Слике страница
PDF
ePub
[ocr errors]

Strije koristi

Rab, Lošinj i Pag. Ovaj nezgodni položaj prinudi Marmonta na savez s Turskom. I odista, kad provali u okoliš grada Cetina bosanski paša, morade Stojčević jedan dio svoje vojske otpustiti. Sada navali Marmont i uhvati generala Stojčevića, udje u Liku, potuče kod Bilaja kraj Gospića (21. i 22. maja) graničarske čete, te onda podje preko Senja i Rijeke u Ljubljanu, odakle se otputi k velikoj francuskoj vojsci na Dunavu. Po odlasku Marmontovu opet se skupe naši krajišnici u Lici, te upadnu pod vodstvom generala Petra Kneževića u Dalmaciju, pa je uz pomoć domaćih ustaša vrlo brzo gotovo svu osvoje. Medjutim to nije bilo ni od kakove koristi, jer nakon pora za glavne vojske austrijske morao je Franjo I. mirom u Schönbrunnu (14. okt. 1809.) ustupiti Napoleonu ne samo svu Dalmaciju, nego pored ostalih zemalja još i Istru, zapadni dio Koruške (oko Beljaka), Kranjsku i Hrvatsku s desne obale Save do ušća Une kod Jasenovca. Zemlje je ove Napoleon zahtijevao u prvom redu, da dobije izravnu kopnenu vezu s Dalmacijom, nadalje da utvrdi francusku premoć na Sredozemnom i Jadranskom moru, te konačno da steče zgodnu bazu za neposredno utjecanje na poslove turskoga carstva. O tom se sam Napoleon izjavio kralju Franji u svom pismu još od 15. septembra ovako: „Vašem Veličanstvu ne će izbjeći, da ne pridržajem sebi ništa drugo osim onoga, što mi je potrebno imati, da uspostavim vezu izmedju Dalmacije i ostalih mojih država talijanskih, pa da tako uzmognem paziti, da se na Porti ne dogodi ništa, što se ne bi slagalo s pro

TH

[ocr errors]

bicima mojih naroda. Poradi slabašnih sadašnjih mojih pomorskih sila, što je posljedica četiriju ratova, što sam ih morao voditi s Austrijom, nemam drugog načina da utječem na ravnovjesje po zemljama oko Sredozemnog mora“. Medjutim ime ilirsko nije Napoleonu bilo poznato još ni na sam dan uglavljena mira (14. okt.); tek dva dana potom (16. okt.) prvi puta znade on za „ilirske provincije“ (provinces d'Illyrie), što je zacijelo plod njegova podužega razgovora s davnim znancem, Ljubljančaninom i vlastelinom u kranjskoj Ribnici, grofom Ivanom Coben zlom.1

Schönbrunnskim mirom stečene zemlje dakle sjedini Napoleon pod nazivom „Ilirskih pokrajina“ („,les provinces illyriennes“ – „Države Slovinske“ zove ih „Kraljski Dalmatin") ili Ilirija (,,Illyrie“ – „Zemlja Slovinska“), te ih kao posebnu nu z zemlju francuskoga

Schönapoleon pod pinces illyriennealmatin)

1 U svojim memoarima piše čuveni ugarski Srbin Sa va Popović Tekelija (* 1761. † 1842.) ovo: „God. 1809. smislim, gdi su Francuzi bili osvojili Dalmaciju i Horvatsku, da im dam projekt, da bi načinili od onih provincija osobljivo kraljevstvo, no poneže tu su Horvati, Kranjci, Dalmatinci i pročaja, to da ne bi jedan ili drugi narod sebe uvredjena ili podložena drugome mislio, da tome kraljevstvu mete se ime Ilirija. I tako ja predstavljenije napišem francuskim jezikom i odnesem franc. elčiji Champagny-u onda u Beču suštomu ... tim prošenijem, da ga pošlje Napoleonu. Kakva je moja radost bila, kad ... Napoleon proglasi Iliričesko kraljevstvo ... tko bi rekao, da je to iz moje glave proizišlo. (Gl. Savremenik 1909., 517).“ Ali se (kako vidjesmo) Sava Tekelija vara, jer je Napoleon, još prije negoli je on predao na nj pismo, znao za ime ilirsko.

oarstva, sa središtem u Ljubljani, predade u upravu gubernatoru Marmont u.1 Još od god. 1806. bijaše Marmont vrhovni vojnički zapovjednik u Dalmaciji, pa je poradi zasluga svojih imenovan 1. maja 1808. vojvodom dubrovačkim (duc de Raguse), a poslije boja kod Wagrama maršalom (12. jula 1809.). Marmont bješe napadna marcijalna pojava, srednjega ali čvrsta rasta, inače muž obrazovan, pošten i pravdoljubiv. Sporazumjevši se s Napoleonom glede uprave u Iliriji, — toj „straži smještenoj pred vrata Beča“, kako je car rekao, a kojoj je sada odredio s obzirom na cjelokupnu državu svoju, da bude u prvom redu golem vojnički tabor, — ostavi Marmont 4. novembra Pariz, te stiže u Ljubljanu 17. istoga mjeseca, gdje primi provizornu upravu povjerene mu zemlje. Poradi toga došao je Dandolo u podredjen odnošaj. Ponosni, ali i dosta tašti ovaj inače zaslužni muž, zatraži otpust; teškim srcem ostavi 29. januara 1810. Zadar, svečano ispraćen od blagodarne inteligencije, te se uputi najprije u Pariz, a onda u Milano, gdje primi uz grofovski naslov (conte) mjesto senatora kraljevine Italije.

