Слике страница
PDF

od kojih će njih polovica imati godišnjih 400 fran., druga polovica 200 fran. penzije („mrtva plaća"). Na gimnazijama učit će se i jezik talijanski, latinski, retorika („slatkogovor"), geografija, temeljne stvari iz historije i iz matematike. I uz gimnaziju može da se veže konvikt. U osnovnim školama učit će se čitati, pisati, četiri temeljne vrste računa i „nauk ćudoredni" (catechismo morale). Svaki glavar porodice dužan je poslati bar jednoga od svojih sinova, nećaka ili siročadi u osnovnu školu pod prijetnjom globe od 6 fran. mjesečno, koji će se novac upotrebljavati u korist školsku; na to imadu pripaziti općine, te voditi točne popise svih onih, koji polaze školu. U osnovnim školama za djevojčice uči se takodjer čitati, pisati, obični račun i „prve radnje, ženske". Vjeronauk nije se imao obučavati ni u jednoj školi. Konačno još morale su akademije u Zadru i Spljetu iza šest mjeseci predložiti osnovu svoga naučnoga rada, a doznačivat će im se iz državnih sredstava 800 fran. godišnjih za troškove i nagrade.

Većina je ovih škola ubrzo i stupila u život, tako naročito licej zadarski, smješten u samostan sv. Krševana (5. nov. 1807.). Iz ovih škola regrutovalo se čitavo dalmatinsko činovništvo, a naročito sudačko, jedino uz dodatak, da nitko nije mogao službovati u rodnom kraju. Dandolo je sam uložio osobitu brigu oko škola, pa je pun ushićenja nad svojim uspjehom jednom prilikom kazao, kako je Dalmacija postala domovinom književnosti i znanosti, te najmilijim obitavalištem muza. Izrijekom se izjavljivao protiv toga, da bi dalmatinski mladići polazili u Italiju, jer da se ondje kvare. Dakako da se pobrinuo za valjane učiteljske sile, većim dijelom Dalmatince, koji su bili i dolično nagradjivani. Napokon je uredio i pitanje crkve grčko-istočne, kad je na njegovpredlogNapoleon 19. septembra 1808. potvrdio episkopa, konzistorij i seminar sa 15.000 fran. godišnje državne dotacije, te četrdeset župa „bogoštovja grčkoga". Prvi episkop bješe Benedikt Kraljević sa sijelom u Šibeniku, imenovan tek 26. marta 1810. Medjutim kruna svega bješe to, što je Dandolo ukinuo mnogobrojne dalmatinske privilegije pojedinih obćina i korporacija, pa tako zapravo od sredovječne Dalmacije stvorio modernu. Uza sve to ipak su Dalmatinci, a naročito puk i niže svećenstvo s franjevcima na čelu, žestoko mrzili Francuze i njihovu upravu, gledajući jednako u njima „bezvjerce i jakobimce", a kad budu ukinuti oni sredovječni privilegiji, oni se, a poglavito Poljičani nahuškani i poduprti Rusima, u junu 1807. na više mjesta i pobune. Srećom po Francuze sklopi u taj par Napoleon s Rusijom u Tilži (7. jula) mir i tako se. Dalmacija nakon odlaska Rusa primiri. Francuzi sada zauzmu Boku Kotorsku, te ukinu knežiju poljičku i dubrovački senat (31. januara 1808.), još jedinu uspomenu na bivšu republiku.

