Слике страница
PDF

kćer Ludovikovu, He dvigu, za poljsku kraljicu i odružiše se tako od Ugarske, a kad se druge godine iza toga mlada Hedviga udala za litvanskoga kneza Vladislava Jagela (18. februara 1386), bude osnovana poljska kraljevska dinastija Jage lovića. Medjutim se stadoše spremati kud i kamo ozbiljnije promjene u Hrvatskoj, gdje je vladalo veliko nezadovoljstvo i radi centralizatorne politike obaju kraljeva iz kuće Anžuvinske, a i radi toga, što je 3 malodobna ženska zasjela na prijestolje, mjesto koje je opet vladala žena. Ovim se nezadovoljstvom naumi poslužiti bosanski kralj Stjepan Tvrtko i pregne za tim, da proširi granice svoje na Jadransko more i do Drave, tako da bi zajedno s onim, što je već imao, u svoje ruke dobio vlast nad čitavom zemljom, u kojoj stanuje narod hrvatski i srpski. Čim je doznao za promjenu prijestola u Ugarskoj, pošalje u neke dalmatinske gradove i k nekim hrvatskim velikašima svoje poslanike mameći ih, da se odruže od ugarske krune. Njemu se odazove, kao prvi, prior vranski Ivan od Paližne, ali dalmatinski gradovi i većina hrvatskih velikaša u taj mu se par ogluše. Kad se saznalo u Budimu za namjere Stjepana Tvrtka, zamisli palatin Nikola Gorjanski, poglavito radi obrane dalmatinskih gradova, sklopiti savez s republikom mletačkom, no ova ga ne prihvati. Sada se riješi kraljica mati Jelisaveta na nagovor palatinov lično otići u Hrvatsku, da ondje umiri nezadovoljnike. Na glas o dolasku njezinu podiže Ivan od Paližne javno bunu u Vrani, ali kad obje kraljice, Marija i Jelisaveta, u sjajnoj pratnji stigoše u Zadar, morala se Vrana, ne dobivši bosanske pomoći, predati, dok Ivan od Paližne umače u Bosnu (28. okt. 1383); sada se Hrvati opet na oko primire. Ipak se palatin nije pouzdavao u taj uspjeh, već se odluči lično sporazumjeti s bosanskim kraljem, inače svojim „milim kumom“, kako kaže u jednoj ispravi. Još nije ogranulo proljeće 1385, a već nalazimo Nikolu Gorjanskoga na putu u Sutjesku, prijestolnicu Stjepana Tvrtka. Dalekovidni kralj nije u taj mah tek prividno mnogo zahtijevao, da se opet uspostavi sloga: samo grad Kotor, jer da je bio vlasništvo „njegovih roditelja i praroditelja“, to jest vladara iz kuće Nemanjića (28. marta). U brzo prouzroči ćudljivo i nesigurno žensko vladanje veliko nezadovoljstvo i medju hrvatskim velikašima u Slavoniji; na čelo im stane porodica Horvata, poimence braća Pavao, biskup zagrebački, Ivan i š, još nedavno ban mačvanski, i L a d i slav. Njima se pridružiše i mnogi ugarski velikaši, medju kojima su bili i dvorski sudac Nikola Széchy od plemena Balog, nekoć ban hrvatski, i dvorski blagajnik Nikola Zambo. Kad je dvor saznao za savez nezadovoljnih velikaša, posegne u prvi kraj na prijedlog palatina Nikole Gorjanskoga za izmirenjem, koje bi u istinu utanačeno u maju 1385. u Požegi, no kad se nezadovoljnici uvjeriše o neiskrenosti kraljicâ i palatina, odluče potražiti sebi i državi novoga vladara u napuljskom kralju Karlu D ra č k o m, tada jedinom muškom punoljetnom članu dinastije anžuvinske, koji je poznavao zakone i uredbe Ugarske i Hrvatske. Pored ove opasnosti još se jedna neugodnost zgodi budimskomu dvoru. Videći češki kraljević Žigmund kako se u Ugarskoj i Hrvatskoj spremaju ozbiljne promjene, a saznavši suviše, da kraljica Jelisaveta kani razvrgnuti njegove zaruke i udati kćer svoju Mariju za francuskoga kraljevića Ludovika, provali oružanom rukom u Ugarsku i prisili dvor, da ga vjenča s Marijom (u septembru), na što se opet povrati u Češku. Medjutim je biskup Pavao Horvat pošao u Napulj i pozvao Karla Dračkoga u Hrvatsku i Ugarsku, da tude preuzme vladanje. Karlo se odazove pozivu i nakon što ga je sabor u Budimu i za b r a o za kralja, a Marija se od rekla krune, bude na staru godinu 1385. okrunjen u Stolnom Biogradu za ugarskohrvatskoga kralja kao Karlo II. (1385.–1386).

