Слике страница
PDF
ePub

nom vojevanju u Hrvatskoj i Dalmaciji, jer on doskora okupi oko sebe svu Hrvatsku južno od Velebita s gradom Kninom, Ostrovicom i Klisom, te primorske gradove Omiš, Spljet, Trogir i Šibenik, pa se godine 1390. prozove kraljem hrvatskim i dalmatinskim. Nakon izumrća narodne dinastije Stjepan Tvrtko jedini je vladar naš makar i ne vladao čitavim narodom hrvatskim, koji bijaše hrvatske krvi. No slavni kralj ne utvrdi gospodstva svoga, jer u februaru 1391. umre, a malo po tom prestavi se i prior vranski Ivan od Paližne. Stjepana Tvrtka naslijedi brat Stjepan Dabiša (1391.-1395.), muž neodlučan i povodljiv, koji nije znao održati tečevine Tvrtkove. Sa Žigmundom sklopi u Djakovu mir (u julu 1393.), kojim se obveza, da će državu svoju po smrti svojoj njemu ostaviti, a onda se s njime složi na propast braće Horvatâ, kojima ote od Stjepana Tvrtka darovani grad Omiš. Ivaniš i Pavao Horvat sada pobjegnu u Dobor, grad na donjoj Bosni, gdje ih Žigmund opkoli i uhvati. Zigmund na to povede oba brata u Ugarsku; u Pečuhu dade Ivaniša kao izdajicu privezati konjima za repove, dok je biskup Pavao valjada u nekom manastiru dokrajčio svoje dane (1394.).

mu

1

Podrijetlo porodice Kotromanića izvodim od plemena Borića bana, kojega su posjedi bili oko današnjega Broda, Grabarja i Podcrkavlja. Još je Tvrtko ovdje imao posjeda i poklonio 1374. bosanskoj biskupiji u ime prihoda svoje selo Jalševicu (Fermendžin: Acta Bosnae pg. 40—42.). Od plemena Borića bana potječu i docnije tako poznati Berislavići Grabarski.

Tim činom svršio se ustanak hrvatski pod vodstvom brace Horv a tâ, na što Stjepan Dabiša, zaplašen srećom Žigmundovom, povrati kralju onaj dio Hrvatske i Dalmacije, što ga je baštinio od Stjepana Tvrtka, odrekavši se podjedno naslova kralja hrvatskodalmatinskoga. Iduće godine umru kraljica Marija (17. maja 1395.) i Stjepan Dabiša (7. septembra 1395.), no bosanska gospoda ne uzmu Žigmunda za svoga kralja, već nakon traljavoga vladanja Dabišine udovice Jelene Grube (1395. do 1398.), izaberu kralja Stjepana Ostoju (1398. do 1404.), nezakonitoga sina Stjepana Tvrtka, mjesto kojega preuzeše vladanje bosanski velikaši Hrvoje Vukčić, Sandalj Hranić i Pavao Radinović.

Žigmund je u taj čas zanemario bosanske poslove radi golemih priprava za turski rat. U tu je svrhu zatražio pomoći od cijele zapadne Evrope, a dobi je najviše, pored Nijemaca, Englezâ i Poljakâ, od Francuzâ. S vojskom od preko 100.000 momaka krene na sultana Bajazida (koji se upravo bavio oko pripravâ, da podsjedne Carigrad) s težnjom; da uništi tursko carstvo u E vropi. Prešavši kod Oršave Dunav dodje pod Nikopolje na Dunavu te ga stade podsjedati, ali u to doleti sultan s kakih 150.000 momaka te hametom potuče kršćansku vojsku (25. septembra 1396.). Sam Žigmund nekako se srećno na ladji spasao otplovivši Dunavom u Crno more, pa onda se početkom slijedeće godine vrati preko Carigrada i Dubrovnika u svoju državu. Pobjeda ni k o

poljska utvrdila je vlast osmanijsku na Balkanskom poluotoku za sve vijekove do danas, a povrh toga izazvala Turke na izravnu vojnu na Ugarsku i Hrvatsku.

Kako se poslije nikopoljske bitke kroz više mjeseci nije ni u Ugarskoj ni u Hrvatskoj ništa znalo, što se dogodilo sa Žigmundom, to se doskora složi stranka, na čelu joj bivši palatin Stjepan Lacković od Čakovca, koja ponovno proglasi Ladislava Napuljskoga, sina Karla II. Dračkoga svojim kraljem. U to se Žigmund povrati u državu te saznavši, što se dogodilo, pozove Stjepana Lackovića i njegove drugove izmirenja radi u Križevce na sabor davši im prije,,s alvum conductum". Na saboru došlo je brzo do oštre kavge, na što Žigmundove pristalice sasijeku Stjepana Lackovića i njegove drugove pobacavši im tjelesa kroz prozor sabornice (20. februara 1397.).

