Слике страница
PDF
ePub

vladanja koje se daju na svitlost“, kako stoji na čelu prvoga broja, a nešto dalje da „list redovito bude izaći na svitlost koliko latinskim (= talijan.), koliko hrvatskim („,illirica 1.“) jezikom. Za rasprostraniti i usnažiti u sva mista Dalmacije ljubav otaždbine kazujući što se zgaja u njoj i što se radi na dvoru (= vani), kako se pristoji vrimenu i njegovoj koristi“, dok je Dandolo svrhu toga lista u svom izvještaju na Napoleona označio, „da ima da širi slavu o djelima carevim“.

I odista, Dandolo dao se na rad punom dušom. Da se lično upozna s potrebama zemaljskim, proputova u septembru Dalmacijom do Spljeta, a onda predloži Napoleonu osnovu, kako da se uredi uprava, koju car i odobri.

Središte cjelokupne uprave s talijanskim kao službenim jezikom bijaše zemaljska vlada sa sjedištem u Zadru, zvana providurija (la proveditura generale), kojoj stajaše na čelu providur (proveditore generale), Visko Dandolo. Tako bi dakle obnovljen stari mletački popularni i stoljetnom uporabom utvrdjeni naziv. Medjutim Dandolo nije bio posve samostalan upravitelj, jer se pokoravao talijanskomu potkralju (,,franačkom banu od Italije“) Eugenu Beauharnaisu kao svome šeful a tako je i Dalmacija sama bila sastavni dio kraljevine Italije. Dalmatinske interese imao je (dakako tek formalno) zagovarati, kao neke vrste dalmatinski ministar bez lisnice, napose imenovani rezident u Milanu kod ondjašnje cen

1 Kralj talijanski bio je sam Napoleon.

tralne vlade ; bješe to kroz dulji niz godina Ivan Stratico. Providurija se raspadala na šest odsjeka (divisioni), kojima su bili vrhovne glave odsječni predstojnici, i to odsjek za pravosudje, nutarnju upravu, financije, vojne poslove, nastavu i računovodstvo. Pored ovih imenovana su još i dva nadzornika, policajni i vojni. Svim je ovima, bio neposredni šef glavni tajnik (segretario generale) desna ruka providurova. Zemlja sama razdijeljena je na četiri okružja (distretti), i to zadarsko, šibeničko, spljetsko i makarsko, kojima su upravljali delegati. Okružja raspadala su se na kotare (cantoni), i to zadarsko na šest (Zadar, Krk, Cres, Lošinj, Rab i Pag), šibeničko na tri (Šibenik, Skradin i Knin), spljetsko na pet (Spljet, Trogir, Sinj, Nerezišće na Braču i Hvar), a makarsko na tri (Makarska, Imotski i Korčula). Na čelu pojedinim kotarima stajali su vicedeleg a ti, dašto osim u mjestima gdje su sjedili delegati. Kotari opet dijelili su se na općine (comuni) s načelnicima (podestà) kao glavarima po gradovima, a starješinama (anziani) po selima. Kad je god. 1807. nakon mira izmedju Napoleona i Rusije u Tilži (7. jula) Francuskoj predana Boka Kotorska, a godinu dana docnije konačno ukinuta republika dubrovačka, dobile su one posebnoga glavnoga providura, Dominika Garagnina, kojemu biše podredjena četiri okružja, odnosno delegata, (Cavtat, Ston, Lopud i Kotor) i dva kotara, odnosono vicedelegata (Erceg-Novi i Budva).

Kao savjetujuće vijeće, ne toliko kao sabor, stojalo je providuru o bok glavno vijeće

pravije htjela. Vijecih vlada bila bi trebali di popis

dalmatinsko (consiglio generale della Dalmazia) sastavljeno od 48 članova, koje je vlada po svojoj volji izabrala izmedju ljudi inteligentnih i imućnih, i to iz svakoga kotara po jednoga ili više njih, već prema broju žitelja. Prve članove imenovala je vlada sama, a poslije bi svake godine, nakon što bi 12 njih istupalo, vijeće predložilo vladi popis onih ljudi, za koje je držalo, da bi trebali da u nj udju; izmedju ovih vlada bi onda izabrala one, koje je htjela. Vijeću je predsjedao providur, a raspravljalo je o zemaljskim i narodnim potrebama. Zaključci su stekli valjanost tek nakon potvrde providurove.