Karlo II. vladaše malo dana, jer ga Jelisaveta i Nikola Gorjanski dadoše po ugarskom velikašu Blažu Forgaču mučke i izdajnički u jednoj sobi u dvoru, kuda ga pozvaše na tobožnji dogovor, pogubiti (7. febr. 1386). Sada opet postade kraljicom Marija (1386–1395), a Horvati i njihove pristaše združe se s Ivanom Paližnom i Stjepanom Tvrtkom te začnu gradjanski rat proglasivši svojim kraljem malodobnoga sina Karlova, L a d i s l a v a (1386.–1409.). U toj nevolji naume kraljice i opet poći na jug, da primire pobunjene Hrvate, ali budu izmedju Gorjana i Djakova na otvorenoj cesti od braće Horvatâ napadnute i zarobljene, dok su palatin Nikola Gorjanski i gotovo čitav njegov rod, te ubojica Blaž Forgač uz još neke velikaše u borbi što poginuli, što dopali sužanjstva (25. jula 1386). Braća Horvati otpreme obje kraljice u Novigrad na moru, gdje dadoše po Ivanu od Paližne, kojega bijaše još Karlo II. imenovao jedinim banom u hrvatskim zemljama, oko polovice januara 1387. Jelisavetu na oči njezine kćeri Marije zadaviti, zacijelo na želju napuljskoga dvora, dok Mariji kao nevinoj ženi i zakonito okrunjenomu vladaru poštediše život.

Kad je muž kraljice Marije saznao za katastrofu gorjansku, dodje u Ugarsku te bude od nekih velikaša izabran kraljem i u Stolnom Biogradu okrunjen (31. marta) kao Žigmund (1387–1437). Prva mu je briga bila, da oslobodi ženu svoju tamnice novigradske. U tu se svrhu složi s republikom mletačkom, a ta mu pošalje dosta ladja u pomoć, dok je s kopna navalio na Ivana od Paližne u Novigradu Krčki knez Ivan sa svojom i kraljevskom vojskom. Nakon dulje podsade morade Ivan od Paližne predati kraljicu Mariju uz uvjet, da sam može sa svojim ljudima poći, kuda hoće (4. juna 1387). Prvi je Žigmundu donio glas o oslobodjenju kraljice Marije Sanko Vuković, poradi čega ga kralj obdari gradom Krstinjom u županiji zagrebačkoj. Podjedno ratovale su Žigmundove vojske, na čelu im Nikola Gorjanski, sin poginuloga palatina, s tolikom srećom u južnoj Ugarskoj i Slavoniji, da su se braća Horvati, koje su pomagali bosanski kralj Stjepan Tvrtko i srpski knez Lazar, morali skloniti u Bosnu, dapače tom prigodom pogibe Ladislav Horvat.

Ove borbe prekide za neko vrijeme nova najezda osmanlijska, jer kad sultan Murat I. godine 1389. povede golemu vojsku na Srbiju, pošalje i Stjepan Tvrtko knezu Lazaru pomoć pod vodstvom kneza Vlatka Vukovića, a možda i Ivana od Paližne, koji se poslije predaje Novigrada opet našao na Tvrtkovom dvoru. Na Kosovu polju došlo je dne 15. juna (Vidov dan) do krvava boja, u kojem doduše pogibe sultan Murat od noža srpskoga viteza M i loša K ob i li ć a, ali Turci ipak hametom potuku pod vodstvom Muratova sina i nasljednika Bajazi da I. (1389.–1403) Srbe, dapače sam knez Lazar izgubi glavu. Sada postadoše Srbi na sjever od Kosova polja vazali sultanovi ; na čelu im bijahu sin Lazarov Stjep a n L a za rević kao despot te šurjak njegov Vuk Branković. Pošto su oni bili u vječnim zadjevicama, izmisli kasnije narod, da je Vuk Branković izdao Srbe na Kosovu, u čemu nema nimalo istine. Pobjedom kosovskom bijaše Turcima put otvoren u Bosnu, Bugarsku i Podunavlje. Sukob izmedju ugarsko-hrvatskoga kralja i osmanlijskoga sultana bijaše u najkraće vrijeme neizbježiv. Valja priznati, da je u prošlosti zapadnoga dijela Balkanskoga poluotoka kosovska bitka svakako jedan od onih dogadjaja, kojim se svršava jedna stara, a počinje u punom smislu riječi jedna nova epoha.

Uspjesi Žigmundovi i provala turska ne spriječiše bosanskoga kralja Stjepana Tvrtka u sreć

“ Tvrdnja, da je Srbija na Kosovu potpuno propala, nije ispravna.

« ПретходнаНастави »