Слике страница
PDF
ePub

ninom Ugarske i Hrvatske. To su Osmanlije ili Turci.

Kaspijskomu moru na istok širi se golemo nizozemlje Turan (Turkestan), gdje su kroz mnoge vijekove živjela razna nomadska plemena prozvana jednim imenom Turci. Kad džingiskan Temudžin utemelji svoju prostranu mongolsku držau, ostavi početkom XIII. stoljeća jedan dio Turaka domovinu svoju i preseli se u Malu Aziju, gdje se vodja njihov Osman licem pred XIV. vijek prroglasi nezavisnim sultanom primivši sa svojim narodom islam; po njemu se onda oni prozvaše Os m a nlije. Sin Osmanov Urkan učini Brušu prijestolnicom i primače se Mramorskomu moru (1326.). Već sada bile su Osmanlije na glasu sa svoje hrabrosti, pa s toga ih je bizantinski dvor često zvao u pomoć protiv cara Stjepana Dušana i domaćih suparnika. God. 1362. prijedje Urkan s malom četom Dardanele, pa iznenada osvoji gradić Zimpi nedaleko Galipolja, prvo evropsko mjesto, što su ga Turci dobili; od sada ih više nitko nije mogao odavle istjerati, dapače doskora zauzmu oni još i Galipolje. Uredivši stalnu pješačku vojsku, zvanu ja njičari,1 što se u početku sastavljala isključivo od zarobljene kršćanske djece, ostavi Urkan Muratu (1362.-1389.) moćnu državu. U taj je čas bizantsko carstvo bila najslabija vlast na Balkanskom poluotoku, pa s toga sultan Murat lako osvoji Drenopolje i učini ga novom prijestolnicom. Ovim se činom Turci oglasiše kao nova država u Evropi, a podjedno

[merged small][ocr errors][merged small][ocr errors][merged small]

je iznesena na vidik njihova namjera, da žele osvojiti ostatke bizantinskoga carstva i Balkanski poluotok. Kako su toj težnji najviše mogli smetati Srbi i Bugari kao jači od Bizantinaca, sasvim je prirodno, da je sultan morao najprije s njima doći u sukob. I odista, kad uvidje srpski kralj V uka šin, kolika mu pogibao prijeti od Turaka, digne se prvi na njih s težnjom, da ih izbaci iz Evrope, ali bude kod Črnomena Marici (24. sept. 1371.) hametom potučen, dapače i sam pogibe u boju. Sada padnu sve srpske zemlje južno od Kosova polja u vlast osmanlijsku, a sin Vukašinov Marko (Kraljević Marko) postade turskim vazalom. Iste godine umre car Uroš (2. decembra) kao posljednji član dinastije Nemanjića i gospodar sjevernoga dijela Srbije, gdje onda preuze vlast knez Lazar Hrebljanović.

na

Izumrće dinastije Nemanjića i rasulo još nedavno toli moćnoga srpskoga carstva znatno se dojmi bosanskoga bana Tvrtka. Djed njegov, ban Stjepan Kotroman († oko 1313.) imao je za ženu Jelisavetu, kćerku srpskoga kralja Stjepana Dragutina, sina Stjepana Uroša I.; prema tome dakle bješe Tvrtko u rodu po tankoj krvi s Nemanjićima, a on ne samo da je to stao isticati, nego se uze i otimati za posjede iste porodice. U slozi s knezom Lazarom Hrebljanovićem osvoji godine 1374. svu Humsku zemlju i onu oko gornje Drine, a sam oko 1376. protjera iz Travunje Jurja Balšića, tako da mu je vlast tada sezala na jugu preko Huma i Travunje

*

do Kotora i Onogošta (Nikšića), dok je na istoku držao u svojim rukama jedan dio Raše do Sjenice, gdje se takodjer nalazilo Mileševo s grobom sv. Save. Osilivši se tako odluči se, da na Osnovu baštinskoga prava ob. novi kraljevstvo Nemanjića. Ljeti 1377. dade se na grobu sv. Save okruniti,,s ugubim vijencem", kako ga sam zove, to jest dvostrukom krunom u znak srpske i bosanske zemlje i prozva se:,,Stefan Tvrtko po milosti gospoda Boga kral Srblem, Bosni, Primorju, Hlmsci zemli, Dolnim krajem, Zapadnim stranam, Usori, Soli i Podrinju i k tomu." Tim su krunisanjem koje su Dubrovčani i Mlečani cdmah priznali, prešla i sva prava Nemanjića na njega i njegove baštinike.

Medjutim zaplete se Ludovik ponovno u rat s republikom mletačkom. God. 1378. planula je borba izmedju Venecije i Genove radi njihovih zajedničkih interesa na istoku. Na poziv Genove, da joj dodje u pomoć, Ludovik se rado cdazove, želeći, da što većma oslabi staru suparnicu ugar. hrv. kraljeva na Jadranskome moru. Ratovalo se i opet poglavito na sjevero-italskom kopnu, dok se mletačko brodovlje ograničilo na pustošenje dalmatinske obale. Napokon došlo je 8. augusta 1381. do mira u Turinu, u kojem republika priznade sve točke zadarskoga mira (od 1358.), a suviše još se obveza svake godine plaćati ugarsko-hrvatskomu kralju danak od 7.000 dukata. Što Ludovik nije jače skučio Venecije, i opet su krive napuljske prilike. Ne htijući priznati rimskoga papu Urbana VI., nego avignonskoga protupapu Klementa VII., bude

[blocks in formation]

kraljica Ivana od Urbana VI. prokleta i lišena prijestola. Kako kraljica nije imala djece, otpremi Ludovik u Napulj s vojskom rodjaka svoga K arla Dračkoga, hercega hrvatskoga (1369.-1376.), koji odstrani Ivanu i postade kraljem u svojoj otadžbini (1381.).

Malo po tom umre Ludovik I. (11. rujna 1382.) i ostavi dvije malodobne kćeri, stariju Mariju, zaručnicu češkoga kraljevića Žigmunda, sina cara i kralja Karla IV., i mladju Hedvig u.

VIII.

Dinastički zapleti u porodici Anžuvinskoj

(1382.-1409.).

Odmah sjutradan poslije pogreba Ludovika I. (17. septembra) okruniše velikaši za kralja stariju mu kćer Mariju (1382.—1385.), kao da bi bila sin pokojnikov, uz uobičajene ceremonije. Kako joj je onda bilo dvanaest godina, to je vladanje preuzela kao regentkinja mati joj Jelisaveta Kotromanićka, žena vladohlepna, nepromišljena, sklona spletkama i nada sve strastvena. Glavni joj savjetnik i prijatelj bijaše ugarski palatin Nikola Gorjanski, muž razborit, ali sebičan. Prvo je bilo kraljici materi, da je gledala, kako bi svojoj starijoj kćeri pribavila pored ugarskoga i hrvatskoga još i poljsko kraljevstvo, no poljski se velikaši tome odlučno opriješe ne htijući, da se njihovom državom vlada iz Ugarske. Nakon duljih pregovora okruniše (15. oktobra 1384.) oni mladu

« ПретходнаНастави »