Слике страница
PDF

jatelj sjedinjenja s Hrvatskom, nije činio za nutarnju upravu zgodnim. Izabran bi grof R a imund Thurn, kojemu dade ministar ovaj tajni naputak: „Vaša će zadaća biti, da ovu nezgodnu želju Dalmatinaca u korist sjedinjenja s Ugarskom suzbijate; zasada nema uopće mjesta nikakim novotarijama."

Medjutim dao se general Mate Rukavina i na okupaciju Boke Kotorske (mletačke Arbanije), gdje je takodjer po padu mletačkoga gospodstva bilo nemira i to naročito stoga, što se tude stvoriše dvije stranke: austrijska i crnogorska, dapače crnogorski knez Petar I. Petrović Njegoš posjede sa svojim četama Budvu i Grbljansku općinu. Dolaskom generala Rukavine (u septembru), morade se knez povući natrag predavši Budvu i Grblje Austriji. Tim bi srećno dovršena okupacija cijele zemlje, pa je trebalo prijeći na uredjenje nepovoljnih unutarnjih prilika. Ali to više nije bila zadaća generala Rukavine : dovršivši okupaciju bude pozvan u Zadar, te ograničen isključivo na vojničke poslove, dok je svu ostalu vlast izvršivao grof Thurn.

U tom položaju ostade Rukavina sve do godine 1802., kad ga premjestiše k talijanskoj vojsci u Padovu. Grof Thurn pak uze odmah raditi u smislu Thugutova naputka. Sada uze Austrija podupirati i ojačavati talijanski elemenat na štetu hrvatskoga, a zemlja sama neposredno bi stavljena pod vlast carsku, na što je i ovlasti s Francuskom definitivno sklopljeni mir u Campoformiju (noću o 17. na 18. oktobra 1797.).1

Ali pokret u Dalmaciji za sjedinjenje s Hrvatskom nije dašto mogao ostati tajna prekovelebitskim Hrvatima, dapače oni se glede toga pitanja staviše u sporazum s nekim onamošnjim Hrvatima; tako je cijelu stvar objavio makarski biskup Fabijan Blašković županiji zagrebačkoj. Stoga i vidimo gdje Hrvati na svom saboru u aprilu 1802. dajući upute svojim poslanicima na zajedničkom saboru, Petru Komaromvju i Franu Ponekoviću, zaključuju: „Jer je Dalmacija, koju je prije posjedovala republika mletačka, za slavnoga vladanja Njeg. Veličanstva natrag predobljena, te bi se sada imala povratiti k svetoj kruni kraljevine Ugarske, u smislu krunidbene zavjernice, što ju je položilo Njeg. Veličanstvo, — nastojat će gospoda poslanici iz sve snage, da se ovaj cjelokupni dio kraljevina (integrans haec regnorum pars) opet njima pridruži i pod zakonitu oblast bansku stavi, pak tako s krunom ugarskom opet s j e d i n i." I odista, zajednički sabor u Požunu zaključi u sjednici od 3. septembra 1802. na predlog protonotara Antuna Tahvja, da treba zamoliti

1 Taj važni članak VI. istoga mira glasi: , La republique franeaise consent a ce que S. M. l'Emperuur et qui possede en toute souverainete et proprkHe les pays ei-dessous designes, savoir , l'Istrie, la Dalmatie, les Iles cidevant venitiennes de 1' Adriatique, les Bouches du Cattaro", etc. (Hiiffer, Quelen zur Gesch. d. Zeitalters tler fran/.. Revo]. II. T. 1 Bnd. Innsbniek l!t07. pg. 509.). Njeg. Veličanstvo, da bi odredilo sjedinjenje Dalmacije sa svetom krunom ugarskom, kojoj nesumnjivo pripada, te da se u Dalmaciju uvedu zakoni Ugarske. No uza sve to zauzimanje najodličnijih narodnih faktora, dapače i ponovnoga zauzimanja palatinova, kraljev odgovor (u oktobru 1802.) glasio je kao i prije, t. j. da je čitava stvar zasada još preuranjena.

