Слике страница
PDF
ePub

naud, nauthus, nead, tvrdo prema thoru, thournus, dorn, fert prema pairtrh, peord, ižica prema ezec. To bi nas moglo odvesti u doba prije svete braće Cirila i Metodija.

2. Zemlja hrvatska prije dolaska Hrvata i seoba njihova.

Narod hrvatski nije oduvijek stanovao u današnjoj svojoj domovini. U njoj su sjedjeli davno prije njega Iliri, Kelti i Grci, a tik pred njegovim dolaskom Rimlja ni.

Najstariji narod, kojemu nalazimo sigurnih tragova na hrvatskoj zemlji, jesu Iliri, koji se raspadahu na mnogobrojna plemena, nastavajući iznajprije svu zemlju južno od srednjega Dunava do grčkih medja, dok se na zapad protegoše pod imenom V e n eta do rijeke Pada. No u prvoj polovici IV. vijeka pr. Kr. stadoše na njih udarati Kelti (Gali), seleći iz svoje prvobitne domovine Galije (Francuske); zauzevši Posavinu i srednje Podunavlje osnovaše Kelti na sjeveru Save vlast svoju sa središtem u čvrstom gradu Se gestici (kasnije Siscija, danas Sisak), u zemlji, koja se zvala Panonija. Potom provale na Balkanski poluotok i prouzroče općenito komešanje medju Ilirima, stisnuvši ih konačno na prostor, gdje je kasnije djelomično prebivao narod hrvatski. Ovdje bijahu glavna iliiska plemena Ardijejci od Vojuše rijeke (u Arbaniji) do Neretve sa središtem Lu Skadru (Scodra), Dalma ti1 izmedju Neretve

1 Dalmatia u ilir. jeziku znači „zemlja ovčara“.

i Krke sa središtem u gradu Delminiumu (danas Županjac kod Duvna u Bosni) i Liburni od Krke do Raše (u Istri) i po otocima, sa sjedištem u Skradinu (Scardona), na glasu kao smioni gusari na svojim brzim ladjama. Njima na sjevero-istoku izmedju Kapele, Une, Save i Drave sjedjeli su keltski Japudii Skordisci, a pored toga još se naseliše Grci po otocima Visu (Issa), Korčuli (Kerkyra melaina), Hvaru (Pharos) i Braču (Brattia), pa u gradovima Epetionu (danas Stobreč kod Spljeta) i Trogiru (Tragurion).

U prvoj poli III. vijeka pr. Kr. urediše sebi Ardijejci moćnu državu pod kraljem Agronom, po kojega smrti preuze vladanje u ime malodobnoga kraljevića Pinesa njegova udovica Teuta. Iliri se medjutim već toliko osmjeliše, da su stali napadati ne samo grčka naselja, nego i samu Grčku i tako se nadjoše Grci prinudjeni pozvati Rimljane u pomoć. I odista Rimljani navijeste Teuti rat, kojim položiše temelj svojoj vlasti u sjeverozapadnom dijelu Balkanskoga poluotoka (228. pr. Kr.). No istom nakon ponovnoga rata s ilirskim kraljem Gencijem (167.), (167.), a naročito poslije dugotrajne borbe s hrabrim Dalmatima i brojnim keltskim plemenima god. 9. poslije Kr. skrše na bi konačno moć njihova, a rimsko gospodstvo utvrdje n o.

Pokorene zemlje razdijele Rimljani na dvije provincije: sjeverni dio izmedju Kupe (Colapis), Save (Saus), Dunava (Danubius), Drave (Dravus) i Mure (Murus) prozvan bi P a nonijom, a južni od Raše (Arsia) do blizu arbanaške rijeke Mat (MaDr. F. pl. Šišić: Hrvatska povjest.

2

this) te od Jadranskoga mora do Kolubare (u Srbiji) Dalmacijom. Kasnije budu obje provincije razdvojene na dvije manje: Panonija bi razdijeljena na zapadnu ili Pannonia Savia sa sjedištem u Siscii (Sisak) i na istočnu ili Pannonia Sirmiensis sa sijelom u sa sijelom u Sirmiumu (danas Mitrovica), dok se Dalmacija raspade na pravu Dalmaciju sa sjedištem u Saloni (danas Solin) i na Praevalita nu sa sijelom u Scodri (dan. Skadar). Pored pomenutih glavnih gradova bili su u obim Panonijama još i ovi: Aqua Viva (Varaždin), M a r s onia (Brod n./S.), M u r s a (Osijek donji grad) i Cibala e (Vinkovci), a u Dalmaciji i Prevalitani: Tarsatica (Rijeka), Senia (Senj), A e non a (Nin), Jader (Zadar), Tragurium (Trogir), Muicurum (Makarska) i Epidaurum (Cavtat) na moru, a Scardona (Skradin), Burnum (Šupljaja kod Kistanja), Bistua (Zenica) i Doclea (Dukljan grad kod Podgorice u Crnoj gori) u unutrašnjosti; od otoka ističu se Curicta Veglia s gradom Curicum (Krk), A bsyrtides (Cres i Lošinj), Arba (Rab), Brattia (Brač), Pharos (Hvar) i Issa (Vis) s istoimenim gradovima, te Corcyra nigra (Korčula) i Melita (Mljet).

