III. Austrijska i francuska Dalmacija i Ilirija. (1797.-1815.) Stoljetne nepravde i besprimjerni državni dugovi uzročiše u Francuskoj krvav pokret poznat pod imenom revolucije. Začeci njeni padaju još u posljednje dane vladanja cara Josipa II., čija je sestra Marija Antoaneta udata bila za francuskoga kralja Ludovika XVI. Već padom bastille (14. jula 1789.) bjehu prekinuti ,,obrambeni i navalnički“ saveznički odnošaji izmedju Francuske i Austrije, sklopljeni još u doba sedmogodišnjega rata, no nakon neuspjela bijega kralja Ludovika XVI. i utamničenja njegova prometnuše se oni u otvoreno neprijateljstvo, naročito otkad je francuska,,zakonodavna skupština" dne 20. aprila 1792. navijestila rat Franji „kralju ugarskome i češkome“. U ovom prvom petogodišnjem ratu sudjelovali su Hrvati i Srbi krajišnici u znatnom broju; vojevali su na raznim bojištima u sjevernoj Italiji, Njemačkoj i Nizozemskoj, a napose iskazaše se godine 1796. rijetkim junaštvom. Tada je imao na sjeveroitalskom bojištu vrhovnu komandu na francuskoj strani general Napoleon Bonaparte, a na austrijskoj sedamdesetogodišnji starac Beaulieu i Wurmser. Izrijekom treba istaknuti hrabru navalu ličkoga pukovnika Josipa Vukasovića na Dego (15. aprila) i trodnevnu herojsku obranu mosta preko Alpona kod sela Arcole (15., 16. i 17. nov.); poznato je, da je i sam Napoleon poveo barjakom u ruci vojsku svoju na most, no uza sve to uzmakoše Francuzi ispred nepodnosive vatre Hrvata i Srba iz obje banske regimente i iz Banata. Konačno su se ipak morale austrijske čete povući pred slavodobitnim Francuzima, koji prodriješe sve do Ljubna (Leoben) u sjevernoj Štajerskoj. Sada se sklonu kralj Franjo na mir, pa tako uglaviše opunomoćenici njegovi, grof Merveldt i napuljski poslanik bečki, marchese de Gallo, s generalom Napoleonom Bonapartom nakon šestodnevnoga raspravljanja što u Gössu, dvorcu bivše opatije kod Ljubna, a što u nekoj privatnoj bašći u Ljubnu, dne 18. aprila 1797., u četiri sata popodne, temeljne točke budućemu miru. Napisane i potpisane bjehu dvije isprave, jedna za javnost, i jedna tajna. U onoj prvoj kaže se, da Austrija u stupa Francuskoj Belgiju i da će francuske čete bezodvlačno ostaviti austrijsko zemljište (čl. IX.), dok se u tajnom kaže (čl. XI.), da Austrija dobiva u zamjenu za Lombardiju od Venecije medju ostalim zemljama još i Istru, Dalmaciju, Kvarnersko otočje i Boku Kotorsku. Budući da se Napoleon obvezao, da će na to mletačku republiku prisiliti, izazove pod raznim izlikama s njome oštar spor, koji svrši dokinućem i padom starodrevne ,,vjerenice Jadranskoga mora" (12. maja 1797.), pa tako se ona tajna klauzula ostvarila. Padom republike mletačke prestade zauvijek nj ezino vladanje na našem primorju. Promjenu su ovu teškim srcem pratili tristagodišnji vjerni podanici mletački u Dalmaciji. Šta više, Hrvati i Srbi dalmatinski još se 1796. na prvi poziv posljednjega dužda Lodovika Manina * listom digoše na obranu svoje gospodarice: 12.000 kršnih momaka doplovi pod oružjem u Veneciju, dok su rodjaci njihovi kod kuće Boga molili za spas njezin. No degenerirani se grad pokori volji Napoleonovoj bez boja, a naši momci bjehu tobože kao opasni grabežljivci i tati poslati kući, našto oni, u drugoj polovici maja i početkom juna, rašire po Dalmaciji glas, da su republikom mletačkom zavladali „židovi i jakobinci“. Poradi toga planuše po cijeloj zemlji, osim u Zadru, bune i neredi svake ruke. Ove nemire raspiri do anarhije pred Tijelovo (15. juna) rašireni i po cijeloj Dalmaciji u isti mah rastureni proglas, napisan hrvatskim i talijanskim jezikom, za koji se govorilo, da ga je sastavio fra Andrija Dorotić. Proglas