Слике страница
PDF
ePub

thu

proglas na narod, u kojem mu je zajamčio sva stara prava i sloboštine zemlje, a onda je skinut mletački barjak, te razapet carski. Ovako zanosno sličnom ceremonijom dočekaše Rukavinu i pukovnika Casimira i ostala mjesta i gradovi : 8. jula Šibenik, 9. jula Trogir, 13. jula Spljet, 15. Makarska, a onda otoci Korčula, Brač, Hvar i Vis. Dne 31. jula povratio se Rukavina u Zadar. Kopnenu Dalmaciju pak obašao je pukovnik Casimir.

Svagdje u zemlji naišli su Rukavina i Casimir ne samo na zanos narodni, nego i na snažni pokret za sjedinjenje s Hrvatskom. Eto, kako se o tom izjavio sam Rukavina u svom izvještaju na ministra spoljnih poslova, Thuguta, dne 31. jula, nakon povratka u Zadar. „Ova je pokrajina prožeta najlojalnijim čuvstvima spram ugarskoga kralja. Da se učini red i mir, dovoljno je što prije urediti valjanu zemaljsku upravu, a ja sam već primio prisegu vjernosti ovoga čuvenoga naroda ugarskomu kralju. Ja ovdje ponavljam ono, što sam već kazao u svojim ranijim izvještajima : svi slojevi pučanstva i sveukupno žiteljstvo položilo je prisegu vjernosti našem uzvišenom vladaru kao kralju ugarskomu. Ja sam u tu stvar uložio svu svoju radinost, da narod poučim. S propovjedaonica po crkvama tumačio sam skupljenom narodu, da je Njeg. Veličanstvo car podjedno i kralj Ugarske, Hrvatske i Dalmacije. Pod prisegom sam ga uvjeravao, da sam poslanik ugarskoga kralja, donosilac prava, reda i milosti u ime Njeg. Veličanstva kralja ugarskoga, pa kad se narod uvjerio o istinitosti mojih

riječi, odmah je položio prisegu. No možda mi i ne bi vjerovali, da nijesam i sam sin toga naroda (to jest Hrvat) i porodice, koja je u toj pokrajini (Dalmaciji) po znata. Prema tome ja sam Dalmatince uvjeravao, da će u zemlji biti provedena ugarska uprava, kako je bila u doba njihovih pradjedova, podanika ugarske krune, a to da je u skladu i s pravima Njeg. Veličanstva na tu pokrajinu i sa željom izraženom od svega pučanstva". Ove nam riječi generala Rukavine tek čini posve shvatljivima dnevnik savremenoga šibeničkoga fra Josipa Glumčevića, koji piše : „Kad je cesarska vojska došla, mal da se ne ponoviše smutnje i neredi. Na glas, da je to vojska njemačkog a cesara, puk se stade buniti i vikati : Ne ćemo Nijemca ! Dosta se htjelo, dokle im je razjašnjeno, da je cesar još i kralj Ungarije, o čemu se jedino uvjeriše po tom, što im je general Rukavina hrvatskom besjedom mogao na sreću dokazati, da je i sam Hrvat, te da u ime ugarsko-hrvatskoga kralja zaposjeduje Dalmaciju“.

Ali pokret ovaj za sjedinjenje s Hrvatskom ne svidje se ni ministru Thugutu, ni kralju Franji. Kako znamo, adresu dalmatinskog poslanstva otpremio je pukovnik Casimir grofu Ivanu Erdödyju u Zagreb kao banu Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Ban opet odaslao ju je ugarskoj vladi, odnosno palatinu nadvojvodi Josipu, a ovaj je otpremi ugarskoj dvorskoj kancelariji u Beču, koja ju je podastrla Franji I. dne 10. jula. Medjutim bješe

[ocr errors]

