Слике страница
PDF
ePub
[ocr errors]

povjeri kralj Bela banu i hercegu Dioniziju jednu vojsku, da njome ukroti Spljet, dok se drugom odlučio lično provaliti u Bosnu. U julu 1244. stiže Dionizije pod Spljet i udari s pomoću Trogirana i ine hrvatske gospode 12. istoga mjeseca jurišem na nj; još u veče toga dana predade se grad, na što bi 19. jula sklopljen mir izmedju Spljeta i Trogira. Spljećani se odrekoše svega prijepornoga posjeda, a osim toga još se obvezaše birati knezom kraljevskog čovjeka, dati šest talaca i položiti ponovno prisegu vjernosti. Nekako istodobno pokorio je kralj Bela i bosanskoga bana Mateja Ninoslava, dapače on ga prisili, da je bogato obdario bosansku biskupiju. Kad je Bela na proljeće 1245. došao u Hrvatsku, vladao je opet potpuni mir. Kad se povratio u Ugarsku, dade 20. augusta petgodišnjega sina Stjepana okruniti,,mladjim kraljem", a hercega Dionizija učini palatinom, postavivši na njegovo mjesto banom i hercegom Erdeljca Ladislava od plemena Borša.

Malo po tom zaplete se Bela ponovno u rat s austrijskim hercegom Fridrikom Babenberškim; nedaleko Wiener-Neustadta došlo je 15. juna 1246. do boja, u kojem pogibe Fridrik kao posljednji muški potomak svoga roda.1 Sva zemlja od Češke do hrvatske granice (to jest Austrija i Štajerska) ostadoše bez zakonitoga vladara.

1

U docnije se vrijeme pričalo, da je Fridrika ubio Krčki knez Bartol (Frankapan), dapače to su njemački sudci spočitavali god. 1670. knezu Franji Krsti na njegovu primjedbu da je posljednji Frankapan, no pouzdanim se izvorima to ne da dokazati.

Za baštinu babenberšku uzmu se sada otimati češki kralj Otokar Piemysl II. i Bela III. (IV.). Nakon poduljega bezuspješnoga ratovanja uplete se u borbu papa Inocent IV., a njegovim nastojanjem dodje 1. maja 1254. do mira u Požunu, na kojem dobije češki kralj Austriju, a Bela Štajersku Semeringu na jug. Kralj pošalje po tom u Štajersku sina svoga,,mladjega kralja“ Stjepana, a kao glavnoga savjetnika dodijeli mu bana i hercega hrvatskoga Stjepana od plemena Gut-Keled.1 No Štajercima brzo dodija ugarsko vladanje, pa stoga plane u zemlji buna (1259.). Buntovnici istjeraše kraljevića Stjepana i glavnoga mu savjetnika hercega Stjepana i proglasiše češkoga kralja svojim gospodarom. Tako je došlo izmedju Otokara i Bele do novoga rata, u kojem češke vojske pcbijede dne 12. jula 1260. ugarske kod Kroissenbrunna na rijeci Moravi, na što se Bela morade. odreći Štajerske. Kao jamstvo za trajni mir i sporazumak bi uglavljeno, da će se Belin mladji sin Bela oženiti Otokarovom nećakinjom Kunigundom, što se docnije i zgodilo, pa tako na s t upiše porodične sveze izmedju Arpadovića i Přemyslovića.

Za vrijeme ovih bojeva vladao je u kraljevstvu hrvatskom kao ban i herceg Stjepan cd plemena Gut-Keled (1248.-160.). Prva mu dužnost bješe primiriti zemlju, a onda odijeliti dobra i posjede kraljevskih gradova (regia castra) cd imanja i baština hrvatskih plemena (generationes), Ne Stjepka Šubića, kako se griješkom uzi

malo.

napokon puste krajeve naseliti novim pučanstvom i na zgodnim mjestima sagraditi utvrde i kule na obranu kraljevstva. Tatarska najezda naime jasno bješe pokazala vrijednost utvrdjenih gradova, jer oni ostadoše svagdje poštedjeni. Ban'i herceg Stjepan odmah se dade na posao; od brojnih uredaba njegovih treba napose istaknuti gradnju grada Jablanca na primorju (1251.) i proglašenje Križevaca slob. kr. gradom po uzoru Gradca kod Zagreba (1252.). Godine 1251. pohodi kralj Bela ponovno Hrvatsku i Dalmaciju, te tom prilikom nagradi razne velikaše, naročito Krčke i Bribirske knezove, pa grad Šibenik. Rad hercega Stjepana prekide donekle to, što je kao generalni kapetan boravio u Štajerskoj uz bok kraljeviću Stjepanu (1254.-1259.), a onda nalazimo banom Rolanda od plemena Ratold (1260.-1277.).

