Слике страница
PDF
[merged small][ocr errors][ocr errors][merged small][ocr errors][ocr errors][merged small][ocr errors][ocr errors][ocr errors]

C. Kraljevi iz raznih kuća (1409.–1526).

Žigmund Luksemburgovac i Albrecht Habsburgovac. (1409—1439).

Glas o prodaji Dalmacije djelovaše upravo porazno ne samo na budimski dvor, nego i na Zadar. U gradu je planula buna, napuljska bi posada otjerana, pa uz urnebesni poklik: „Živio sv. Marko!“ razapet mletački barjak. Zadrani su time htjeli pokazati, da su od svoje volje došli pod vlast mletačku, a ne kao prodani robovi. Po tom dužd potvrdi gradska privilegija, imenova sve Zadrane plemiće mletačkim gradjanima, a podjedno naseli više mletačkih porodica u gradu (u septembru 1409.). Ovim je čin o m položen o s n o v po ta li ja n č e n j u ne ko ć hrvats t v u to li k o o da noga Zadra. Za Zadrom povedu se svi sjeverni otoci (osim frankapanskoga Krka) i grad Nin, dozvavši sami Mlečane k sebi, da ih uzmu pod svoju vlast. Sada se pojagmi dužd za Trogirom i Šibenikom i pozva oba grada na dobrovoljnu predaju, jer da ih je tobože kupio od „zakonitoga kralja“ Ladislava Napuljskoga. No gradovi cdbiše poziv, na što poče mletačko brodovlje podsjedati Šibenik.

Dok se to zgadjalo u Dalmaciji, već su se kroz dulje vremena vodili pregovori izmedju Žigmunda i dužda, kojega je kralj pozvao na odgovornost. Ali pregovori ostadoše bezuspješni, jer se republika na energični i konsekventni zahtjev kraljev, da mu ima odmah povratiti oteta mjesta u Dalmaciji, svakojako izgovarala nudeći kod toga mir uz kojekake uvjete, kao primjerice, da se kralj ugarsko-hrvatski ima odreći naslova „dalmatin- skoga“ kralja i same Dalmacije, a ona da mu je spremna dati za uzdarje 50.000 dukata i suviše još kao godišnji da r zlatan plašt i konja bijelca. Napokon plane Žigmundov prvi mletački rat (1411–1413), koji se vodio u sjevernoj Italiji, gdje je bio kraljev vojskovodja temišvarski župan P i po od Ozore," i u Dalmaciji, koju su branili najprije Čeh Petar z Муšlina, a onda ban Petar Al be n. Žigmundovo oružje nije bilo srećno; nakon bezuspješna vojevanja u Italiji i gubitka Skradina, Ostrovice i Šibenika, koji se predade Veneciji 30. oktobra 1412, bješe u Trstu sklopljeno petogodišnje primirje, po kojem pridrža svaka stranka što je u taj čas imala (23. aprila 1413). Ovim p r i mir je m, koje se ni kad više ni je o k r e n ulo u korist na r o da hrvatskoga, utvrdi rep u b l i ka ma ciji. Istodobno zgodiše se važne promjene i u Bosni. Nakon poraza i zarobljenja kralja Stjepana Tvrtka II. Tvrtkovića (1408) ostade bosansko prijestolje kroz neko vrijeme nepopunjeno, jer je Žigmund naumio Bosnu sasvim pridružiti svojoj državi. Na to podignu neki bosanski velikaši i opet Stjepa na Ostoj u (1408–1418) na prijestolje, a doskora

[ocr errors]

ga priznadu i ostala bosanska gospoda osim hercega Hrvoja, koji je, priznavajući se doduše vjernim vazalom Žigmundovim, inače samostalno vladao Spljetom, Omišem i čitavom Krajinom izmedju Cetine i Neretve, pak otocima Korčulom, Bračem, Hvarom, te baštinom svojom, Donjim Krajima. Ovi dogadjaji prisile Žigmunda na novu vojnu god. 1410., pošto je proglasio, da Stjepan Ostoja nije zakoniti kralj bosanski. Da to prikaže na vidljiv način, odluči se Zigmund u drugoj poli oktobra iste godine o krus k o ga. Ne znamo, dali je do toga došlo, tek je sigurno, da je u tu svrhu Dubrovnik odredio kralju i kraljici kao poklon 1500 dukata. Pored svega toga, ipak rat, koji je trajao gotovo kroz čitavu godinu, a u kojem je učestvovao na kraljevoj strani i herceg Hrvoje, svršio se tako, da je Žigmund morao priznati Stjepana Ostoju kraljem, a taj opet Žigmunda svojim vrhovnim gospodarom. Radi toga se po kraljevu odlasku ponovno pobune neki bosanski velikaši, na čelu im vojvoda Sandalj Hranić, odmetnuvši se od Žigmunda. S toga planu slijedeće godine 1411. ponovni rat, u kojem bi napokon s kršen B o s n o m i H u m o m. Velika moć hercega Hrvoja i njegov tako reći vladarski položaj bili su veoma zazorni ugarskim i bosanskim velikašima, onda kralju Stjepanu Ostoji, dapače i Spljećanima, koji ga nijesu voljeli, ne samo, što je bio pristaša bogomilske sljed o nego poglavito stoga, što im nije poštivao autonomije. Svi su ga ovi brojni dušmani svakojako opadali pred kraljem Žigmundom, no on ipak ne htjede da dira u „starca“ hercega. Ali kad je herceg Hrvoje ljeti 1413. iz osvete radi nekih porodičnih stvari mučke provalio u zemlju vojvode Sandalja Hranića, dok je taj u Srbiji vojevao protiv Turaka kao saveznik Žigmundov, onda se kralj toliko razjedi, da ga je žrtvovao zavisti i mržnji dušmanskoj. He r c e g Hrvo je b u d e p r o gla š e n buntovnikom i n e v je r n i kom, te po što ga Splje ć a n i p r o tjera š e i zgrada, liše n svega po s je da. Sada se Hrvoje povuče u Donje Kraje, naročito u grad Jajce, što ga je sam dao sagraditi, te se uze spremati na obranu, znajući dobro, da će na nj navaliti njegovi dušmani. Ipak videći, da je preslab, a sikteći od teške srdžbe kao guja, po zove u po moć Turke. U augustu 1415. došlo je u Usori, negdje oko Doboja, do krvava sukoba izmedju hercega Hrvoja, Turaka i ugarske vojske, koju je vodio ban slavonski Pava o Čup or Moslavački. Ugarska vojska bude hametom potučena, dapače sam ban Pavao Čupor uz mnoge druge velikaše uhvaćen i pogubljen. Na to provale turske savezne čete Hrvojeve u Hrvatsku i Štajersku sve do Celja; to je prva p r o vala Turaka u Hrvatsku. Usorskom pobjedom postade Hrvoje i opet neograničeni gospodar u za

[ocr errors]
« ПретходнаНастави »