Слике страница
PDF

hrvatsko. I odista, godine 1289. pobune se Güssingovci protiv kralja Ladislava i pozovu Andriju u Hrvatsku. U pratnji ujaka svoga Albert a Moro si ni ja iskrca se početkom 1290. Andrija u Zadru te odavle podje na sjever, no u Štrigovu u Medjumurju zarobi ga neki velikaš, koji ga predade austrijskomu hercegu Al b r e c h t u I., sinu Rudolfa Habsburškoga. U taj mah bude iznenada dne 10. jula 1290. Ladislav III. (IV.) ubijen od nekih Kumana, na što ugarska gospoda brže bolje potajno pozovu iz Beča na prijestolje Andriju, kao jedinoga Arpadovića, kojemu tim činiom priznaše zakonito podrijetlo od djeda mu Andrije I. (II.). Dne 23. jula bi on u Stolnom Biogradu okrunjen kao Andrija II. (III) (1290–1301.), obično zvan Mleč a n i n. Protiv Andrije „Mlečanina“ odmah se dignu tri moćna pretendenta, složno mu poričući zakonito podrijetlo arpadovsko. Rudolf Habsb urški uze tvrditi, da je god. 1241. kralj Bela njemačkomu caru Fridriku II. predao Ugarsku i Hrvatsku u l e n o (što nije bilo istinito), pa stoga predade oba kraljevstva dne 31. augusta 1290. u Erfurtu sinu svomu hercegu austrijskomu Albrechtu. Protiv toga uloži protest papa Nikola IV., koji odmah po primitku vijesti o nagloj smrti kralja Ladislava otpremi legata u Ugarsku s izjavom, da Ugarska i Hrvatska pripadaju sv. stolici i da je sada samo on vlastan njima raspolagati. Treći pretendent bijaše Marija, sestra kralja Ladislava, udata za napuljskoga kralja Karla II. Anžuvinca. Najstariji joj sin bijaše Karlo Martel, rodjen 1272., a od 1287. muž Klementine, kćeri Rudolfa Habsburškoga; iz toga braka rodio se god. 1288. Karlo Roberto. Netom primi kraljica Marija glas o prijekoj smrti svoga brata, izjavi, da je jedino ona zakonita baštinica kraljevstva ugarskoga i hrvatskoga, odnosno njezin sin Karlo Martel, na kojega prenese svoje pravo. Njoj se pridruži i papa, a na to bude Karlo Martel po papinskom legatu negdje u martu 1292. u Napulju nekom onamošnjom krunom okrunjen za ugarsko-hrvatskoga kralja. Andrija Mlečanin, imajući uza se najveći dio Ugarske, brzo se snašao u toj neugodnoj situaciji. Ponajprije se odluči razračunati s Albrechtom austrijskim, kao najopasnijim, pošto mu bijaše neposredni susjed. Da steče za sebe što više pristaša, sazove u Stolni Biograd u februaru 1291. sabor, gdje podade znatnih povlastica plemstvu na račun kraljevske vlasti, a plemstvo opet se sa svoje strane obveza pomagati kralja „svim silama protiv svakoga“. Poslije ovoga sabora Andrija navijesti Albrechtu Austrijskomu rat, u kojem ga pobijedi i dopre sve do Beča, na što se Albrecht odreče svojih prava mirom u Hainburgu (28. augusta 1291.). Obranivši se tako od pretenzija austrijskih, Andrija uzmože potom obratiti svu pažnju svoju na odnose s Napuljom. To je znatno teže bilo, jer se Anžuvinskom dvoru pridružila sva Hrvatska od Drave do Neretve, dapače i isti Güssingovci, na čelu im Ivan, sin Henrikov, ban slavonski. Pošto su Güssingovci i u Ugarskoj bili od znatna upliva, trebalo ih je što brže pokoriti, pa stoga skide An

