Слике страница
PDF
ePub

Dok se o tom prepirahu u saboru, bude kan Kuten u svom stanu ubijen, na što se jedan dio Kumana pustošeći i harajući povrati zapadnom Ugarskom, Slavonijom, Srijemom, Srbijom i Bugarskom preko Dunava u staru svoju postojbinu.

U tom skupi Batu-kan golemu vojsku od kakih 150.000 ljudi, pa se spusti preko Karpata u sjevernu Ugarsku, dok je rodjak njegov K a da n provalio s drugoga kraja u Erdelj. Sabravši teškom mukom oko 60.000 momaka, medju kojima se naročito istakoše hrvatske čete hercega Kolomana, podje u susret neprijatelju. Na rijeci Šaju kod mjesta Mohi došlo je 11. aprila 1241. do krvava boja, u kojem bude kraljeva vojska ametom potučena i na sve strane raspršena. Kralj srećno umače preko Karpata, Njitre i Požuna u Austriju hercegu Fridriku II. Babenbergovcu, no brat mu Koloman, u boju teško ranjen, tek što stiže u Čazmu, umre. Protiv svakoga očekivanja izrabi sada haustrijski herceg kraljevu nevolju, prisilivši ga, da mu odstupi tri susjedne županije (mošonsku, šopronsku i željeznu), na što Bela s porodicom svojom ode u Zagreb, otkuda je od raznih kršćanskih vladara molio pomoći, ali uzalud.

Za to vrijeme opustošiše Tatari čitavu Ugarsku s lijeve obale Dunava, ubijajući sve, što im je dopalo ruku, a kad se zimi čvrsto smrznu sve rijeke, prijedju početkom februara god 1242. Dunav, te se razdijele u dvije čete: jednu je vodio K a da n, a pošla je na jug za kraljem Belom, dok je druga pod vodstvom Batu-k a novim udarila na Ostrogon, Stolni Biograd, Vesprim, Gjur i druga ugarska

mjesta. Prešavši Kadan' Dravu i opustošivši sav kraj, kojim je prolazio na daleko i široko, a naročito Zagreb, gdje ljuto nastrada nedavno dovršena (1217.) stolna crkva, uze primicati se dalmatinskomu primorju, jer Bela i porodica njegova, ostavivši Zagreb, potražiše izmjenice zakloništa u u tvrdom Klisu, Spljetu i Trogiru. U taj je čas Trogir branio knez Stjepko Šubić, sin Gregorijev, ali su kralja pomagali u nevolji i krčki knezovi (Frankapani). Nakon mnogobrojnih okršaja po raznim stranama Hrvatske, Kadan konačno uvidje, da ne može ništa učiniti tvrdomu Klisu, Spljetu i Trogiru, a kad još sazna, da se kralj i porodica njegova ne nalaze u tim gradovima, već da su negdje na moru u ladjama, ostavi koncem marta 1242. Hrvatsku. Jedna četa skrene, dašto pustošeći i paleći, kroz Bosnu, Srbiju i Bugarsku u Kumaniju, a druga pod vodstvom Kadanovim opustoši okoliš dubrovački, popali Kotor, Svač i Drivast (u Duklji), te se konačno probije do Bugarske i prešavši Dunav združi s Batukanom, koji je takodjer opustošivši preostali dio Ugarske, kroz Erdelj sišao u Kumaniju.

Primivši sigurnih vijesti o odlasku Tatara,

Ne Batuk a n, kako se obično piše.

2 Bitka na Grobničkom polju, pojava opjevane braće Kresa, Kupiše i Raka, kao i pomorski boj kod otoka Paga, kasnije su izmišljotine, a nalaze se u nekim očevidno falzifikovanim frankapanskim i paškim listinama. Kod toga sudjelovala je i poznata varalica Pavao Skalić. Nipošto se ne može uzeti, da bi savremeni odlični pisci Toma i Rogerije zatajili i prešutjeli tako važnih dogadjaja.

ostavi Bela koncem maja 1242. Dalmaciju, te se u pratnji knezova Krčkih, koji mu uzajmiše golemu svotu gotova novca, povrati u Zagreb, a onda u Ugarsku. I Hrvatsku i Ugarsku nadje kralj sasvim opustošene i u krajnjoj nevolji: nekoć cvatuća polja bijahu sada jadna pustoš, a gradovi i sela razvaline; nepokopana tjelesa mnogobrojnih nesrećnika okuživahu vazduh, a neobično mnoštvo vukova i lupeža ugrožavala je svaku sigurnost. Oni, što preostadoše na životu, zavukoše se ili u tvrde gradove ili u špilje, pećine i ina skrovišta. Da zemlji pomogne, odluči se kralj naseliti je strancima, primamivši ih izdašnim privilegijama. Ti stranci, obično zvani „,došljaci, gosti" (hospites), bili su ponajviše Nijemci, po zanatu obrtnici, a napučili su varoši i trgovišta. Tako nastadoše slobodne varoši po njemačkom uzoru. Njihovi su gradjani imali obično gradsku upravu u svojim rukama, slobodno birajući sebi sudca (koji je kao današnji načelnik) i župnika, a u parbenim su poslovima mogli izravno apelirati na kraljevski sud. Još koncem iste godine (16. novembra 1242.) bude utemeljena slobodna općina Gradec tik Zagreba, pod kojim se imenom u to doba razumijeva samo Kaptol i donji grad. Osim Gradca kralj potvrdi privilegija još i Trogiru, Hvaru, Zadru, Petrinji, Samoboru i Varaždinu.