Svakoj provinciji bio je na čelu uprave od cara imenovani namjesnik (legatus Augusti pro praetore), u čijim je rukama bila u početku vojnička i gradjanska (upravna i sudačka) vlast, no kasnije bude napose imenovan vojnički zapovjednik (dux, magister militum). Rad namjesnikov kontrolirali su zastupnici pojedinih gradskih općina,

koji su se svake godine skupljali na sabor u glavnom gradu, te se mogahu ravno potužiti caru. Uz namjesnika bijaše još kao glavni financijalni činovnik procurator Augusti, pazeći na prihode carske, naročito iz bogatih dalmatinskih zlatnih i srebrnih rudnika. Naročitu brigu vodila je rimska uprava oko obrane granica duž Dunava (limes imperii). Čitav niz tvrdjavica uz rijeku, onda brodovlje, koje je ulazilo u Dravu i Savu, pa brojne vojničke garnizone budno su pazile na gibanje barbara. U tim je krajevima znalo biti skupljeno do 150.000 momaka, a stanovali su u učvršćenim taborima (castra), od kojih vremenom nastadoše mnogi gradovi. Ovi su vojnici bili glavni romanizatori Panonije i Dalmacije, tako da se domaći jezik brzo stao gubiti ispred latinskoga, naročito u gradovima, medju kojima se osobitim sjajem ističu Salonas amfiteatrom i vodovodom, Siscia s kovnicom novca i Sirmium s carskom palačom, amfiteatrom i tvornicom oružja.

Živahnu trgovinu podupirahu od vojnika izvrsno izgradjene ceste, osobito ona, koja je vodila djelomice uz obalu morsku iz Italije od Tarsatike (Rijeke) preko Salone do Skodre, onda od Salone preko današnje Bosne s prijelazom kod Marsonije (Broda) u Sirmium, te od Siscije do Sirmiuma uz Savu i od grada Aqua Viva Podravinom do Murse, a odavle opet u Sirmium, gdje se sastajala s cestom, što je vodila u Carigrad. Uopće za rimske

'Plinije priča, da su dalm. rudnici davali dnevno oko 50 funti zlata.

uprave pokazuje Panonija i Dalmacija takovo blagostanje, za kakovo se više nikad kasnije ne zna.

I duševna obrazovanost bila je velika, jer su obje provincije dale rimskoj državi više valjanih careva kao što su: Probo, Klaudije III., Septimije, Aurelijan, Karo i Dioklecijan; taj je posljednji sagradio nedaleko Salone palaču (Salonae Palatium, danas Spljet), u kojoj je mirno živio, odrekavši se prijestola. Panonci se nadalje isticahu kao valjani obrtnici, a bilo je medju njima i umjetnika, naročito kipara, koji su u fruškogorskim (Alma mons) kamenolomima radili za Dioklecijanovu palaču.

Rimski vojnici bili su prvi, koji unesoše kršćanstvo u obje provincije, a ono se tude vrlo brzo proširi. Po tradiciji bijaše pravi osnivač njegov u Dalmaciji sv. Dujam (Domnius) iz Antiohije, za kojega se pričalo, da je bio učenik sv. Petra i prvi biskup salonski, a umro mučeničkom smrću oko god. 107. Uz njega dale su Dalmacija i Panonija još mnoge druge kršćanske mučenike, tako sv. Kvirina biskupa sisačkoga, a početkom IV. vijeka bili su osim Salone sijela biskupska još i ovi gradovi: Epetium, Jader, Aenona, Epidaurum, Stridon (po svoj prilici Zrinj), Siscia, Mursa, Cibalae i Sirmium; Salona i Sirmium postadoše metropolije. Osim toga nalazimo već vrlo rano po otocima dalmatinskim i brojnih manastira, a veliki crkveni otac sv. Jerolim rodom je iz Stridona. Dapače isti Arijev nauk našao je svojih pristaša medju Panoncima, a biskup Valens u Mursi (Osijeku) bio im je vodja.

« ПретходнаНастави »