Слике страница
PDF
ePub

Rodoslovlje Arpadovića.
Bela I. † 1063.
Gejza I. † 1077.

Sv. Ladislav I. † 1095.
1

Piroška (Irena)
Koloman

Almoš

(muž car Ivan II. (1102.-1116.) pos. hrv. kralj

Komnenac) 1091.-1095.

+ 1133. Stjepan IV. (II.) Bela I. (II.) Slijepi

(1116.-1131.) (1131.-1141.) Gejza I. (II.) (1141. -1162.) Ladislav I. (II.) (1162.-1163.) Stjepan VI. (IV.) (1163.-1165.)

Emerik (1196.-1204.)

Andrija I. (II.) (1205.-1236.) Ladislav II. (III.) (1204.—1205.) Bela III. (IV.) (1235. — 1270.) Koloman † 1241. Stjepan + 1271,

Andrija III. 1290.-1301.

Ana
Stjepan VII. (V.)
Jelisaveta

(muž Rostislav Halički)
(muž Henrik bavarski)
(1270.–1272.)
Oto bavarski

Kunigunda

(muž Otokar Přemysl II.)
1305.-1308.
Ladislav III. (IV.) Bela

Marija

Katarina

Ladislav V. (1272.-1290.) + 1278. (muž Karlo II. Napuljski) (muž Stjepan Dragutin (Većelav češki)

kralj srpski.)

1301. - 1304.
Karlo Martel † 1295.
(žena Klementina Habsburška).

+ 1324. Karlo Robert. (1301.-1342.)

[graphic]

Vladislav

*

B. Kraljevi iz kuće Anžuvinske (1301. do 1395,,

odnosno 1409.)

V.
Oligarhija (1301.-1348.).

Ostrogonskom krunidbom Karlo I. (1301. do 1342.) ipak nije cijelji svoje postigao, jer ga priznaše zakonitim kraljem svojim samo Hrvati i jugo-zapadna Ugarska (desna obala Dunava), dok mu se ostala Ugarska (dakle veći dio) i dalmatinski gradovi ne htjedoše pokloniti. Razlog opiranju od strane većine ugarskoga plemstva ima se nesumnjivo tražiti u tom, što ono ne htjede priznati p a pi, da može raspolagati krunom ugarskom, kojega kandidat bijaše Karlo, nego su popunjenje ispražnjenoga prijestola smatrali narodnim pravom izraženim u izboru. Dalmatinski gradovi opet voljeli su pričekati konac velikaške borbe.'

Doskora složi se čitava stranka, na čelu joj bivši palatin kralja Andrije, Matija Čak Trenčinski, erdeljski vojvoda Ladislav Apor, svi biskupi osim ostrogonskoga nadbiskupa Grgura, zagrebačkoga Mihajla i njitranskoga Ivana, te prevrtljivi i silcviti Güssingovci, još nedavno pristaše Karlovi. Oni ponude krunu češkomu, a od god. 1300. polj

' U dalm. se gradovima piše u zvaničnim ispravama. „V a c ante sede regni Ung a rici“ (za izpražnjena prijestola kraljevstva ug.) sve do polovice god. 1303., što je dokaz velike im autonomije, kad se sjetimo na snošaje njihove s Bribirskim knezovima, osobito s banom Pavlom.

skomu kralju Većeslavu II., sinu Otokarař Pemysla II., a praunuku kralja Bele III. (IV.) po ženskoj lozi. No Većeslav ne primi krune sam, već je odstupi dvanaestgodišnjemu istoimenomu sinu svomu Većeslavu. Ugarski ga poslanici po tom svečano dovedu u Ugarsku, gdje ga u Stolnom Biogradu dne 27. augusta 1301. okruni Ivan nadbiskup kaločki kao Ladislava V. (1301.--1304.).