drija Mlečanin koncem 1291. Ivana s banskoga dostojanstva i imenova Gjuru od plemena GutKeled, našto započe rat. Rat se vodio u Slavoniji, no potankosti na žalost još nijesu poznate; zna se samo, da je Güssingovce pomagao napuljski dvor i da je već u julu svršio porazom njihovim. Izmirivši se Andrija s njima, uze se vraćati u Ugarsku, kadno ga Ivan Güssingovac zarobi i zatvori. Tek nakon posredovanja kraljice Fenene i nakon što je vjerolomac primio veliku svotu gotova novca, dobavi se kralj opet slobode (krajem 1292). Sada se pridruže kralju Andriji Babonići te svečano dovedu kraljevu majku Tomasinu Morosini u Ugarsku, na što je Andrija imenova herceg i c o m hrvatskom, dašto radi dohodaka, jer osim u nekim donjoslavonskim krajevima ona nije inače nigdje vršila vlasti. I napuljskomu dvoru i Andriji bilo je osobito mnogo stalo do Bribirskih knezova, naročito do bana Pavla. Da ga predobiju za sebe, darova mu (19. aug. 1292) napuljski kralj Karlo II. u ime svoga sina Karla Martela čitavu Hrvatsku od Modruša (t. j. Gvozda) do Huma (t. j. do Neretve) na s l i j e d n i m p r a vo m, i to tako, da su svi oni hrvatski plemići, koji su na tom zemljištu stanovali, postali tom darovnicom v a za li bana Pavla i njegovih baštinika."

[ocr errors]

Skoro potom, početkom 1293. učini isto i kralj Andrija darovavši Pavlu i njegovomu rodu hrvatsko-dalmatinsku banovinu i b a n s k o do stojanstvo nasljednim pravom. Ovim darovnica m a po stadoše knezovi Brib i r s k i prvi v e l i kaši u Hrvatskoj, a b a n s ka čast o stade u po r o d i c i njih ovoj na sljedna, p r e l a zeći od о са n a sina. - Iza kratkoga mira dodje godine 1295. opet do krvavih domaćih borba, naročito je u Zagrebu poteklo mnogo krvi, jer je Gradec bio za Andriju, a Kaptol za Karla Martela.“ U to umre Karlo Martel (u aug. 1295), a prava njegova prijedju na sina mu Karla R. o b e r t a. Malo zatim umre i kraljica Fenena (8. sept. 1295), na što se Andrija oženi Agnezom, kćerkom austrijskoga hercega Albrechta. Ovom ženidbom steče Andrija toli moćna saveznika, da se napuljska stranka nije usudila ništa važnije pothvatati. Doskora uzmu kralja Andriju druge brige moriti, jer ni od prve ni od druge žene nije imao s l a v o n s ko (ducatum Sclavoniae) osim onoga što su posjedovali Babonići i Krčki knezovi. Dašto, Vladislav nije nikad de facto postao gospodar onoga, što je dobio, jer nije imao, snage, da to provede, kao što su to uradili knezovi Bribirski. * Da je od toga vremena ime zagrebačkomu „Krva v o m u most u“, to je bajka. Most se sve do novijih vremena zvao „P is an i “, a po crvenoj boj i kojom je bio oličen, postade po vremenu „krvavi“ bez pravoga razloga.

[ocr errors]

sina. Da ne dade Aužuvincima povoda pozivati se na žensku lozu, a po svoj prilici i na nagovor svoje matere, on se odluči utrti svomu ujaku Albertu Morosiniju put do ug. hrv. prijestola. U tu svrhu sazove godine 1298. u Budim sabor, koji odista primi Alberta Morosinija medju velikaše, a onda ga Andrija imenova hercegom hrvatskim i županom požeškim. No ovoj se “ nakani ubrzo stanu opirati neki ugarski velikaši, na čelu im ostrogonski nadbiskup Grgur. Buna planu po jednom dijelu Ugarske i po Hrvatskoj u korist Aužuvinca Karla Roberta, a glavnu ulogu preuzeše knezovi Bribirski. Odmah početkom 1300. podje knez Juraj, brat bana Pavla u Napulj po dvanaest-godišnjega kraljevića, te ga nakon duljih priprava preveze preko mora i u augustu iskrca u Spljetu. Ovdje ostade Karlo Robert negdje do konca septembra, a onda podje u goste knezovima Bribirskim. Kad krajem januara 1301. stiže glas, da je kralj Andrija nenadano umro (14. jan. 1301.), podje ban Pavao s mladim kraljevićem na sjever. Na prolazu u Ugarsku dočeka ga u Zagrebu knez Ugrin od plemena Čaka Iločkih te odvede u Ostrogon. Ovdje ga onda u martu prvi put okruni nadbiskup ostrogonski Grgur za kralja ugarskohrvatskoga kao Karla I.)

u Zagrebačke krunidbe god. 1300. nije bilo, već je ona neosnovana kombinacija nekih pisaca XVII. i XVIII. vijeka, koju potom prihvatiše i noviji pisci. (Dokaze gl. u „Vjesniku kr. zem. arkiva“ god. III. br. 1.).

« ПретходнаНастави »