U Parizu se znalo, da su se novi hrvatski podanici vrlo nerado pokorili ustanovama schönbrunnskoga mira. Stoga izdade na njih sam Napoleon proglas, u kojem im objavi, da pozna nevolje, što su ih ratna vremena njima prouzročila. „Hrvati ! (nastavlja car), Vaša me žalosna sudbina to više dira, što mi je poznat vaš narodni značaj, koji je sav prožet ljubavlju spram domovine i vjernosti spram vladara. Vi ste pali žrtvom vaše bivše (austrijske) vlade, ali s vama i njena najjača potpora, na kojoj se kroz dugo vremena podržavala njezina trošna 'vladalačka zgrada. Pouzdajte se u Boga i u mene, kojemu ste predani, za držite vaš z na čaj, kojim ste sebi priba vili poštovanje Evrope i stekli moju naklonost, budite mirni, poslušni, vjerni i ustrajni, ja ću na vas obratiti svoju očinsku brigu, kojom vladam s narodima osobitim načinom ; pokazat ću Vam doskora, da nije ste dobili samo vla dara, već podjedno i brižnog a o c a.“ Riječi se careve ispuniše. Teško da je ikada naš narod imao čestitijega, brižnijega i pravednijega glavara od Marmonta, koga su ubrzo naučili cijeniti njegovi podanici sačuvavši mu uspomenu do danas.

1 August de Mar mont rodio se 20. jula 1774. u Chatillon sur Seine.

Dekretom od 25. decembra 1809. predade Napoleon Marmontu neograničenu vlast u ļliriji dopu tivši mu, da može u svim granama uprave po svom uvjerenju raditi, samo u financijalnim i vojnim poslovima morao se sporazumjeti s dotičnim ministrima. Desna ruka guvernerova u svim poslovima, osim u sudbenim i vojničkim, bijaše generalni intendant, najprije comte Dauchy, onda baron de Belleville, a konačno comte Chabrol. Prvo je bilo, da je onomu činovništvu, što ga je našao, stavio ponudu, da ostane na svojem mjestu, dašto položivši prisegu vjernosti Napoleonu, a onda udesi sve nužno, da se uspostavi mir i red u zemlji. Već 13. januara 1810. uredi dr ž a v no redarstvo (žandarmeriju), koje je bilo u vojničkim rukama, te je u vrlo kratko vrijeme nesmiljenom strogošću upravo istrijebilo iz Ilirije mnogobrojne razbojnike i lupeže, većim dijelom austrijske vojne bjegunce. Vojska sama pak dijelila se u dvije divizije; u prvoj nalazila se Gorica, Koruška, Kranjska, Hrvatsko Primorje, Senj, gradjanska Hrvatska (Karlovac), obje banske, slunjska i ogulinska krajiška regimenta, dok je ostali dio južne Ilirije s otočkom i ličkom regimentom, pa Dalmacijom sjedinjen u drugu diviziju. Zandarmerija je sačinjavala u toj vojsci posebni zbor s pukovnikom i više kumpanija (eskadrona), od kojih je svaka brojila 60 konjanika i 40 pješaka. Inače su Francuzi pridr ž ali sistem vojne krajine, jer je i odgovarao njihovim intencijama, jedina je novost bila, što su se naši krajišnici imali vježbati po francuskom regulamentu. Nadalje zabrani Marmont. (6. marta 1810.) uporabu austrijskoga papirnatoga novca u prometu ilirskom, čime je zemlju spasao od bankrota, koji je već naredne godine 1811. stigao Franjinu Hrvatsku kao i ostale njegove zemlje. . U vanjskoj službi Marmont se odlučio, da u Iliriji u vede hrvatski (ilirski) ka o službeni jezik, a francuski da bude tek nutarnji, naročito u saobraćaju s centralnom vladom. Marmont je poznavao hrvatski jezik od svoga trogodišnjega boravka u Dalmaciji, a naročito je zavolio dubrovački govor, šta više, njegovom je pomoću izišao (1810.) rječnik talijansko-ilirskolatinski dubrovačkoga franjevca Stullija, dapače

Dr. F. pl. Šišić : Hrvatska povijest.

« ПретходнаНастави »