Слике страница
PDF
ePub

padnoj Bosni, dok je ostali dio zemlje sve to većma dolazio u podanstvo tursko, pak tako bi ugarski upliv potpunoma iz Bosne istisnuti i sve ono, što je opet istom nedavno poslije tolikih godina i uz gubitak tolike krvi stečeno, jednim udarcem za Žigmundaizgubljeno; od toga vremena on nije više prelazio Sa v e. Vojvoda Hrvoje medjutim ne preživje dugo slave i pobjede svoje. U aprilu 1416. umre s nasladom u srcu, da se kroz čitav svoj vijek održao u vlasti i ostao nepobijedjen. Njega moramo ubrojiti medju najčuvenije pojave sredovječne hrvatske povijesti. 1 Miješa se u dinastička pitanja izvan domovine svoje, rješava ih i kod kuće, a konačno zavlada sam, dakako bez kraljevskoga naslova. U njegovoj su se ruci za punih dvadesetak godina sastajale sve niti bosanske spoljašnje i unutarnje politike, dok mu je ličnost bila u isto doba po kralja Žigmunda jedna od onih kopča, za koju se dulje vremena hvatao veći dio njegove državne radnje. Možni bosanski oligarha pored toga još kuje i svoje novce, najprije sa svojim porodičnim, a kasnije herceškim grbom, redovito prima strana poslanstva, dajuć im mjerodavna uputstva i odgovore u diplomatskim poslovima, odlikuje vjerne podanike svoje plemićkim rangom, šta više, još i onda, kad ga veće nije bilo na životu, postade mu herceški

1 Porodica Hrvatinića, iz koje potječe herceg Hrvoje, kao da je jedan ogranak Svačićeva plemena. Hrvati nesumnjiv o. Samo ime Hrvoje nije drugo no hypokoristikon od Hrvo Hrvat, Hrvatin.

su

grb znakom kraljevstva bosanskoga: u bijelom polju crveno odjevena ruka sa željeznim pregibom i željeznim rukavicama, držeći mač i mašući njime poprijeko na lijevo. Posjedi njegovi rasturiše se na sve strane; bosanska mu imanja naslijedi sin Baoša Hercegović, Omiš i Krajinu dobije knez Ivaniš Nelipić, brat Hrvojeve žene Jelene, a otoke Korčulu, Brač i Hvar uze Žigmund sebi i povjeri ih vitezu Ladislavu Jak ču od Kušalja.1

Dok se Žigmund, koji postade još god. 1411. njemačkim kraljem, boraveći kroz više godina u tudjini zanimao zamršenim husitskim poslovima i velikim crkvenim raskolom, isteče petogodišnje primirje s Venecijom. Na to započe republika drugi mletački rat (1418.-1420.) istodobno u Furlanskoj i u Dalmaciji, te održa konačno pobjedu na obim bojištima.

Kroz

godinu 1420. predadoše joj se nakon dugotrajne i junačke obrane Trogir i Spljet, a onda pored grada Kotora još i otoci Korčula, Brač i Hvar. Rat se svršio bez ikakva mira ili primirja, pa tako ostadoše hrvatskomu kraljevstvu od čitavoga jadranskoga primorja jedino frankapanski Senj i Krk na sjeveru, a Omiš s Krajinom i Poljicima na jugu, gdje je vladao moćni knez Ivaniš Nelipić držeći u svojoj vlasti još i čitavu Hrvatsku Velebitu na jug, osim kraljevskoga Knina i Ostrovice te grada Bribira.

Medjutim umre u Bosni kralj Stjepan Ostoja i ostavi prijestolje sinu Stjepanu Osto

1 Od plemena Kaply on, od koga potječu još i grofovi Szta ray, Pongracz i Karoly i.

jić u (1418.—1421.), kojega skoro zamijeni bivši kralj Stjepan Tvrtko II. Tvrtković (1421.—1443.). Venecija sada s njime sklopi savez protiv kneza Ivaniša Nelipića nudeći mu sav posjed knežev osim grada Klisa No upravo kad se Stjepan Tvrtko II. Tvrtković spremio na rat protiv kneza, provale Turci u Bosnu, što ga prinudi, da se približi Žigmundu. Provale turske isto tako prinudiše srpskoga despota Stjepana Lazarevića, da se uteče pod okrilje Žigmundovo, dapače on se obveza, da će mu po smrti ustupiti čitavu banovinu Mačvu te gradove Beograd i Golubac na Dunavu. Stjepan Lazarević umre 19. jula 1427., a naslijedi ga njegov nećak Gjorgje Branković (1427.—1456.), sin Vuka Brankovića, koji odista ispuni obvezu ujakovu. Tako prijedje Beograd u vlast ugarsko-hrvatskoga kralja, pod kojim ostade sve do god. 1521.

