Слике страница
PDF
ePub

Njeg. Veličanstvo, da bi odredilo sjedinjenje Dalmacije sa svetom krunom ugarskom, kojoj nesumnjivo pripada, te da se u Dalmaciju uvedu zakoni Ugarske. No uza sve to zauzimanje najodličnijih narodnih faktora, dapače i ponovnoga zauzimanja palatinova, kraljev odgovor (u oktobru 1802.) glasio je kao i prije, t. j. da je čitava stvar zasada još preuranjena.

Istodobno nastojao je dvor, da utvrdi vlast svoju u novostečenoj Dalmaciji. Na čelu prvoj austrijskoj upravi (1797.-1806.) stajalo je u razmjerno kratko vrijeme pet carskih komisara. Prvi bješe grof Thurn (od aug. 1797. do jula 1799.), koga zamijeni poradi novoga rata s Francuskom nadvojvoda Karlo (od jula 1799. do febr. 1801.), u čije su ime u zemlji upravljali general Rukavina vojničkim, a vijećnik Rinna civilnim poslovima. Iza toga bjehu imenovani conte Cornea Stefaneo (od apr. 1801. do maja 1802.) i grof Göess (od jula 1802. do juna 1804.), dok konačno uoči rata ne sjedini u svojim rukama general Brady vojničku i civilnu upravu Dalmacije i Boke Kotorske (od jula. 1804. do febr. 1806.),

Odmah po svom dolasku u Zadar grof Thurn konstatovao je mnogobrojna zla bivše mletačke uprave, koja su poglavito imala korijen svoj u nebrojenim privilegijima.1 Poradi toga bješe gotovo nemoguće i pomišljati na jedinstvenost u upravi, sudstvu i financijama, a da ne bude više općina ili korporacija povrijedjeno. Trebalo je dakle

i Gl. drugi dio ove „Povijesti“ pg. 175178.

ili silom učiniti takovom stanju kraj, ili ga otvoreno priznati. No Austrija ne htjede ni jedno ni drugo da učini, već se pouzdavala u polovične mjere i provizorije. Prvo je bilo, da je po cijeloj zemlji porazmještena policija, a posebnoj njenoj paski predani svi oni, za koje se znalo, da su pristaše ideje sjedinjenja s Hrvatskom.1 Tada je grof Thurn uredio upravno vijeće sastavljeno od šestorice vijećnika, i to od trojice domaćih plemića (conte Pasquali, conte Stratico, conte Riva), te trojice austrijskih Talijana (Rinna, Suppe i Wrachien). Ovo je vijeće imalo kao zemaljska vlada u rukama svojim svu vlast u upravnim, sudačkim i financijalnim poslovima zemlje, osim Boke Kotorske, gdje je poradi nesigurnosti ostala i nadalje vojnička uprava. Medjutim uprava se ova ne istače ničim osobitim ; ona je s nekim izuzecima, naročito u školstvu i sudstvu, za pravo bila nasta va k nek a da nje mletačke.

No Dalmacija i Boka Kotorska ne ostadoše dugo pod vladavinom kralja Franje, jer ih je nakon poraza kod Slavkova (Austerlitza, 2. dec. 1805.) mirom po žunskim (26. dec.) morao ustupiti francuskom caru Napoleonu, koji se naumi strategičkim položajem njezinim okoristiti u eventualnom ratu s Rusijom, jer bi mu vojske prolazeći preko turskog a kao prijateljskoga i savezničkoga zemljišta lasno mogle is juga udariti. Ali Rusi su znali za misao Napoleonovu, pa su nastojali, da Francuze maknu iz Dalmacije. Tako se zgodi, da su Francuzi, nakon što su u februaru 1806pod vodstvom generala Molitora zaposjeli sjevernu Dalmaciju do Neretve, našli u martu Boku Kotorsku u rukama Rusa i njihovih saveznika Crnogoraca. Iz Boke zauzmu Rusi otok Korčulu, a nastojahu, da i dubrovačku republiku sklonu na savez, za koji se grad otimahu i Francuzi.1 Senat dubrovački odluči se nakon dugoga oklijevanja za Francuze, te im dopusti prolaz kroz svoje zemljište u Boku, jer Francuzi ne raspolagahu nikakvim brodovljem. Dne 26. maja 1806. pojavi se pred Dubrovnikom general Lauriston sa 1.500 ljudi, te zamoli, e bi ga pustili u grad, da mu se čete odmore. Cim mu to Dubrovčani dopustiše, zauze Lauriston (po uputi Napoleonovoj) gradske kule i učvrsti se u njima. Tako s vrši republika dubrovačka na kon tisućljetne slobode. Na glas, da su Francuzi uzeli Dubrovnik, padnu poda nj Rusi i Crnogorci, te ga stanu podsjedati, ali kad gradu dodje u pomoć general Molitor, budu odbijeni (5. jula). Potom predade Napoleon vojničko zapovjedništvo u Dalmaciji vještomu generalu Marmontu, a civilno umnom obrazovanom Mlečaninu Visk u Dan dolu, ? (26. aprila), koji steče za kulturni

1 Iz jednog policajnog izvještaja vidimo, da su to bili conti Zaninovići iz Budve, pa Tartaglia, Draganić, Cindri, Alberti i Milesi iz Spljeta, Garagnin iz Trogira, pa Andrija Dorotić i mnogi drugi.

