Слике страница
PDF
ePub

kad se dne 28. septembra 1213. kraljica nalazila s velikim društvom u piliškoj šumi (kod Budima) u lovu, provale iznenada u njezin čador, gdje se odmarala, knezovi Šimon i Petar te je sasijeku, dok Bertold srećno umače. Glas o toj katastrofi stiže kralju u jednom karpatskom samostanu, baš kad se spremao provaliti u Galiciju. Povrativši se brže bolje kući, kazni neke urotnike, poglavito kneza Petra, na što opet nastade mir. Dvije godine po tom (1215.) oženi se Andrija drugi puta Joantom kćerkom bizantinskoga (,,latinskoga“) cara Petra Courtenayskoga, pa joj kao svadbeni dar prepusti dohotke hrvatskoga banata, onda varaždinske, srijemske, šomogjske i zaladske županije.

Pored toga Andrija nije zanemario galičke poslove. Konačno mu uspije, da je svoga mladjega sina Kolomana zaručio sa Salomom, kćerkom poljskoga kneza Leska, i da ga je po tom nadbiskup kaločki Ivan okrunio galičkim kraljem (početkom 1217.). No Rusi doskora učine kraj ugarskoj vlasti u Galiciji, tako da nas jedino ono,,rex Galiciae" u velikom naslovu ugarskih kraljeva sjeća na taj dogadjaj.

Još se Bela II. (III.) bio zavjetovao, da će poći u križarsku vojnu; na samrti prenese zavjet svoj na Andriju. Poslije raznih nevolja i neprilika odluči se kralj ispuniti taj zavjet. Ne imajući potrebnoga novca, oplijeni crkve i oltare, a onda se obrati za prevozninu po moru na Veneciju. Od godine 1200. dalje republika niti je produživala primirja, niti ugarsko-hrvatskomu kralju ponudila mira, pa tako

morade Andrija prije svega ovo pitanje urediti. Andrija se odreče po posebnom poS 1 anstvu za V ječna vremena svak O ga prava (dašto kao hrv.-dalm. kralj) na Zadar u korist Venecije, a onda mu budu dozvoljene ladje za prevoz u svetu zemlju, razumije se, uz vrlo veliku novčanu odštetu' (početkom 1216.). Koncem augusta 1217. stiže kralj u Spljet, ukrca se u najmljene ladje i otplovi na istok. Ovdje mu se pridruže još tri kralja: Hugo ciparski, Ivan jerusalimski (naslovni) i Leo armenski. Obašavši pod oružjem neka sveta mjesta i sakupivši mnoštvo relikvija, uze se Andrija nakon potpuno neuspjele vojne, za koje Jerusalima ni vidio nije, u januaru 1218. kopnenim putem vraćati kući. Povratak svoj upotrijebi u razne ženidbene osnove; kćerku armenskoga kralja Leona zaruči sa svojim najmladjim sinom Andrijom, najstarijega sina Belu pak sa Marijom kćerkom nikejskoga cara Teodora Laskarisa, a kćer svoju Mariju s bugarskim kraljem Ivanom II. Asjenom.

2

Po povratku nadje Andrija državu svoju u vrlo žalosnom stanju; sam je opisao papi Honoriju III. tužne prilike ovako: ,,Kad se u Ugarsku povratismo, naidjosmo na tolika vjerolomstva i zločine svećenika i svjetovnjaka, da to prelazi svako razumijevanje; prihode državne našli smo sasvim

1

Oko 250.000 kruna našega današnjega novca, za onda ogromna svota.

2 Ono ,,crno dijete", što se čuva u riznici stolne crkve zagrebačke, a izlaže 28. dec. na javni uvid, dar je Andrijin istoj crkvi.

pokradene i spiskane, tako da nikako ne možemo da platimo one dugove, što ih učinismo prigodom krstaške vojne, dapače ni petnaest godina ne će biti dosta, da se zemlja naša vrati na staro stanje“. Mjesto da uznastoji, kako bi se mirom oporavila država, Andrija se odmah po povratku svom iz svete zemlje uze spremati na nov rat protiv Rusa, ne bi li natrag povratio sina Kolomana na galički prijesto. Ali vojska mu bude sramotno potučena (1219.), dapače sin Koloman i zaručnica mu Saloma zarobljeni. Sada ne preostade Andriji drugo, već da se nakon duljih pregovora konačno odrekao pretenzija svojih na Galiciju (1221.). Istodobno dade najstarijega sina Belu, mladića od trinaest godina okruniti,,mladjim kraljem" (rex iunior) oženivši ga podjedno s njegovom vjerenicom Marijom. Poslije toga dade mu kao hercegu u upravu kraljevstvo hrvatsko.

