što u nekoj privatnoj bašći u Ljubnu, dne 18. aprila 1797., u četiri sata popodne, temeljne točke budućemu miru. Napisane i potpisane bjehu dvije isprave, jedna za javnost, i jedna tajna. U onoj prvoj kaže se, da Austrija u stup a Francuskoj Belgiju i da će francuske čete bezodvlačno ostaviti austrijsko zemljište (čl. IX.), dok se u tajnom kaže (čl. XI.), da Austrija dobiva u zamjenu za Lombardiju od Venecije medju ostalim zemljama još i Istru, Dalmaciju, Kvarnersko otočje i Boku Kotorsku. Budući da se Napoleon obvezao, da će na to mletačku republiku prisiliti, izazove pod raznim izlikama s njome oštar spor, koji svrši dokinućem i padom starodrevne „vjerenice Jadranskoga mora“ (12. maja 1797.), pa tako se ona tajna klauzula ostvarila. Padom republike mletačke presta de za uvijek njezino vlada nje na našem primorju,

Promjenu su ovu teškim srcem pratili tristagodišnji vjerni podanici mletački u Dalmaciji. Šta više, Hrvati i Srbi dalmatinski još se 1796. na prvi poziv posljednjega dužda Lodovika Manina

« ПретходнаНастави »