Слике страница
PDF
ePub
[graphic][merged small][subsumed][subsumed][subsumed][subsumed][merged small][subsumed][subsumed][subsumed][merged small][subsumed][subsumed][subsumed][subsumed][merged small][merged small][merged small][merged small][merged small][merged small][merged small][merged small][merged small]

C. Kraljevi iz raznih kuća (1409.—1526.). Žigmund Luksemburgovac i Albrecht Habsburgovac.

(1409.-1439.).

i na

Glas o prodaji Dalmacije djelovaše upravo porazno ne samo na budimski dvor, nego Zadar. U gradu je planula buna, napuljska bi posada otjerana, pa uz urnebesni poklik:,,Živio sv. Marko!" razapet mletački barjak. Zadrani su time htjeli pokazati, da su od svoje volje došli pod vlast mletačku, a ne kao prodani robovi. Po tom dužd potvrdi gradska privilegija, imenova sve Zadrane plemiće mletačkim gradjanima, a podjedno naseli više mletačkih porodica u gradu (u septembru 1409.). Ovim je činom položen osnov po talijančenju nekoć hrvatstvu toliko odanoga Zadra. Za Zadrom povedu se svi sjeverni otoci (osim frankapanskoga Krka) i grad Nin, dozvavši sami Mlečane k sebi, da ih uzmu pod svoju vlast. Sada se pojagmi dužd za Trogirom i Šibenikom i pozva oba grada na dobrovoljnu predaju, jer da ih je tobože kupio od ,, zakonitoga kralja" Ladislava Napuljskoga. No gradovi cdbiše poziv, na što poče mletačko brodovlje podsjedati Šibenik.

Dok se to zgadjalo u Dalmaciji, već su se kroz dulje vremena vodili pregovori izmedju Žigmunda i dužda, kojega je kralj pozvao na odgovornost. Ali pregovori ostadoše bezuspješni, jer se republika na energični i konsekventni zahtjev kraljev, da mu ima odmah povratiti oteta mjesta u Dalmaciji, svakojako izgovarala nudeći kod toga mir

uz kojekake uvjete, kao primjerice, da se kralj ugarsko-hrvatski ima odreći naslova,,dalmatinskoga“ kralja i same Dalmacije, a ona da mu je spremna dati za uzdarje 50.000 dukata i suviše još kao godišnji dar zlatan plašt i konja bijelca. Napokon plane Žigmundov prvi ml etački rat (1411.-1413.), koji se vodio u sjevernoj Italiji, gdje je bio kraljev vojskovodja temišvarski župan Pipo od Ozore,' i u Dalmaciji, koju su branili najprije Čeh Petarz Myšlina, a onda ban Petar Alben. Žigmundovo oružje nije bilo srećno; nakon bezuspješna vojevanja u Italiji i gubitka Skradina, Ostrovice i Šibenika, koji se predade Veneciji 30. oktobra 1412., bješe u Trstu sklopljeno petogodišnje primirje, po kojem pridrža svaka stranka što je u taj čas imala (23. aprila 1413.). Ovim primirjem, koje se nikad više nije okrenulo u korist naroda hrvatskoga, utvrdi republika mletačka stalno svoju vlast u Da lmaciji.

Istodobno zgodiše se važne promjene i u Bosni. Nakon poraza i zarobljenja kralja Stjepana Tvrtka II. Tvrtkovića (1408.) ostade bosansko prijestolje kroz neko vrijeme nepopunjeno, jer je Žigmund naumio Bosnu sasvim pridružiti svojoj državi. Na to podignu neki bosanski velikaši i opet Stjepana Ostoju (1408.-1418.) na prijestolje, a doskora

'Florentinac Filipo de Scolaribus (* 1369.), Filip Madžarin naše nar. pjesme. Ozora bješe imanje njegovo nedaleko Temišvara.

2 Da je Pipo od Ozore bio podmićen, nije istinito.

*

ga priznadu i ostala bosanska gospoda osim hercega Hrvoja, koji je, priznavajući se doduše vjernim vazalom Žigmundovim, inače samostalno vladao Spljetom, Omišem i čitavom Krajinom izmedju Cetine i Neretve, pak otocima Korčulom, Bračem, Hvarom, te baštinom svojom, Donjim Krajima. Ovi dogadjaji prisile Žigmunda na novu vojnu god. 1410., pošto je proglasio, da Stjepan Ostoja nije zakoniti kralj bosanski.

Da to prikaže na vidljiv način, odluči se Žigmund u drugoj poli oktobra iste godine ok runiti za posebnoga kralja bo sanskoga. Ne znamo, dali je do toga došlo, tek je sigurno, da je u tu svrhu Dubrovnik odredio kralju i kraljici kao poklon 1500 dukata. Pored svega toga, ipak rat, koji je trajao gotovo kroz čitavu godinu, a u kojem je učestvovao na kraljevoj strani i herceg Hrvoje, svršio se tako, da je Žigmund morao priznati Stjepana Ostoju kraljem, a taj opet Žigmunda svojim vrhovnim gospodarom. Radi toga se po kraljevu odlasku ponovno pobune neki bosanski velikaši, na čelu im vojvoda Sandalj Hranić, odmetnuvši se od Žigmunda. S toga planu slijedeće godine 1411. ponovni rat, u kojem bi napokon s kršen dugotrajni otpor bosanski; Stjepan Ostoja ustupi Žigmundu Usoru i Soli i priznade se njegovim vjernim vazalom upravljajući samo pravom Bosnom i Humom.

Velika moć hercega Hrvoja i njegov tako reći vladarski položaj bili su veoma zazorni ugarskim i bosanskim velikašima, onda kralju Stjepanu Ostoji,

dapače i Spljećanima, koji ga nijesu voljeli, ne samo, što je bio pristaša bogomilske sljed nego poglavito stoga, što im nije poštivao autonomije. Svi su ga ovi brojni dušmani svakojako opadali pred kraljem Žigmundom, no on ipak ne htjede da dira u „starca“ hercega. Ali kad je herceg Hrvoje ljeti 1413. iz osvete radi nekih porodičnih stvari mučke provalio u zemlju vojvode Sandalja Hranića, dok je taj u Srbiji vojevao protiv Turaka kao saveznik Zigmundov, onda se kralj toliko razjedi, da ga je žrtvovao zavisti i mržnji dušmanskoj. Herceg Hrvoje bude proglašen buntov

1

nikom i nevjernikom, te pošto ga Spljeća ni protjera še izgrada, lišen svega posjeda. Sada se Hrvoje povuče u Donje Kraje, naročito u grad Jajce, što ga je sam dao sagraditi, te se uze spremati na obranu, znajući dobro, da će na nj navaliti njegovi dušmani. Ipak videći, da je preslab, a sikteći od teške srdžbe kao guja, pozove u pomoć Turke. U augustu 1415. došlo je u Usori, negdje oko Doboja, do krvava sukoba izmedju hercega Hrvoja, Turaka i ugarske vojske, koju je vodio ban slavonski P avao Cupor Moslavački. Ugarska vojska bude hametom potučena, dapače sam ban Pavao Čupor uz mnoge druge velikaše uhvaćen i pogubljen. Na to provale turske savezne čete Hrvojeve u Hrvatsku i Štajersku sve do Celja; to je prva prova la Turaka u Hrvatsku. Usorskom pobjedom postade Hrvoje i opet neograničeni gospodar u za

Po uzoru napuljskoga Castel Uovo (uovo jaje), odatle mu i ime Jajce.

« ПретходнаНастави »