Слике страница
PDF
ePub

listom digoše na obranu svoje gospodarice : 12.000 kršnih momaka doplovi pod oružjem u Veneciju, dok su rodjaci njihovi kod kuće Boga molili za spas njezin. No degenerirani se grad pokori volji Napoleonovoj bez boja, a naši momci bjehu tobože kao opasni grabežljivci i tati poslati kući, našto oni, u drugoj polovici maja i početkom juna, rašire po Dalmaciji glas, da su republikom mletačkom zavladali „židovi i jakobinci“. Poradi toga planuše po cijeloj zemlji, osim u Zadru, bune i neredi svake ruke. Ove nemire raspiri do anarhije pred Tijelovo (15. juna) rašireni i po cijeloj Dalmaciji u isti mah rastureni proglas, napisan hrvatskim i talijanskim jezikom, za koji se govorilo, da ga je sastavio fra Andrija Dorotić. Proglas taj (u izvatku) glasi :

„Proglašenje narodu dalmatinskomu.

„Narode slavni! Ti si podložan bio dosad privedromu duždu mletačkomu, komu si se bio povoljno podložio, da te vlada i upravlja po pravici i zakonu Isukrstovu i da te uzdrži u viri katoličanskoj. Tvoga duždu i svu gospodu vitnike služeći virno i braneći njihovo dostojanstvo, istirali su te nepošteno iz Mletaka i neharno izdali. Pak evo su dužda odbacili, vitnike su i gospodu razrušili, prilike su svetoga Marka potlačili i zakone prominuli. Na pristolje sada su postavili Jakovljevce i čifute iliti ž udije, pak nastoje, da te opet k njima prilože. Lipa stvar ! Oni isti, koji su te izdali, sad opet držeći te budalasta žele, da se s njima složiš.

i Povoljno = od svoje volje.

„Narode slavni ! Spomeni se tvoje slave i znaj, da su žudije neprijatelji tvoje vire i najveći iskopajnici tvoga zakona. Nije dakle pristojno tvojoj slavi, ni korisno tvojoj viri, da se k njima ti priložiš. Pri tebi jest sa da, narode dalmatinski tvoja prostnost, i moreš priložiti se komu ti hoće š. A moreš se i po tebi vladati i zakone tebi postaviti, pak živiti u katoličkoj viri i čestitost iskazati. Oba zdri se na stara vrimena i vidit ćeš, kako su tvoji prvorodjeni vladali, tako i ti moreš.“

Pučka mržnja bila je u taj par poglavito upravljena' protiv onih obrazovanih Dalmatinaca po gradovima, koji su bili poznati kao pristaše francuskih slobodoumnih ideja i demokracije, jer se općenito govorilo, da namjeravaju Dalmaciju predati ,,bezbožnim“ Francuzima, krvnicima republike sv. Marka. Ta je buna, u kojoj zaglavi više odličnih ličnosti, bila tim opasnija, što u zemlji, osim u Zadru, nije bilo redovite vojske, da je ukroti, a kolovodje bile su balš ono 12.000 oružanih momaka (,,mušketari“), što su ih iz Venecije onako kivne otpravili kući.

Poradi toga sasvim je prirodna stvar, da su Dalmatinci uzeli poglede svoje bacati na susjednoga vladara Franju I. Plemstvu i imućnijem gradjanstvu, to jest u to doba vladajućem sloju naroda, trebalo je snažne zaštite i zakonitoga poretka u zemlji, a i prosti je puk prekinuvši S „požidovljelom i pojakobinjenom“ Venecijom tražio novoga gospodara. U ovakim krizama vazda preuzimlju historičke tradicije i narodne tendencije