Sudstvo, posve odruženo od uprave, sačinjavala su ponajprije 22 lokalna ili pomirbena suda (iudici locali o di pace), i to u prvom redu po svim sijelima pojedinih okružja i kotara, a onda još i po nekim važnijim točkama. U Zadru i Spljetu uredjeni bjehu sudbeni stolovi (tribunali), kao prizivni za lokalne i kao prva instancija u svim civilnim i kriminalnim parnicama, a tako docnije i u Dubrovniku. Nadalje je osnovano u Zadru prizivno sudište (corte d'appello) za sudbene stolove, dok je kao vrhovno prizivno i ukidno odredjeno ono u Milanu (tribunale di cassazione). U prvi kraj pomišljalo se kod ovih sudova potpuno uvesti odnosne francuske zakone (Code Napoleon i druge), no ubrzo se pokazalo, da bi to bilo upravo neprovedivo poradi narodnoga shvaćanja i običaja, naročito u posjedovnim, baštinskim i ženidbenim poslovima. Stoga biše pored francuskih još i pridržani austrijski, odnosno mletački zakoni s uputom, da se prilagode, gdje god je to bilo nužno, francuskima, ali vazda da vrijedi kao temelj, da su pred sudom svi staleži jednaki. Sada bi ukinuta tortura i batinjanje, a smrtna se kazan izvršivala samo sječenjem glave, dạpače i tamnice se preobraziše u mjesta dostojna čovjeka. Uvedeni bjehu i branitelji u kriminalnim i advokati u civilnim procesima.

Polazeći sa stajališta pravednosti ukinu Napoleon 4. sept. 1806. po savjetu Dandolovu tako zvanu lege Grimani od g. 1756., prema kojemu zakonu nijesu bili težaci (,,Vlasi“, „Morlaci“) u dalmatinskom Zagorju, stečenom od mletačke republike mirom karlovačkim (1699.) i požarevačkim (1718.), vlasnici onoga zemljišta, na kojem su živjeli te ga obradjivali, već samo doživotni užitnici plaćajući desetinu od prihoda; sada biše proglašeni vlasnicima, ali desetina ostade i nadalje kao porez. Da se narod što bolje uputi u obradjivanje tla i u obrt (,,zanate“), odlučeno je podizati posebne škole za tu svrhu podjeljujući novčane nagrade dobrim pitomcima. Podjedno dozove iz Italije gospodarske vještake, da narod putujući po zemlji poučavaju u ratarstvu vrtljarstvu i voćarstvu. Da se pridignu šume (,,dubrave“, „gaji“), zabrani Dandolo pod prijetnjom teških kazni zapaljivanje ili krčenje njihovo, te izvoženje gorivoga kao i gradjevnoga drva bez oblasne dozvole, dok su pojedine općine morale „dubrave“ svoje ograditi zidom za obranu od koza i tatova. Nadalje isposlova providur slobodno sadjenje duhana, raspisa novčane nagrade (do 500 i 800 fran.) za one, koji bi veću količinu krumpira nasadili, ili uzgojili mladu šumu. Grozničavom se žurbom dao na isušenje nebrojenih močvara (,,blatina“), dao kopati bunare zdrave pitke vode, te graditi u pojedinim mjestima krušne peći. Svim je sredstvima pomagao u zemlji konjogojstvo i stočarstvo, te u mjesta okužena od životinjskih bolesti, naročito uz bosansku granicu, slao vještake veterinare, da pomognu narodu. Šta više, u svom je listu „Kraljskom Dalmatinu“ upozorio na bogatstvo Dalmacije rudama, izrijekom na željezo (u sinjskoj i vrličkoj krajini), na ugljen (u Siveriću, Promini i i Kninu), asfalt (u Vrgorcu), mramor (u Trogiru, na Korčuli, na Sv. Andriji, na Hvaru i kod Rogoznice), nakon što je dao zemlju u tom pravcu od stručnjaka proučiti. S tim u vezi poticao je na osnivanje tvornica, naročito papira, željezne robe, sapuna, no sve je to ostalo bez praktičkih rezultata uza sve to, što je obećao znatnu državnu pripomoć. Da podigne trgovinu, osnova trgovačku komoru u Spljetu, uredi redovitu poštu ne samo po Dalmaciji, već i s ostalim svijetom, otvori redovite sajmove (godišnje) po Zadru, Spljetu, Šibeniku i Makarskoj, snizi znatno carinu na tri glavna dalmatinska produkta, na ulje, vino i ribu, a pored toga još se moglo vino slobodno izvažati ne samo iz jednoga mjesta u drugo, već i u Italiju. Osim što je izdao naredbe, kojima znatno olakša narodu plaćanje dugova, uvede uredbe korisne po javno zdravstvo, kao što su cijepljenje kozica kod djece, otvorenje javnih bolnica i zapovijed, da se mrtvaci imadu jedino u javnim grobljima izvan mjesta zakopavati, dok su se stranci morali, prije negoli će se iskrcati iz ladja, podvrći liječničkom pretra

« ПретходнаНастави »