Слике страница
PDF
ePub

Po tom svrne Koloman pažnju na Bosnu, gdje je vladao kao ban Matija Ninoslav. Koloman poželi svojoj vlasti podvrći i Bosnu, pa stoga se uze miješati u njezine nutarnje poslove, što mu olakša ponovno procvalo bogomilstvo, dapače i sam ban Matija Ninoslav bijaše bogomil. Radi toga podloži kralj Andrija hercegu Kolomanu Bosnu, što i papa Grgur IX. rado potvrdi, a onda uze u njoj raditi mačem i križem. Kad to vidješe Matija Ninoslav i bogomili, prigrle brže bolje katoličku vjeru, na što Koloman i njegove vojske odu iz zemlje (1234.). Čim se to saznalo, ban bosanski i narod njegov opet se povrate krivovjerju. Od toga vremena redovito se ponavlja prizor: dok su katoličke vojske u zemlji, svi se priznaju katolicima, a čim one izidu, Sve se opet vraćaju bogo

milstvu.

Medjutim se Andrija nije popravio, dapače ugarsko ga plemstvo prisili (1231.) na ponovnu potvrdu,,Zlatne bule", a kad ni to nije koristilo, izopći nadbiskup ostrogonski kralja i Ugarsku iz crkve. Svečana prisega i obećanje Andrijino oprostiše njega i zemlju te strašne kazni, na što se on po Jolantinoj smrti, na veliku srdžbu dvora, po treći put oženi (1234.) mladom Beatricom, nećakinjom markgrofa Azza od Este-Ferrare. No starac Andrija nije se dugo nauživao bračne sreće, jer već na jesen 1235. umre, ostavivši sasvim izmučenu i istrošenu državu sinu i suvladaru Beli.

III.

Bela III. (IV.)

(1235.—1270.)

Beli III. (IV.) bilo je trideset i devet godina kad je naslijedio oca kao pravi kralj; on bijaše muž promišljen i energičan, koji naumi podići pali ugled kraljevskoga dostojanstva, a slomiti premoć gordih velikaša. Pored Kolomana i Bele II. (III.), on je nesumnjivo najvažniji naš vladar iz kuće Arpadove.

No već prvih dana zgodi mu se neprilika, koja je docnije bila od zamašnih posljedica. Udovica kralja Andrije, naime kraljica Beatrica, izjavi iznenada, da je trudna i da je s toga ide dolično mjesto na dvoru, jer su se inače kraljice udove bez djece morale vratiti svojoj kući. Na tu izjavu stavi Bela Beatricu pod stražu. Medjutim kad je početkom 1236. došlo na ugarski dvor sjajno poslanstvo njemačkoga cara Fridrika II., uspije Beatrici, da je presvučena u muške haljine s tim poslanstvom pobjegla u Njemačku, gdje je u tirinškom gradu Werda rodila sina Stjepana (,,Posthumus"), oca posljednjega Arpadovića AndrijeII. (III.),,Mlečanina". Iz Werde ode Beatrica u Veneciju, gdje stavi sebe i sina pod zaštitu duždevu, dok ugarski dvor nikako ne htjede Stjepanu priznati Arpádsko podrijetlo, proglasivši ga kopiletom.

'Ocem proglasiše Andrijinoga mnogogodišnjega palatina Dioniza, kojega Bela odmah po nastupu svom baci u tamnicu i oslijepi.

Tri tjedna po smrti očevoj dade se Bela ponovno okruniti u Stolnom Biogradu (14. okt.) i to jednom istom ceremonijom za ugarskoga i hrvatskoga kralja. Od toga su vremena napuštene posebne hrvatske krunidbe, ito (kako se čini) krivnjom Hrvata samih; razlog sam nije nam izrijekom poznat, no može se nagadjati, da su oni na taj način mislili prištediti golemi trošak oko krunidbenih svečanosti.1

Prvi državni akt novookrunjenoga kralja bijaše, da je nesmiljenom strogošću kaznio zatvorom i progonstvom glavne savjetnike svoga oca, naročito one, koji ga nagovoriše na treću ženidbu. Medju tim nesrećnicima bijaše i ban Jula od plemena Kán, koji dovrši doskora vijek svoj u tamnici. Podjedno uvede Bela strog red na dvoru; da na vidljiv način ponizi gordo plemstvo, izdade naredbu, prema kojoj nitko osim biskupa i glavnih dostojanstvenika državnih nije smio sjedjeti u kraljevoj nazočnosti, a stolice njihove dade pobacati u vatru. Još više uvrijedi (poradi nepismenosti) Bela velikaše drugom jednom naredbom, da nitko, ma ni najviši velikaš, ne smije usmeno podnašati kralju tužbu ili želju svoju, te odmah tražiti rješenje, već da se imaju na pisane molbenice predati kancelarima i čekati na riješenje. Ali svakako je najgore bilo to, što je Bela u sporazumu s bratom hercegom Kolomanom odlučio povratiti kruni sva ona imanja i dobra, što ih je pokojni

