Слике страница
PDF

(n. pr. Karinjani). Pleme biraše sebi glavara u župan u, vrhovnom sudcu i vojskovodji plemenskom i to redovito iz bratstva, koje bi se drevnošću ili veličinom istaklo izmedju ostalih. Na taj je način bivalo, da je županstvo, pored svega izbornoga načela, ostajalo u pojedinim bratstvima. To je zametak slavenskome plemstvu, što su ga Slaveni uzeli po izgledu germanskom.“ U sredini većine južno-slavenskih župa, koje su bile zaštićene šumom, planinom ili močvarama, nalazilo se njezino središte zvano grad. Slaveni redovno su svoje gradove podizali u barama ili na kakvom humku; grad bijaše zaštićen umjetnim utvrdama od rova, nasipa, plota i brvana, a gradili su ga svi stanovnici jedne župe. U gradu se nije živjelo, već je to bilo mjesto, koje je služilo župi za zaštitu u slučaju nevolje, kad navali neprijatelj. Osim toga bio je grad mjesto, gdje se narod iz župe prikupljao na zajedničko žrtvovanje, a župan sudio po običajnom pravu, pa s toga u njemu nije bilo i drugih zgrada, do hrama i županskoga dvora. Inače širio se u gradu još i trg, gdje se kupovalo i prodavalo, a obično se u gradu sastajahu plemenska vije ć a, složena od glavará plemena. Tek se docnije oko grada počinju javljati podgradja (suburbia) i u njima naseljavati trgovci i obrtnici. Kad se Južni Slaveni naseliše po Balkanskom polu

[ocr errors]

otoku i tude dodjoše u dodir s Grcima, uzeše od njih riječ bár i s (33p.; = velika zgrada) za varoš.“ Južni Slaveni kao ratari nijesu bili ratnički narod, no kad bi ih tkogod napao, branili su junački svoju kuću i slobodu. Odmah na vijeću izabrali bi sebi vojvodu redovito plemenskoga župana, koji će ih povesti u rat. Oružje im bijaše dugo koplje ili kratka su lica zgodna za bacanje, mač, praćka i otrov na strjelica, a upotrebljavali su i neku vrstu zastave ili prapor. O vojevanju njihovu znadu bizantinski pisci više toga. Tako kaže Maurikije: „Slobodu ljube nada sve, te se ne daju nipošto niti skučiti niti pokoriti. U svojoj su domovini nečuveno hrabri i ustrajni; lako podnose i žegu i studen i močvaru i golotinju i oskudicu hrane. Na otvorenom su polju doduše slabi, ali su zato vještiji za boj u klancima, šumama i močvarama. Osobito rado udaraju na dušmana iz zasjeda. Često bi ratni plijen ostavili na kojem i mjestu, pa uzmaknuli u šumu; kad bi potom duš, manin pohitao, da ugrabi plijen, navalili bi na nj i , sasvim ga satrli!“. Prokopije opet kaže: „Kad Slaveni dodju do boja, većina ih ide pješke na dušmana, držeći u rukama male štitove i sulice, a nipošto ne navlače pancira. Neki pak nemaju ni halje ni kabanice, već jedino pridjenuvši široke gaće do srama, stanu ovako pred dušmana“. Radi svega toga Maurikije preporučuje zimsku vojnu na Slavene, kad su rijeke i močvare smrznute, a ogoljeno drveće ne može da ih krije, pa i sam snijeg odaje stope bjegunaca.

* Od južnih Slavena uzeše tu riječ Magjari kao vár.