odlučnu ulogu vodilju, pa tako uskrsnu ne samo medju obrazovanim plemstvom i svećenstvom, već i kod ostaloga puka ideja historičke zajednice Dalmacije s krunom sv. Stjepana, odnosno sa srodnom susjednom Hrvatskom. Već na prvi glas, da je izdahnula republika sv. Marka, otpremiše spljetski, trogirski i šibenički varošani poslanstvo u Kaštel Gomilicu popu Ignjatu Bakotiću, mužu na glasu s osobite učeņosti, a s upitom, što da rade. Bakotić im odgovori : Dosada ste bili podanici republike mletačke, pa ste joj bili i obvezani prisegom vjernosti. No sada, kad je ona propala, možete sami sebi birati novog a gospodara; ja vam svjetujem, uzmite ugarsku krunu, da se tako kao dio hrvatske države, s kojom ste u stara vremena bili u zajednici, opet združite. Poslanstvo primi s velikim veseljem na znanje riječi Bakotićeve. Medjutim o istoj stvari vijećalo je i plemstvo i svećenstvo po drugim mjestima. Spljećani, Trogirani, Sibenčani, Bračani, dapače i Zadrani zaključe isto, a tako i zbor franjevaca u Karinu, koji izrijekom u adresi svojoj, od 14. juna., što ju je morao fra Dorotić lično predati kralju Franji, kažu : „Budući da je dalmatinsko kraljevstvo ostalo bez zakonite vlasti, kojoj su se nekoć svojevoljno ovi pučani podložili i budući da su se zato na nas obratili poglavari od o sa mdeset i četiri prijedjela i žu pa upravljenih od redovnika nama podloženih iskazujući živu želju, koju imadu, da se združe S p u kom kraljevstva hrvatsko ga, S kojim bija hu u stara vremena ka o żd r u ženi dio pridruženi kruni uga r skoga kraljevstva, moleći nas, da bi se zauzeli za ovaj vele važni posao, i budući nam dao na znanje prep o š to va ni opći zamjenik grčkoga pučanstva Zelić, da je jedna ka želja svih krš ć a na od njega za visnih, zato želeći mi potpomoći pravedne želje svih, nalažemo vam, da odete višnjem prijestolu Njeg. Veličanstva cara i kralja i da ga zamolite, neka blagoizvoli primiti ovu svojevoljnu njihovu prostodušnu predaju s uvjetima i jednakim pravima rečenoga naroda.“1

I tako se eto izjavi čitava bivša mletačka Dalmacija za sjedinjenje s Hrvatskom. Na čelu tome pokretu bijahu Spljećani conte Draganić i nadbiskup Cippico, makarski biskup Blašković i već poznati nam fra Dorotić. Medjutim nije ostalo samo kod izjave. Još oko 17. juna odašalju Splječani, Omišani, Zadrani, Trogirani i Šibenčani svečano poslanstvo u Beč kralju Franji, da primi poklonstvo Dalmacije. Kad stigoše u Senj, sastanu se s krajiškim (slunjskim) pukovnikom Casimirom, te mu polože na ruke prisegu vjernosti, nakon što ih je on uvjerio, da će već do koji dan doći u Dalmaciju carska vojska, i nakon što im

i Generalni vikar Gerasim Zelić pošao je na glas o anarkiji u Gospić, da zatraži i da dovede u Dalmaciju krajiške vojnike. Iz Gospića je pisao Franji I. u Beč „od strane hristijanskoga naroda“, da „primi Dalmaciju pod svoje krilo i pokroviteljstvo.“ Potom se vrati u Obrovac sa 300 Krajišnika.

je adresu za sjedinjenje s Hrvatskom poslao banu grofu Ivanu Erdödyju u Zagreb. Potom se poslanstvo vrati kući u Dalmaciju raširivši glas, da će im želja ubrzo biti udovoljena.

I odista, već 30. juna stiže pukovnik Casimir s dvjesta momaka, poglavito naših krajišnika, u Zadar, i bi svečano dočekan ; nato polože 2. jula gradjani kao novi podanici u gradskoj vijećnici prisegu vjernosti kralju Franji. Treći dan potom, dne 5. jula, prispje u Zadar carski general Ličanin Mato Ruka vinal sa 4.000 momaka i više topova na 72 broda i bude dočekan urnebesnim klicanjem naroda i gruvanjem topova, a napose još od nadbiskupa Ivana Carsane i ostalih oblasti. Nakon što je odslužen u crkvi sv. Simeuna svečani ,,Te Deum“, general Rukavina razloži s propovjedaonice narodu hrvatskim jezikom svrhu svoga dolaska, te ga uputi, da se strogo drži položene prisege vjernosti. Još istoga dana izdao je

1 Mato Ruk a vina od Bojnograda rodio se 1737. u Trnovcu kod Gospića kao vojnički sin. Službovati zače kao kadet; sudjelovao je u sedmogodišnjem ratu, te se u bici kod Lobosica (1. okt. 1756.) toliko odlikovao, da je promaknut na poručnika, a iza daljega junačkog sudjelovanja u istom ratu dotjerao je do kapetana u ličkoj krajiškoj regimenti. God. 1778. postade majorom u otočkoj, a 1786. potpukovnikom kod ogulinske. Kao takav pošao je u Josipov turski rat, u kojem bješe dva puta teško ranjen, a onda postade 1789. pukovnikom. God. 1794. poslan je s hrvatskim krajišnicima na bojište u Italiju, te postade u maju 1795. generalom. Poslije dalmatinske okupacije i vojne službe postade 1801. podmaršal, te podje 1815. u mirovinu živeći u Penzingu kod Beča, gdje umre 3. maja 1817.

« ПретходнаНастави »