Na glas o smrti despotovoj provali sultan Murat II. (1421.-1451.) u Srbiju, osvoji Kruševac oružjem, a Golubac izdajom. Na to započe Žigmund rat i podsjedne Golubac, kojemu sultan pohrli u pomoć i pobije Žigmunda, tako da se kralj morao uz teške gubitke povratiti u Ugarsku (1428.).

Poslije toga ostavi Žigmund opet svoju državu predavši upravu u ruke svoje žene Barbare, tasta Hermana Celjskoga i šurjaka palatina Nikole Gorjanskoga. Za to je vrijeme postigao davnu želju svoju, kad ga je papa Eugen IV. god. 1433. okrunio u Rimu carskom krunom, a s Mlečanima sklopi primirje, koje još

jednom pred smrt svoju produži. Time bi definitivno riješeno pitanje Dalmacije u mletačku korist za više vijekova, jer se ona otada više ne sjedini s Hrvatskom. U to vrijeme pada Žigmundova osnova na obranu kraljevstva ugarskoga i hrvatskoga, i to protiv Mlečana, Turaka i husitâ. Svaki je imućniji plemić i velikaš morao sa svojim podanicima ići u rat na kraljev poziv, dok je više siromašnijih imalo po jednoga opremiti. Hrvatska bude razdijeljena na tri vojnička tabora; prvi je hrvatski prema Jadranskomu moru_i_Dalmaciji, a sačinjavahu ga ban hrvatski, grad Dubrovnik, knezovi Krbavski, Cetinski, Senjski i čitavo hrvatsko malo plemstvo; drugi je slavonski prema rijeci Uni sa slavonskim banom, knezovima Blagajskim, priorom vranskim, biskupom zagrebačkim i susjedgradskim vlastelinom; treći je us orski sa velikašima i plemićima donje Slavonije i južne Ugarske. Po ovoj osnovi ne samo da je od sad udešena obrana Hrvatske, nego je ona u neku ruku zametak kasnije vojničke Krajine.

Posljednji dani Žigmundova vladanja bijahu po Hrvatsku vrlo nemirni. Kad je ljeti 1434. umro knez Ivaniš Nelipić kao posljednji muški član dalmatinske grane svoje glasovite porodice,' imala ga je naslijediti u čitavom njegovu vladanju kći Katarina, odnosno zet njegov ban hrvatski Ivan Frank a pan. No Žigmund se tomu opre zahtijevajući od Ivana Frankapana, da mu pre

'Jedna se grana održala do početka XVI. vijeka u Slavoniji imajući posjed Dobru Kuću u križ. župan

dade svu ostavštinu pokojnoga kneza Ivaniša, a kad taj to ne htjede učiniti, proglasi ga buntovnikom, liši svih časti i imanja, te naloži slavonskomu banu Matku Talovcu, da ga silom pokori. Tako planu 1436. u Hrvatskoj gradjanski rat, koji svrši nakon nagle smrti Ivana Frankapana pobjedom kraljevskom. Imanja Ivanša Nelipića darova sada Žigmund banu Matku Talovcu i njegovoj braći Petru, Franku i Ivanu Malo poslije, dne 9. decembra 1437. umre kralj Žigmund nakon pedesetogodišnjega vladanja, koje nije bilo srećno ni po Ugarsku ni po Hrvatsku. Lakouman, rasipan i nestalan, kaki je bio, niti je znao obraniti Hrvatskoj Dalmacije, niti je umio valjano zaštititi je od provala turskih. Sam je sebe najbolje karakterisao jednom prilikom u razgvoru s papom Eugenom IV. (1431.-1447.) ovim riječima:,,U trojemu si mi nalik, a opet u tome nijesi. Ti spavaš dugo, ja ustajem rano, ti piješ vodu, ja volim vino, ti bježiš od žena, ja ih ganjam, ti rasiplješ blago crkve, ja ne prištedim ništa, tebe bole noge, mene ruke, ti upropašćuješ crkvu, a ja državu". Sve su to teško imali osjetiti nasljednici njegovi.

Po želji Žigmundovoj izaberu ugarski i hrvatski velikaši njegovim nasljednikom zeta mu Albrechta Habsburgovca (1438.-1439.), koji se još 1422. vljenčao njegovom jedinicom Jelisavetom. Kako Abrecht postade još i kralj češki i njemački, to je on prvi Habsburgovac, koji je okupio u svojoj ruci sve one zemlje, kojima su potomci njegovi kasnije stalno zavladali. Kralj Albrecht

« ПретходнаНастави »