1 Razvaljenje Belgrada na moru po Mlečanima (1125.) nije od osobitog utjecaja bilo, jer se eno još i kasnije krune, kao što sigurno znamo za Emerika, Ladislava i Andriju II.

otac njihov budi svećenstvu, budi svjetovnjacima neopravdano i lakoumno razdavao. Sada spadnu na niske grane mnogi plemići, a i mnogi samostani izgubiše mnogo posjeda, premda se za njih zauzimao sam papa Grgur IX. Tako ote herceg Koloman, koga je pomagao ban Opoj, Templarima (Božjacima) neke posjede u Hrvatskoj, dok je pravednim posjednicima potvrdjivao imanja, tako knezu Marcelu Pakračkome. 1

1

Uz ove poslove herceg Koloman ne zaboravi na Bosnu, gdje je i opet procvalo bogomilstvo svraćalo pažnju njegovu i papinu na sebe. On provali u Bosnu s jakom vojskom, te doskora pobije bana Matiju Ninoslava, dapače iz Bosne pobjedonosno udje u Humsku zemlju (1237.). Poslije ovih pobjeda naumi sasvim istrijebiti bogomile. U tu je svrhu god. 1238. novoimenovanomu biskupu bosanskomu Ponsi sagradio u župi Vrhbosni u mjestu Brdu (danas Blažuj nedaleko Sarajeva) stolnu crkvu sv. Petra i kaptol, a pored toga još ga obdari desetinom u Usori, Solima. Donjim Krajima i mjestom Djakovom i njegovim okolišem na jug sve do Save. Kako se bogomilskom tvrdokornošću bosanske prilike opet povrate na staro, prenese Ponsa sijelo svoje iz Brda u Djakovo; god. 1252. već se u jednoj ispravi kaže, da je izdana „u Djakovu pred kućom, u kojoj stanuje biskup bosanski“.

Pored bosanskih crkvenih prilika zanimaše se Koloman i hrvatskima. Pošto je spljetska nadbiskupija u posljednje doba jako osiromašila, za

1 Potomci njegovi prozvahu se kasnije P e kry.

misli herceg (god. 1240.), potaknut valjda od zagrebačkoga biskupa Stjepana II., da bi se tome dalo pomoći, kad bi se spljetska nadbiskupija sjedinila sa zagrebačkom, pa bi onda Zagreb postao metropolom čitave Hrvatske i Dalmacije. No od toga ne bude ništa, jedno, što se papa Grgur IX. skanjivao ovo pitanje odmah riješiti, a drugo, što u taj par provališe u Ugarsku Tatari.

Od onoga neizbrojenoga mnoštva raznih nomadskih i poludivljačkih naroda turanske krvi, što su prebivali Kini na sjever, složi oko god. 1206. daroviti Te mu džin veliku državu, pa se po tom prozove džin giskanon. Prešavši preko Kavkaza, baci se na tursko pleme Kumana (magj. Kunok), koji su stanovali od Kaspijskoga mora sve do donjega Dunava i Olte, pa svladavši njih, potuče na rijeci Kalki Ruse, koji htjedoše Kumanima da dodju u pomoć (1224.). Da izbjegnu tim krvolocima zamole god. 1239. Kumani sa svojim kanom Kutenom kralja Belu, da ih primi u svoju državu, što on i učini, pošto se Kumani obvezaše primiti sv. krst. Saznavši to B a t u-k a n, sin i nasljednik Temudžinov, pošalje Beli glasnike s porukom, da mu izruči pobjegle pcdanike, ali kad on to ne htjede učiniti, odluči Batu-k a n za kazan provaliti u Ugarsku. Ovdje se općenito umalovažavala sila tatarska, dapače na saboru, koji se sastao u februaru 1241. u Budimu, tražilo je ugarsko plemstvo, da se ono 40.000 kumanskih vojnika, što je došlo s Kutenom u Ugarsku, otjera, jer da su oni ovdje tobože samo zato, da se s njima kralj posluži na štetu njihove slobode.

« ПретходнаНастави »