Time ipak ne umiri Andrija svoje države, što više, kad poče kvariti novac, rasipavati državna imanja i zalagati Židovima državne prihode, digne se protiv njega opća buna, na čelu joj rodjeni mu sin Bela. Posljedica toga bijaše, da je visoko svećenstvo i plemstvo prisililo kralja, da izdade,,zlatnu bulu" (prije maja 1222.), onako, kako je 1215. englesko plemstvo iznudilo Ivanu,,bez zemlje" ispravu,,magna charta“. „Zlatna bula" sastoji se od trideset i jednoga članka. Kralj, odnosno palatin, dužan je svake godine na dan sv.

1

,,Zlatna bula" (bulla aurea) zove se po tome, što je kraljevski dupli pečat udaren u tanak zlatni listić, mjesto u vosak.

Stjepana (20. aug.) sazvati sabor u Stolni Biograd, na koji imadu pristup svi plemići, da ondje iznesu svoje tužbe. Kralj ne može nijednoga plemića zatvoriti (ili mu oteti imetka), kojega nije sud prije proglasio krivim. Kralj ne može od plemića svojevoljno uzimati niti poreza, niti od njih za sebe i pratnju tražiti konaka i hrane (descensus, hrv. zalazninu), dašto, ako su od te daće oprošteni. Izvan granica ratuje plemstvo na kraljev trošak. Samo palatin, ba n, dvorski sudac kraljev (iudex curiae regiae) i kraljičin smiju obnašati dvije časti,1 a tudjinci nikakove bez privole plemstva. U sudu su kralj i herceg hrvatski ravnopravni, pa nema priziva od jednoga na drugoga, to jest Hrvatska je u sudbenim poslovima sasvim samostalna. Konačno odredjuje posljednji članak, da plemstvo za slučaj, ako kralj ne bi vršio ustanova „zlatne bule", ima pravo podići se protiv njega riječju i oružjem. Zlatna bula bila je zakon samo z a Ugarsku i Hrvatsku od Drave do Gvozda (Slavoniju); u Hrv a tskoj od Gvozda do Neretve nije nikad vrijedila. Izdana bijaše u sedam originalnih primjeraka, od kojih se za čudo nije ni jedan sačuvao, ili barem još nije nadjen; najstariji prijepis potiče iz godine 1318., a nalazi se u nadbiskupskom arkivu u Ostrogonu. Ovih se sedam originala čuvalo kod pape, kod ugarskoga vrhovnoga meštra reda Ivanovačkoga, kod ugarskoga vrhov

66

1 Tu se misli da radi većega prihoda dobije još i koju županiju u upravu.

noga meštra reda Templarskoga, kod kralja, kod ostrogonskoga kaptola, kod kaločkoga kaptola i kod palatina, dakle nijedan komad u Posavskoj Hrvatskoj.

Kao što se ugarsko plemstvo osililo, tako se i hrvatsko, naročito ono izmedju Gvozda i rijeke Neretve. Tude su se pojedini rodovi natoliko podigli, da su u svojim oblastima gospodovali kao nezavisni gospodari. To je početak oliga rhijskoga vladanja u Hrvatskoj, koje je potrajalo sve do god. 1348., kad je Ludovik I. pokorio hrvatske velikaše. Pored krčkih knezova (Frankapana), koji su god. 1225. uz modrušku županiju dobili još i Vinodol, ističu se Bribirski knezovi od plemena Šubić, na čelu im knez Gregorije, onda Svačići s knezom Domaldom i Kačići s knezom Maldučom. Radi prvenstva u Spljetu došlo je izmedju Gregorija i Domalda do krvave borbe, u kojoj Domaldo konačno podlegne, dok je opet Malduč sa svojim Omišanima tako ljutih nevolja zadavao primorskim gradovima, naročito Spljetu, da je papinski poslanik Akoncije morao posredovati mir (1221.). Uto se Bela i opet zavadi s ocem i postade mu 1226. suvladarom, dok ga brat Koloman (1226. do 1241.) zamijeni u herceštvu hrvatskom.

Herceg Koloman, kojemu stajaše uz bok ban Jula Šikloški od plemena Kán, nastojaše, da primiri Hrvate, no zapravo ne učini ništa, dapače knez Domald skupivši oko sebe mnoštvo nezadovoljnika svake ruke, započe na kopnu i moru gradjanski rat (1229.), u kojem i opet nije uspio.

« ПретходнаНастави »