Stari su Južni Slaveni vjerovali, da cijelim svijetom upravljaju božanstva, za koja su mislili, da imaju ljudsku priliku i ljudske osobine, samo mnogo savršenije nego ljudi. U glavnom im je vjera bila obožavanje prirodnih sila, ali na žalost vrlo malo znamo o njoj. Najvažnije je ono, što kaže Proko pije. „Slaveni štuju samo jednoga boga tvorca gromova i jednoga gospodara čitavoga svijeta, te mu žrtvuju volove i druge vrste žrtava. lUsuda (= sudbinu) ne poznadu, niti mu pripisuju ikoju moć nad ljudima. Nego kad im zaprijeti smrt ili ih bolest svlada, ili kad im je poći u rat, zavjetuju se bogu, pa umakavši pogibli prinose žrtve, što su ih obećali; jer vjeruju, da ih je zavjet spasao. Štuju takodjer potoke i vile, a i druga neka božanstva. I žrtve prinose svima njima, te za žrtvovanja čine različna gatanja“. Nije sigurno, kako se zvao taj vrhovni bog, no obično se drži, da mu je ime bilo Perun, koji je s neba spuštao munju i grom, a jedini gospodario nad svim stvarima. Od ostalih bogova još je poznat sunčani bog Daj bog, koji bijaše izvor svakomu dobru na zemlji, te sve obasipaše blagotvornom svjetlošću svojih životnih i toplih zraka. Niže od bogova bila su rječna i druga božanstva, od kojih se sačuvaše u uspomeni zma je vi i vile. Ovim se božanstvima Južni Slaveni obraćahu molitvom i pridonašahu im žrtve obično volove, ovce i razne plodove. Pri žrtvovanju pazilo se na razne znakove, po kojima bi vješti ljudi proricali budućnost. Žrtvu obavljao je zadružni domaćin ili plemenski župan. Za sudbinu Južni Slaveni nijesu znali, ali su zato vjerovali, da neka božanstva vladaju čovjekovom ličnošću; to su bile sudjen i c e i rod je n i ce. - Duša je čovječja besmrtna, a nastavlja po tjelesnoj smrti pokojnikovoj u raj u onaki život, u kakvom se čovjek nalazio, kad je promijenio svijetom. Zbog toga su se Južni Slaveni u nesrećnom ratu dragovoljno ubijali, da ne bi pali u ropstvo, već bi umrli kao slobodni ljudi. Još se mislilo, da se poneki čovjek može poslije smrti pretvoriti u vuka, po vuk o dlačiti, pa u toj prilici lutati po svijetu i da je taki vukodlak obdaren nadčovječjom moći i silom; on goni i vodi oblake, a kad sunce ili mjesec pomrače, to ga vukodlaci jedu. Sahranjivanje je bilo dvojako: ili pokapanje u zemlju ili spaljivanje. S pokojnikom se ostavljalo, što mu je u životu bilo najmilije. Nad grobom podigla bi se mog i la (gomila), na kojoj se davahu junačke igre, a onda daća zvana s trava. Razne mijene u životu starih Južnih Slavena pratila je pjesma, vjerna slika cijeloga narodnoga života, a naročito vjerskoga, jer se ona uz stare vjerske obrede i običaje pjevala. Nesumnjivo već je u to drevno doba bilo medju Južnim Slavenima obilje kako ženskih (lirskih), tako junačkih (epskih) pjesama u slavu bogova i pojedinih junačkih pradjedova, a pratili su ih glasovi tambura i gusala. Jedan nam bizantinski pisac izrijekom pripovijeda, kako je god. 591. car Maurikije na vojni u Trakiji uhvatio tri Slavena i ne našavši u njih oružja već tambure (za žez), gotovo se začudi. No Slaveni mu rekoše: „Mi smo Slaveni i stanu

jemo uz žalo zapadnoga mora. Mi udaramo u tambure, jer nijesmo vikli oružju; u našoj domovini nema gvoždja, zato živimo mirno i tiho, te ne znamo za bojne trube“. Na razvijeno pjesničko shvaćanje upućuju nas drevna narodna imena muška i ženska, naročito ona, što podsjećaju na bojnu slavu i rodbinsku ljubav, kao primjerice: Berislav, Berivoj, Bjeloslav, Bogdan, Borislav, Borivoj, Branimir, Bratoljub, Bratonjeg, Budimir, Čedomil, Čudomir, Djedomir, Dobljislav (=fortitudinis gloriam habens), Dobroslav, Domagoj, Domorad, Dragomuž, Držislav, Godeslav, Gojslav, Gojmir, Inoslav, Kresimir, Ljudevit (= ad homines sermonem habens), Milislav, Milivoj, Miroslav, Mislav (= cogitandi gloriam habens), Mutimir (= in belo modum habens), Pribidrug, Pribigoj, Prvonjeg, Radivoj, Slavogost, Ratimir, Slavoljub, Svetoslav (= firmam gloriam " habens), Tjehomil, Tješimir, Tomislav (= in afflictione gloriam habens), Trpimir (= in passione pacem habens), Većedrag, Višeslav, Vitodrag, Vladislav, Vratislav, Zdeslav, Zvonidrag, Zvonimir, Želibor (= qui pugnam desiderat), Želidrag, Želislava, Žitomir. E da li su stari Južni Slaveni imali glasovno р i smo ili tek neke mnemotehničke znak ove („crte i reze“), nije sigurno. Svakako je od važnosti, što je velik dio naziva pojedinih pismena u kasnijoj glagolici (odnosno ćirilici) uzet iz gotskoga, ili bolje prema germanskim run a ma; tako je az prema os, ans, glagol prema hagal hags, thaegl, i že prema is, eis, naš prema

« ПретходнаНастави »