U to doba oko 1260. učini Bela neke vrlo zamašne promjene u upravi hrvatskih zemalja. Ponajprije uredi, da će čitavim hrvatskim kraljevstvom vladati herceg (dux) od kraljevskoga roda, kojemu dodijeli dva bana: hrvatsko-dalmatinskoga i slavonskoga; ako nema hercega od kraljevske krvi, onda ima vršiti vlast njegovu slavonski ban s naslovom bana ,,čitave Slavonije" (banus tocius Sclavonie), kojemu se ima pokoravati ban hrvatsko-dalmatinski, koji nosi (ali ne uvijek) naslov bana primorskoga (banus maritimus). Ovom je razdiobom u dva banata dotadašnje jedinstvo kraljevstva hrvatskoga prestalo, te je odsada

vazda govor napose o Hrvatskoj (regnum Croacie) i napose o Slavoniji (regnum Sclavonie).

1

Radi obrane ugarske i hrvatske granice od Srba osnova kralj Bela podjedno i banovinu Mačvu, koja se prostirala u današnjoj Srbiji, Savi i Dunavu na jug izmedju Drine i Morave; njoj budu u kasnija vremena pridane radi većega dohotka banova u vojničke svrhe srijemska i vukovska županija, dok je požeška u ime prihoda postala vlasništvo kraljičino. Na taj se način zgodi, da su spomenuti od starine čisto hrvatski dijelovi, što sačinjavaju današnju Slavoniju bili izuzeti od banske vlasti, a to je s vremenom urodilo posljedicom, da su se stali krivo uzimati kao ugarski, naročito u XV. i XVI. vijeku do mohačke bitke.

Kao što je Hrvatsku, tako je Bela rascjepkao i Bosnu nakon smrti bana Matije Ninoslava (oko 1251.), kad u njoj planuše prijestolne borbe medju njegovim potomcima. Bela razdijeli oko god. 1254. Bosnu na tri dijela: od porječja gornjega Vrbasa i Bosne složi banovinu Bosnu, u kojoj ostavi potomke Matije Ninoslava da vladaju, dok od porječja Usore (oko Doboja i Tešnja) sklopi u s o rskubanovin u, a od prijedjela oko Soli (danas Tuzla) učini banovinu Soli, u kojima je namještao pouzdane svoje velikaše.

'Najveći dio današnje virovitičke i zapadni dio današnje srijemske županije (od Iloka do ušća Bosuta).

Poslije poraza kod Kroissenbrunna i izmirenja s češkim kraljem Otokarom nastade teški spor izmedju oca Bele i sina mu kraljevića Stjepana; ima dosta razloga misliti, da je tešku onu nesreću skrivio u neku ruku mladi Stjepan. Uslijed toga imenova Bela mladjega sina Belu hercegom hrvatskim (1260.-1269), pa zato banovi njegovi već pomenuti Roland i Henrik Güssingov a c od plemena Heder (1267.—1270.) ne nose više toga naslova. Kako je Bela bio još malodoban, upravljala je Hrvatskom mati njegova kraljica Marija. U tom svojstvu nalazimo je 1261. u Zagrebu, a onda u Kninu, gdje je duže vremena proboravila okružena sjajnom pratnjom. Pod tim skrbništvom ostade mladi Bela sve do god. 1268., kad zače samostalno vladati. Ali mu slava ne potraja dugo, jer ga ljeti 1269. pokosi smrt na veliku tugu očevu.

Pored ove nesreće neprekidno su starca Belu od god. 1262. mučile krvave borbe sa najstarijim mu sinom Stjepanom, kojega morade u istočnoj polovici Ugarske uzeti za suvladara. Medjutim udade Stjepan god. 1269. kćer svoju Mariju za napuljskoga kraljevića Karla, dok je napuljska princesa Jelisaveta kasnije pošla za Stjepanova prvorodjenca i nasljednika prijestola Ladislava. Ovim činom nastupiše najtješniji rodbinski od

1 Pleme Héder doseli se u XII. vijeku iz Njemačke u Ugarsku. Jedan brat sagradi na rijeci Rabi blizu Körmenda grad Güssing (magj. Németujvár), pa otale mu potomci Güssingovci, a drugi Hédervár na Dunavu blizu Gjura, otkale Héderváry.

« ПретходнаНастави »