To je bila akcija onoga ruskog brodovlja, koje je za rata od g. 1805. operiralo po Sredozemnom moru naročito protiv napuljskog kraljevstva, Napoleonova saveznika.

1 Visko (Vicen ze) Dandolo rodio se u Veneciji 26. oktobra 1759. Učio je u Padovi kemiju i farmaciju, te po dovršenim naukama uredi laboratorij u

napredak Dalmacije u razmjerno kratko vrijeme neprolaznih zasluga.

Dandolo stiže u Zadar dne 3. jula, te izdade već 10. jula na žitelje javni proglas (,,proklam“) pisan talijanskim i hrvatskim jezikom. „Evo me meju vami, o hrabreni i virni narode dalmatinski, kaže Dandolo. Bog mi je svidok, da su čiste i poštene moje misli, da ne navidim osobitu moju korist, da sam pripravan stanovito nastojati za više dobro, i da ufam srčeno, da će se brzo ispuniti vaše srično priporodjenje. Ja znadem i odveć dobro žalosne i stare vaše nesriće, ali utište se, ove su jurve dospile. Ne će vas više suditi ljudi opaki i nenaučni. Ne će više projti toliko godina brez da budu' odsudjene vaše pravde i nesvršeni vaši procesi, radi kojega uzroka dosada ste trpili toliko škode i jade. Vladanje biti će i vridno i brzo za opraviti vaše posle. Ovo vladanje upravljeno od poštenja, od zakona i od dobrodilovanja, ne će globiti više čovika nevojna i slaba, ni uzobistiti ljude bogate i moguće. Jao onome nedostojnome sudcu, koji bi primio koji dar. Prošla su vrimena da prolijete ono malo krvi što vam još ostaje u žilama. Ja zovem krv vašu ono malo jaspri što vam ostaje i koje vam potribuju za raditi vaša polja, za umnoVeneciji. Istakao se doskora znatnim naučnim radom, a i liberalnim nazorima. U doba francuske revolucije bijaše predsjednik frankofilske stranke u Veneciji, koja je pošla u deputaciju Napoleonu, da stavi drevnu republiku pod njegovu zaštitu. Poslije pada Venecije Dandolo podje u Milano, a onda u Pariz, gdje bi imenovan upraviteljem Dalmacije (1806.—1810.). Umr'o je u svojoj vili Varese kod Milana 12. dec. 1819.

Dr. F. pl. Šišić : Hrvatska povijest.

žiti vaše zanate, vaše trgovine, stvari jesu ove, koje mi najviše stoje na srcu. Odveć ste dosad bili nesrićni i nevojni. Jedno vladanje strašivo, usilno i odviše sumjivo držalo vas je toliko vikova, sasvim da u velikome miru, oglobljene i nevojne. Na sramotu ove lipe zemlje, na sramotu ovoga ugodnoga podnebja, na sramotu vaše naravske podobnosti, ovo opako vladanje suprotiveć se istoj naravi i čoviskom razumu, naučno je nastojalo, da se vi ne uzmnožite, da vaša polja ostanu zapušćena i vaša pamet potamljena i brezumna. Ne će se više povratiti ono žalostno vrime, a ja ću imati vazda prid očima i nevolje, koje ste trpili i vaša slavna dila, staru vašu čestitost i davno vaše veličanstvo. Valjani Dalmatini ! Sve vaše potribe i vaše koristi od ovoga časa jesu potribe i koristi moje, niko ne će ih moć uvriditi bez da bude teško pedipsan. A kako igda bio bih ja mogao prijati ovo dostojanstvo, da nisam bio stanovit, da prihodeći meju vami, ja bih bio vaš otac, vaš prijatelj ? Virujte mi tolikoje, da naš kralj mogao je za vas odabrati jednoga čovika od mene mudrijega i naučnijega, da li ne veće od mene puna želje i misli za vas učiniti čestite.“ . Prvo obilježje kulturnoga preporoda zanemarene Dalmacije bješe tjednik „Il regio Da lmata – Kraljski Dalmatin“, prve hrvatske novine, od kojih je prvi broj izišao u subotu 12. jula 1806.,1 i to „poradi stvari od

Urednici bili su najprije fra Paško Jukić, a poslije dominikanac Nikola Budrović. Posljednji broj izišao je 1. aprila 1810.

« ПретходнаНастави »