Na glas o vjerolomstvu kraljevu plane opet u Hrvatskoj buna, kojoj se odlučno pridruži Bosna, na čelu joj vojvoda Hrvoje Vukčić, gospodar Donjih Kraja, to jest porječja rijeke Vrbasa od Jajca do Banjaluke. Vojna, što ju je Žigmund slijedeće godine poveo na Bosnu, svrši zlo, dapače Hrvoje pridruži svojim Donjim Krajima sav kraj od Banjaluke do Une i Save. Kako je Žigmund još i inače bio raskalašen, rasipan i lakomislen, brzo je dodijao većini ugarske gospode, pa tako ga oni u aprilu 1401. u Višegradu uhvate, skinu s prijestola i zatvore u Šiklošu. Posredovanjem hrvatskoga bana Nikole Gorjanskoga izmire se ugarski

velikaši s njime, no ne svi, jer su mnogi pristali s Hrvatima uz Ladislava Napuljskoga, kojega pozovu na krunisanje. Ladislav Napuljski uzdajući se poglavito u vojvodu Hrvoja, odista dodje ljeti 1403. u Zadar, gdje bude dne 5. augusta okrunjen doduše po ostrogonskom nadbiskupu, ali hrvatskom krunom, za ugarsko-hrvatskoga kralja. To je posljednja krunidba na hrvatskom zemljištui posljednji put što znamo za hrvatska kraljevska insignija. Imajući pred očima sudbinu očevu Ladislav Napuljski nije se usudio u Ugarsku, dapače već se treći mjesec vrati u Napulj imenovavši prije vojvodu Hrvoja herceg om spljetskim i svojim namjesnikom u Hrvatskoj i Dalmaciji. Ladislavu ostade i nadalje pokorna sva Hrvatska na jug Velebitu i svi dalmatinski gradovi.

Herceg Hrvoje bijaše sada na vrhuncu svoje moći i slave. Poradi toga zamrzi na nj kralj Stjepan Ostoja, ali Hrvoje ga skine i proglasi bosanskim kraljem zakonitoga sina Stjepana Tvrtka, mladoga Stjepana Tvrtka II. Tvrtkovića (1404.1408.). Sada zaredaše tri vojne Žigmundove na Bosnu (1405., 1406., 1407.), koje ostadoše bez uspjeha. Za tih vojna oženi se 15. novembra 1405 Žigmund u Krapini s Barbarom, kćerkom Celjskoga grofa Hermana, te tako postade rodjak Nikole Gorjanskoga, muža Barbarine starije sestre Jelisavete, i Nikole Frankapana, muža Doro

1

„Crna kraljica“ narodne hrvatske tradicije.

teje, kćeri Nikole Gorjanskoga. Videći Žigmund, da ne može sam svladati otporne Bosne i Hrvatske, pozove sav zapadni svijet s pomoću pape Grgura XII. na križarsku vojnu tobože protiv,,bogomilâ i drugih heretika u Bosni, Dalmaciji i Hrvatskoj". Skupivši tako veliku vojsku provali ljeti 1408. duboko u Bosnu, zarobi izdajom kralja Stjepana Tvrtka II. Tvrtkovića i do sto sedamdeset bosanskih velikaša, koje dade na povratku kod Dobor-grada pogubiti. Na glas o toj nesreći pokloni se herceg Hrvoje Žigmundu, pa tako bi nakon dvadesetpetgodišnje borbe konačno svladan hrvatski ustanak, a Žigmund priznat od svih Hrvata zakonitim kraljem.

Videći Ladislav Napuljski, da se ne će moći uzdržati na hrvatsko-ugarskom prijestolu, odluči se na pcdlo djelo. Nakon duljih pregoVora i sramotnoga cjenkanja prodade on u julu 1409. za 100.000 dukata grad Zadar, Novigrad, Vranu i otok k ao i sva svoja prava na čitavu Dalmaciju republici mletačkoj. I tako se eto Venecija, koja se za čitave borbe mudro držala na strani, najvećma okoristi dugotrajnim gradjanskim ratovima i ugnijezdi se taj put stalno do propasti svoje (1797.) u Dalmaciji.

Pag,

« ПретходнаНастави »