ajeva, o se ticajima. Bibiti ni gnja, nesenje

d; prepustio ovih od mi pak da sjedinjenju

o raspoloženju Dalmatinaca ministar Thugut upućen još i od austrijskoga konzula u Zadru, pa tako sada (12. jula) predloži kralju ovo rješenje : „Poslana adresa prima se do znanja, no poradi sadanjega stanja ne može biti ni govora o sjedinjenju ili sličnim rješenjima. Budući pak da sam sve poslove, što se tiču ovih od mojih četa okupiranih krajeva, prepustio svome ministru spoljnih posala, dok se ne odlučim na konačno rješenje u čitavoj stvari, to se kancelarija (t. j. ugarska dvorska) mora u svemu, što se toga predmeta tiče, obratiti na moju tajnu dvorsku i državnu kancelariju. Ja sam i sada predstavku ugarske kancelarije riješio po njezinu predlogu.“ Dakle, adresa je stavljena - „ad acta“, kako je glasio svojeručni pripis kralja Franje I. Istodobno obrati se i palatin nadvojvoda Josip na cara, odnosno na ministra Thuguta, te napose istače, da je ona dalmatinska deputacija u Senju već i prisegu vjernosti položila ugarskomu kralju ; „držim da nikako ne smijem prešutjeti ove najnovije stvari, nastavlja nadvojvoda Josip, jer kako se mogla primati prisega od stranih podanika, a da se nije prije toga bilo načistu s intencijama Vašega Veličanstva ?“ Nadalje podsjeti palatin kraljevsku dvorsku kancelariju, „da je car prigodom svoga krunisanja za ugarskoga kralja prisegao, da će natrag predobiti Dalmaciju, te je pridružiti zemljama krune ugarske“ (t. j. Hrvatskoj). Medjutim sve je to bilo samo povodom, da se ministar Thugut požurio, da što prije imenuje za Dalmaciju posebnoga carskoga komesara, jer mu se general Rukavina, kao pri

dvinira i to po padurske (mler

jatelj sjedinjenja s Hrvatskom, nije činio za nutarnju upravu zgodnim. Izabran bi grof R a imund Thurn, kojemu dade ministar ovaj tajni naputak : „Vaša će zadaća biti, da ovu nezgodnu želju Dalmatinaca u korist sjedinjenja s Ugarskom suzbijate ; zasada nema uopće mjesta nikakim novotarijama.“

Medjutim dao se general Mate Rukavina i na okupaciju Boke Kotorske (mletačke Arbanije), gdje je takodjer po padu mletačkoga gospodstva bilo nemira i to naročito stoga, što se tude stvoriše dvije stranke : austrijska i crnogorska, dapače crnogorski knez Petar I. Petrović Njegoš posjede sa svojim četama Budvu i Grbljansku općinu. Dolaskom generala Rukavine (u septembru), morade se knez povući natrag predavši Budvu i Grblje Austriji. Tim bi srećno dovršena okupacija cijele zemlje, pa je trebalo prijeći na uredjenje nepovoljnih unutarnjih prilika. Ali to više nije bila zadaća generala Rukavine : dovršivši okupaciju bude pozvan u Zadar, te ograničen isključivo na vojničke poslove, dok je svu ostalu vlast izvršivao grof Thurn.

U tom položaju ostade Rukavina sve do godine 1802., kad ga premjestiše k talijanskoj vojsci u Padovu. Grof Thurn pak uze odmah raditi u smislu Thugutova naputka. Sa da uze Austrija podupirati i ojača vati talijanski elemenat na štetu hrva tskoga, a zemlja sa ma neposredno bi sta vljena pod vlast carsku, na što je i ovlasti s Francuskom definitivno sklo

pljeni mir u Campoformiju (noću o 17. na 18. oktobra 1797.). 1

Ali pokret u Dalmaciji za sjedinjenje s Hrvatskom nije dašto mogao ostati tajna prekovelebitskim Hrvatima, dapače oni se glede toga pitanja staviše u sporazum s nekim onamošnjim Hrvatima ; tako je cijelu stvar objavio makarski biskup Fabijan Blašković županiji zagrebačkoj. Stoga i vidimo gdje Hrvati na svom saboru u aprilu 1802. dajući upute svojim poslanicima na zajedničkom saboru, Petru Komáromyju i Franu Ponekoviću, zaključuju : „Jer je Dalmacija, koju je prije posjedovala republika mletačka, za slavnoga vladanja Njeg. Veličanstva natrag predobljena, te bi se sada imala povratiti k svetoj kruni kraljevine Ugarske, u smislu krunidbene zavjernice, što ju je položilo Njeg. Veličanstvo, – nastojat će gospoda poslanici iz sve snage, da se ovaj cjelokupni dio kraljevina (integrans haec regnorum pars) o pet njima pridruži i pod zakonitu oblast bansku stavi, pak tako s krunom uga rsk om opet sjedini.“ I odista, zajednički sabor u Požunu zaključi u sjednici od 3. septembra 1802. na predlog protonotara Antuna Tahyja, da treba zamoliti

1 Taj važni članak VI. istoga mira glasi : La ré. publique française consent à ce que S. M. l'Empereur et qui possède en toute souveraineté et propriété les pays ci-dessous désignés, savoir, l'Istrie, la Dalmatie, les Iles cidevant vénitiennes de l'Adriatique, les Bouches du Cattaro", etc. (Hüffer, Quelen zur Gesch. d. Zeitalters der franz. Revol. II. T. I Bnd. Innsbruck 1907. pg. 509.).

« ПретходнаНастави »