taj (u izvatku) glasi: Proglašenje narodu dalmatinskomu. ,,Narode slavni! Ti si podložan bio dosad privedromu duždu mletačkomu, komu si se bio povoljno1 podložio, da te vlada i upravlja po pravici i zakonu Isukrstovu i da te uzdrži u viri katoličanskoj. Tvoga duždu i svu gospodu vitnike služeći virno i braneći njihovo dostojanstvo, istirali su te nepošteno iz Mletaka i neharno izdali. Pak evo su dužda odbacili, vitnike su i gospodu razrušili, prilike su svetoga Marka potlačili i zakone prominuli. Na pristolje sada su postavili Jakovljevce i čifute iliti žudije, pak nastoje, da te opet k njima prilože. Lipa stvar! Oni isti, koji su te izdali, sad opet držeći te budalasta žele, da se s njima složiš. ,,Narode slavni! Spomeni se tvoje slave i znaj, da su žudije neprijatelji tvoje vire i najveći iskopajnici tvoga zakona. Nije dakle pristojno tvojoj slavi, ni korisno tvojoj viri, da se k njima ti priložiš. Pri tebi jest sada, narode dalmatinski tvoja prostnost, i moreš priložiti se komu ti hoćeš. A mor eš se i po tebi vladati i zakone tebi postaviti, pak živiti u katoličkoj viri i čestitost iskazati. Obazdri se na stara vrimena i vidit ćeš, kako su tvoji prvorodjeni vladali, tako i ti moreš.“ Pučka mržnja bila je u taj par poglavito upravljena protiv onih obrazovanih Dalmatinaca po gradovima, koji su bili poznati kao pristaše francuskih slobodoumnih ideja i demokracije, jer se općenito govorilo, da namjeravaju Dalmaciju predati,,bezbožnim" Francuzima, krvnicima republike sv. Marka. Ta je buna, u kojoj zaglavi više odličnih ličnosti, bila tim opasnija, što u zemlji, osim u Zadru, nije bilo redovite vojske, da je ukroti, a kolovodje bile su baš ono 12.000 oružanih momaka (,,mušketari“), što su ih iz Venecije onako kivne otpravili kući. Poradi toga sasvim je prirodna stvar, da su Dalmatinci uzeli poglede svoje bacati na susjednoga vladara Franju I. Plemstvu i imućnijem gradjanstvu, to jest u to doba vladajućem sloju naroda, trebalo je snažne zaštite i zakonitoga poretka u zemlji, a i prosti je puk prekinuvši s,,požidovljelom i pojakobinjenom" Venecijom tražio novoga gospodara. U ovakim krizama vazda preuzimlju historičke tradicije i narodne tendencije u odlučnu ulogu vodilju, pa tako uskrsnu ne samo medju obrazovanim plemstvom i svećenstvom, već i kod ostaloga puka ideja historičke zajednice Dalmacije s krunom sv. Stjepana, odnosno sa srodnom susjednom Hrvatskom. Već na prvi glas, da je izdahnula republika sv. Marka, otpremiše spljetski, trogirski i šibenički varošani poslanstvo u Kaštel Gomilicu popu Ignjatu Bakotiću, mužu na glasu s osobite učenosti, a s upitom, što da rade. Bakotić im odgovori: Dosada ste bili podanici republike mletačke, pa ste joj bili i obvezani prisegom vjernosti. No sada, kad je ona propala, možete sami sebi birati novoga gospodara; ja vam svjetujem, uzmite ugarsku krunu, da se tako kao dio hrvatske države, S kojom ste stara vremena bili u zajednici, opet združite. Poslanstvo primi s velikim veseljem na znanje riječi Bakotićeve. Medjutim o istoj stvari vijećalo je i plemstvo i svećenstvo po drugim mjestima. Spljećani, Trogirani, Šibenčani, Bračani, dapače i Zadrani zaključe isto, a tako i zbor franjevaca u Karinu, koji izrijekom u adresi svojoj, od 14. juna., što ju je morao fra Dorotić lično predati kralju Franji, kažu: „Budući da je dalmatinsko kraljevstvo ostalo bez zakonite vlasti, kojoj su se nekoć svojevoljno ovi pučani podložili i budući da su se zato na nas obratili poglavari od o s a mdeset i četiri prijedjela i župa upravljenih od redovnika nama podloženih iskazujući živu želju, koju imadu, da se združe s pukom kraljevstva hrvatskog a, |