Sada plane izmedju oba kralja krvav gradjanski rat. Karlo bi doduše potisnut na jug do Iloka, gdje se zadržavao kod svoga pristaše kneza Ugrina, no već naredne godine 1302. osili u toliko, da je osvojio Budim. U to se uplete u ugarske prilike papa Bonifacije VIII., te se stane zanimati za Karla tolikom odlučnošću, da su neki biskupi otpali od Ladislava, a i dalmatinski se gradovi izjaviše za nj. Kad Karlo nadje saveznika u svom ujaku, njemačkom kralju Albrechtu Austrijskom, te s njime - složno provali ljeti 1304. u Češku državu, odreče se Ladislav ugarsko-hrvatske krune i povrati u Češku. Sa sobom ponese krunu sv. Stjepana. koju predade Otonu Bavarskomu, unuku Bele. III. (IV.) po kćeri mu Jelisaveti, novomu kandidatu ugarske otporne stranke, naročito Güssingovaca. Njihovom pomoći bude on 6. decembra 1305. od čanadskoga biskupa Antuna i vesprimskoga Benedikta okrunjen za ug.-hrv. kralja kao Oto (1305.—1308.). Njegova je stranka bila slaba; najjača potpora bio mu je Erdelj, pa stoga podje onamo k vojvodi Ladislavu Aporu, čijom se kćerkom mislio vjenčati. Ali taj mu otme krunu sv. Stjepana, koju je vazda sa sobom nosio, a njega baci

u tamnicu. Tek god. 1308. oslobodi se i vrati kući napustivši svako pravo na Ugarsku i Hrvatsku. Sada se podiže treći suparnik Karlov: srpski raskralj Stjepan Dragutin, po ženi Katarini, kćeri kralja Stjepana VII. (V.) rodjak Arpadovića. On se složi s erdeljskim vojvodom Ladislavom Aporom i sklopi s njime ugovor, prema kojemu će sin njegov Vladisla v uzeti vojvodinu kćer, dobiti krunu sv. Stjepana i postati ug. hrv. kralj. Srećna vojna Karlova u Srijemu, u kojoj se osobito odlikova P a va o Gorjanski, učini i toj stvari ubrzo kraj.

Medjutim pošalje papa kardinala Gentilisa u Hrvatsku i Ugarsku, da učini mir i red. Dne 8. novembra 1308. stiže u Budim te doskora mudrim postupkom predobije glavne dušmane Karlove, kao Güssingovce i Matiju Čaka Trenčinskoga. Po tom sazove za 18. novembra sabor u Budim, gdje uze razlagati pravo papinske stolice na ug. hrv. prijesto, ali kad ga uze prekidati glasno mrmljanje i klicanje, priznade nazočnomu plemstvu pravo slobodnog izbora, na što bi Karlo općenito priznat. Pošto se kruna sv. Stjepana nalazila u rukama erdeljskoga vojvode Ladislava Apora, to Gentilis posveti novu krunu proglasivši prije onu ništetnom, i njome bi Karlo okrunjen drugi puta dne 15. juna 1309. u Budimu po ostrogonskom nadbiskupu Tomi. U očima naroda ipak ni to krunisanje nije bilo pravovaljano, pa s toga, kad erdeljski vojvoda napokon

! Da bude krunisanje pravovaljano, tražilo se Ugarskoj troje: prvo krunom sv. Stjepana;. drugo, u

u

se

izruči krunu, bi Karlo njome 27. augusta 1310. po treći puta okrunjen u Stolnom Biogradu i opet po ostrogonskom nadbiskupu Tomi. Sada tek priznade Ugarska Karla I. S vojim kraljem oka nivši

postavljanja protukralje v â. Pored svega toga mira ipak nije bilo. Ponosni Matija Trenčinski nikako se ne htjede pokoriti mladomu kralju prkoseći punih deset godina. Vojske, što ih je Karlo protiv njega slao, ne opraviše ništa; tekar smrt Matijina oprosti kralja toga silnika, koji umre nepobijedjen 18. marta 1321. Ali nemiri još su uvijek trajali, dapače ugarski velikaš Felicija n Z a h, nekoč palatin Matije Trenčinskoga, pokuša 17. aprila 1330. pogubiti mačem kralja, što mu nije uspjelo. Smrću toga velika ša umiri se Ugarska, a Karlo postade u njoj pravi gospod a r.

Medjutim se sasvim drukčije razviše stvari u Hrvatskoj, gdje Karlo nije nikad uz mogao potpuno utvrditi vlasti svoje. Hrvatski su ga velikaši doduše priznavali zakonitim kraljem, ali su inače sasvim nezavisno vladali u svojim knežijama. Na čelu im bijahu knezovi Bribirski, naročito ban Pavao, od god. 1299, još i gospodar Bosne (dominus Bosnae),

se kao vrhovnomu gospodaru poklonio Stjepan Kotroman, praotac Kotromanićâ, zacijelo potomak Matije Ninoslava i Kulina, a Stolnom Biogradu i treće, obavljeno po ostrogo nskom nadbiskupu, odnosno, ako ga nema, po kaločkom, a ako i toga nema, po najstarijem biskupu.

kad mu

« ПретходнаНастави »