Malo potom započe Austrija nov rat s Napoleonom, za kojega prijedje hrvatsku granicu kod Zrmanje krajiški general Andrija Stojčević sa 10.000 momaka, te prisili Marmonta, da se zatvori u Knin i Ostro vicu. Istodobno zaposjedne potpukovnik Peharnik s Rijeke i Senja otoke Krk, Cres Rab, Lošinj i Pag. Ovaj nezgodni položaj prinudi Marmonta na savez s Turskom. I odista, kad provali u okoliš grada Cetina bosanski paša, morade Stojčević jedan dio svoje vojske otpustiti. Sada navali Marmont i uhvati generala Stojčevića, udje u Liku, potuče kod Bilaja kraj Gospića (21. i 22. 'maja) graničarske čete, te onda podje preko Senja i Rijeke u Ljubljanu, odakle se otputi k velikoj francuskoj vojsci na Dunavu. Po odlasku Marmontovu opet se skupe naši krajišnici u Lici, te upadnu pod vodstvom generala Petra Kneževića u Dalmaciju, pa je uz pomoć domaćih ustaša vrlo brzo gotovo svu osvoje. Medjutim to nije bilo ni od kakove koristi, jer nakon poraza glavne vojske austrijske morao je Franjo I. mirom u Schonbrunnu (14. okt. 1809.) ustupiti Napoleonu ne samo svu Dalmaciju, nego pored ostalih zemalja još i Istru, zapadni dio Koruške (oko Beljaka), Kranjsku i Hrvatsku s desne obale Save do ušća Une kod Jasenovca. Zemlje je ove Napoleon zahtijevao u prvom redu, da dobije izravnu kopnenu vezu s Dalmacijom, nadalje da utvrdi francusku premoć na Sredozemnom i Jadranskom moru, te konačno da steče zgodnu bazu za neposredno utjecanje na poslove turskoga carstva. O tom se sam Napoleon izjavio kralju Franji u svom pismu još od 15. septembra ovako: „Vašem Veličanstvu ne će izbjeći, da ne pridržajem sebi ništa drugo osim onoga, što mi je potrebno imati, da uspostavim vezu izmedju Dalmacije i ostalih mojih država talijanskih, pa da tako uzmognem paziti, da se na Porti ne dogodi ništa, što se ne bi slagalo s probicima mojih naroda. Poradi slabašnih sadašnjih mojih pomorskih sila, što je posljedica četiriju ratova, što sam ih morao voditi s Austrijom, nemam drugog načina, da utječem na ravnovjesje po zemljama oko Sredozemnog mora". Medjutim ime ilirsko nije Napoleonu bilo poznato još ni na sam dan uglavljena mira (14. okt.); tek dva dana potom (16. okt.) prvi puta znade on za „ilirske provincije" (provinces d'Illvrie), što je zacijelo plod njegova podužega razgovora s davnim znancem, Ljubljančaninom i vlastelinom u kranjskoj Ribnici, grofom Ivanom Cobenzlom.1

Schonbrunnskim mirom stečene zemlje dakle sjedini Napoleon pod nazivom „Ilirskih pokrajina" („les provinces illvriennes" — „Države Slovinske" zove ih „Kraljski Dalmatin") ili Ilirija („Illvrie" — „Zemlja Slovinska"), te ih kao po sebnu nuzzemlju francuskoga

1 U svojim memoarima piše čuveni ugarski Srbin Sava Popović Tekelija (* 1761. f 1842.) ovo: „God. 1809. smislim, gdi su Francuzi bili osvojili Dalmaciju i Horvatsku, da im dam projekt, da bi načinili od onih provincija osobljivo kraljevstvo, no poneže tu su Horvati, Kranjoi, Dalmatinci i pročaja, to da ne bi jedan ili drugi narod sebe uvredjena ili podložena drugome mislio, da tome kraljevstvu mete se ime Ilirija. I tako ja predstavljenije napišem francuskim jezikom i odnesem franc. elčiji Champagny-u onda u Beču suštomu . . . tim prošenijem, da ga pošlje Napoleonu. Kakva je moja radost bila, kad . . . Napoleon proglasi Iliričesko kraljevstvo . . . tko bi rekao, da je to iz moje glave proizišlo. (Gl. Savremenik 1909., 517)." Ali se (kako vidjesmo) Sava Tekelija vara, jer je Napoleon, još prije negoli je on predao na nj pismo, znao za ime ilirsko.

oarstva, ša središtem u Ljubljani, predadc u upravu gubernatoru Marmontu.1 Još od god. 1806. bijaše Marmont vrhovni vojnički zapovjednik u Dalmaciji, pa je poradi zasluga svojih imenovan 1. maja 1808. vojvodom dubrovačkim (duc de Raguse), a poslije boja kod Wagrama maršalom (12. jula 1809.). Marmont bješe napadna marcijalna pojava, srednjega ali čvrsta rasta, inače muž obrazovan, pošten i pravdoljubiv. Sporazumjevši se s Napoleonom glede uprave u Iliriji, — toj „straži smještenoj pred vrata Beča", kako je car rekao, a kojoj je sada odredio s obzirom na cjelokupnu državu svoju, da bude u prvom redu golem vojnički tabor, —ostavi Marmont 4. novembra Pariz, te stiže u Ljubljanu 17. istoga mjeseca, gdje primi provizornu upravu povjerene mu zemlje. Poradi toga došao je Dandolo u podredjen odnosaj. Ponosni, ali i dosta tašti ovaj inače zaslužni muž, zatraži otpust; teškim srcem ostavi 29. januara 1810. Zadar, svečano ispraćen od blagodarne inteligencije, te se uputi najprije u Pariz, a onda u Milano, gdje primi uz grofovski naslov (conte) mjesto senatora kraljevine Italije.

U Parizu se znalo, da su se novi hrvatski podanici vrlo nerado pokorili ustanovama schonbrunnskoga mira. Stoga izdade na njih sam Napoleon proglas, u kojem im objavi, da pozna nevolje, što su ih ratna vremena njima prouzročila. „Hrvati! (nastavlja car), Vaša me žalosna sudbina to više dira, što mi je poznat vaš narodni značaj, koji

1 August de Marmont rodio se 20. jula 1774. u Chatillon sur Seine.

« ПретходнаНастави »