Ma da je zemlja bila teško izmučena, ipak nije Bela mogao mirovati. Prvo mu bijaše, da još iste godine 1242. prisili oružanom rukom austrijskoga hercega Fridrika Babenbergovca, da mu povrati otete tri pogranične županije, a onda se

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povjest.

8

gra

okrene protiv Venecije radi Zadra, koji se još početkom 1242. pobunio protiv republike na nagovor njemačkoga cara Fridrika II. Hohenstaufovca. Kako je bio zabavljen na drugim mjestima, imenova Bela banom i hercegom hrvatskim prijatelja svoga iz djetinstva Dioniza de Zalaszentgrot od plemena Türje, kojemu i povjeri rat mletački. Ali herceg Dioniz bude dne 5. juna 1243. potučen i ranjen pod Zadrom, na što grad opet pade u mletačke ruke, pošto se još prije predaje većina Zadrana preseli u Nin, od kud je zadavala ljutih nevolja Mlečanima. Venecija pak napuči ispražnjeli grad talijanskim žiteljstvom i to plemićkim i djanskim, oskrbivši ga izdašnim privilegijama. Videći Bela neuspjeh pod Zadrom, sklopi dne 29. juna 1244. na gradu Glažu (na Vrbasu, danas Klasinci) s republikom mletačkom mir, odrekavši se Zadra, a dužd se opet obveže, da ne će podupirati Stjepana ,,Posthuma", sina kralja Andrije I. (II.), koji je tada živio u Veneciji i za koga je mati mu krajicas udovica Beatrica tražila nakon smrti Kolomanove hrvatsko herceštvo.1 Sada ne preostade ni Zadranima drugo, nego izmiriti se kako tako s Venecijom, što oni i urade 1. augusta 1247., dašto pod vrlo teškim uvjetima, jer su od sada imali primati gradskoga kneza, koga im dužd pošalje, zabranjeno im bješe sklapati rodbinskih sveza s Hrvatima, a suviše još prijedju u mletačke ruke i njihovi dohodci, brodovlje i za boj sposobna momčad.

Glavni razlog, što je Bela tako brzo i u tolikoj mjeri popustio Veneciji, ima se tražiti u istodobnom Gl. gore str. 107.

1

gradjanskom ratu u Hrvatskoj, jer se trebalo pobrinuti, da se Venecija ne uplete u nj. Gradovi Trogir i Spljet imali su davnih razmirica radi nekih posjeda u današnjim Kaštelima; posljednji se puta izmiriše 11. jula 1239. na deset godina. Kad stiže kralj Bela povodom provale Tatara u Trogir, nagradi ga radi njegove osobite vjernosti i odanosti raznim privilegijima, a a medju ostalim potvrdi inu 16. maja 1242. sve posjede onako, kako mu ih gradjani prikazaše, naime,,od stupa (colonna) kod Ostroga sve do sela Smokvice". Pošto su Spljećani smatrali Ostrog svojim, plane poradi ove darovnice kraljeve odmah po njegovom odlasku (koncem maja) krvav rat izmedju oba grada, kojima se brzo pridruže razni velikaši, tako da se složiše dvije stranke: trogirska ili kraljevska (na čelu joj Bribirski knez Stjepko) i spljetska ili protukraljevska. Odmah u početku rata pokazalo se, da je trogirska stranka jača, naročito na moru, usljed čega Spljećani potraže i nadju saveznike u Omiških K a čića, Poljičan a, humskoga kneza Andrije i bosanskoga bana Matije Ninoslava, koji odluči slabost Ugarske i Hrvatske po tatarskoj naumi upotrijebiti u svoju korist. Ban Matija Ninoslav podje s jakom vojskom do Spljeta, gdje bi odabran gradskim knezom i tako postade vodjom protukraljevske stranke (početkom 1244.). Odmah po dolasku navali na Trogirane, te ih hametom pobije, a onda se vrati u Bosnu, ostavivši u Spljetu jednoga od svojih sinova.

Vojna bana bosanskoga bijaše najbolje svjedočanstvo o ozbiljnosti hrvatskih dogadjaja. S toga

*

« ПретходнаНастави »