Istodobno nastojao je dvor, da utvrdi vlast svoju u novostečenoj Dalmaciji. Na čelu prvoj austrijskoj upravi (1797.—1806.) stajalo je u razmjerno kratko vrijeme pet carskih komisara. Prvi bješe grof Thurn (od aug. 1797. do jula 1799.), koga zamijeni poradi novoga rata s Francuskom nadvojvoda Karlo (od jula 1799. do febr. 1801.), u čije su ime u zemlji upravljali general Rukavina vojničkim, a vijećnik Rinna civilnim poslovima. Iza toga bjehu imenovani conte Cornea Stefaneo (od apr. 1801. do maja 1802.) i grof Goess (od jula 1802. do juna 1804.), dok konačno uoči rata ne sjedini u svojim rukama general Bradv vojničku i civilnu upravu Dalmacije i Boke Kotorske (od jula 1804. do febr. 1806.),

Odmah po svom dolasku u Zadar grof Thurn konstatovao je mnogobrojna zla bivše mletačke uprave, koja su poglavito imala korijen svoj u nebrojenim privilegijima.1 Poradi toga bješe gotovo nemoguće i pomišljati na jedinstvenost u upravi, sudstvu i financijama, a da ne bude više općina ili korporacija povrijedjeno. Trebalo je dakle

[ocr errors]

ili silom učiniti takovom stanju kraj, ili ga otvoreno priznati. No Austrija ne htjede ni jedno ni drugo da učini, već se pouzdavala u polovične mjere i provizorije. Prvo je bilo, da je po cijeloj zemlji porazmještena policija, a posebnoj njenoj paski predani svi oni, za koje se znalo, da su pristaše ideje sjedinjenja s Hrvatskom.1 Tada je grof Thurn uredio upravno vijeće sastavljeno od šestorice vijećnika, i to od trojice domaćih plemića (conte Pasquali, conte Stratico, conte Riva), te trojice austrijskih Talijana (Rinna, Suppe i Wrachien). Ovo je vijeće imalo kao zemaljska vlada u rukama svojim svu vlast u upravnim, sudačkim i financijalnim poslovima zemlje, osim Boke Kotorske, gdje je poradi nesigurnosti ostala i nadalje vojnička uprava. Medjutim uprava se ova ne istače ničim osobitim; ona je s nekim izuzecima, naročito u školstvu i sudstvu, zapravo bila nastavak nekadanje mletačke.

No Dalmacija i Boka Kotorska ne ostadoše dugo pod vladavinom kralja Franje, jer ih je nakon poraza kod Slavkova (Austerlitza, 2. dec. 1805.) mirom požunskim (26. dec.) morao ustupiti francuskom caru Napoleonu, koji se naumi strategičkim položajem njezinim okoristiti u eventualnom ratu s Rusijom, jer bi mu vojske prolazeći preko turskoga kao prijateljskoga i savezničkoga zemljišta lasno mogle i s juga udariti.

1 Iz jednog policajnog izvještaja vidimo, da su to bili conti Zaninovići iz Budve, pa Tartaglia, Draganić, Cindri, Alberti i Milesi iz Spljeta, Garagnin iz Trogira, pa Andrija Dorotić i mnogi drugi.

Ali Rusi su znali za misao Napoleonovu, pa su nastojali, da Francuze maknu iz Dalmacije. Tako se zgodi, da su Francuzi, nakon što su u februaru 1806pod vodstvom generala Molitora zaposjeli sjevernu Dalmaciju do Neretve, našli u martu Boku Kotorsku u rukama Rusa i njihovih saveznika Crnogoraca. Iz Boke zauzmu Rusi otok Korčulu, a nastojahu, da i dubrovačku republiku sklonu na savez, za koji se grad otimahu i Francuzi.1 Senat dubrovački odluči se nakon dugoga oklijevanja za Francuze, te im dopusti prolaz kroz svoje zemljište u Boku, jer Francuzi ne raspolagahu nikakvim brodovljem. Dne 26. maja 1806. pojavi se pred Dubrovnikom generalLauriston sa 1.5001judi, te zamoli, e bi ga pustili u grad, da mu se čete odmore. Čim mu to Dubrovčani dopustiše, zauze Lauriston (po uputi Napoleonovoj) gradske kule i učvrsti se u njima. Tako svrši republika dubrovačka nakon tisućljetne slobode. Na glas, da su Francuzi uzeli Dubrovnik, padnu poda nj Rusi i Crnogorci, te ga stanu podsjedati, ali kad gradu dodje u pomoć general Molitor, budu odbijeni (5. jula). Potom predade Napoleon vojničko zapovjedništvo u Dalmaciji vještomu generalu Marmontu, a civilno umnom obrazovanom Mlečaninu Visku D a n d o 1 u,2 (26. aprila), koji steče za kulturni

1 To je bila akcija onoga ruskog brodovlja, koje je za rata od g. 1805. operiralo po Sredozemnom moru naročito protiv napuljskog kraljevstva, Napoleonova saveznika.

«Visko (Vice'nze) Dandolo rodio se u Veneciji 26. oktobra 1759. Učio je u Padovi kemiju i farmaciju, te po dovršenim nauk ama uredi laboratorij u

« ПретходнаНастави »