Слике страница
PDF
ePub

naslijedio je od tasta svoga još i rat s Turcima poradi srpskih prilika. Ovdje se uslijed neprekidnih navala sultan-Muratovih despot Gjorgje Branković nalazio u očajnom položaju. Premda mu je dao kćer Maru za ženu, ipak ne uzmože spriječiti Murata, da ne navali 1439. na njegovu zemlju i novu mu prijestolnicu Smederov o, koju i osvoji u augustu. Nesrećni despot pobježe u Ugarsku i zamoli pomoći. Tude se upravo sastao sabor u Budimu, koji stvori takove zaključke, kojima bi gotovo sasvim oslabljena kraljevska vlast, a pojačana vlast sabora, bez kojega vladari više nijesu smjeli ništa učiniti. To je zametak svim daljnim smutnjama u Ugarskoj. Želeći što prije pomoći despotu, kralj Albrecht pristade na na sve i započe privolom sabora vojnu. No kralj ne dospje dalje od Slankamena i Titela radi nemarnosti ugarskih velikaša, koji ga ne podupriješe dovoljnim brojem vojske. Medjutim pade Smederevo, a vojsku uhvati neka kužna bolest, od koje i sam Albrecht umre dne 27. oktobra 1439. u Neszmelyu blizu Komorana na povratku u Beč, gdje je mislio da će ozdraviti. Jedino mu je djelo, što je obnovio severinsku banovinu te u njoj postavio banom čuvenoga junaka Ivana Hunyadyja, podrijetlom Rumunja.

1

Severinska banovina (,,banatus Zewriensis") je današnja zapadna Rumunjska (Vlaška) do Alute. Još i sada je ondje na Dunavu mjesto Turn Severin, nekoč sjedište bansko. Iz toga se jasno vidi, da ona nema ništa zajedničko s hrvatskim Severino m.

Smrću Albrechta Habsburgovca nastaše prijestolonasljedne borbe u Ugarskoj i Hrvatskoj, koje oba kraljevstva toliko oslabiše, da se više nijesu mogla valjano braniti od premoći osmanlijske.

IX.

Ladislav I. i Ladislav IV. (V.)

(1440.--1457.).

Albrecht Habsburgovac ostavi iza sebe dvije kćeri, Anu i Jelisavetu, i trudnu ženu Jelisavetu, koja preuze samovlasno po smrti njegovoj vladanje u Ugarskoj i Hrvatskoj ističući sebe kao glavnu baštinicu kralja Žigmunda. U čvrstoj nadi, da će roditi sina nasljednika, mjesto kojega će ona u prvi mah preuzeti vladanje, pobrine se, da što prije dobije u svoje ruke krunu sv. Stjepana, što joj i uspije, nakon što je dvorkinja njezina Jelena Kotanerica istu krunu uz pripomoć nekoga magjarskoga viteza noću silom odnijela iz Višegrada, gdje se ona čuvala. Dvorkinja naime razbije bravu i rastrga pečat na vratima dvorske kapele, gdje se kruna čuvala, onda oštrim orudjem provali sanduk, iz kojega izvadi samo krunu sv. Stjepana, a ostala insignija ostavi na mjestu (sredinom februara 1440.). Oko Jelisavete skupili su se samo neki rodjaci njezini, naročito knezovi Celjski Fridrik i Ulrik, neki Frankapani i knez Nikola Iločki, dok

1 Jelisaveta se kasnije udala za poljskoga kralja Kazimira IV., s kojim je rodila Vladislava II. ugar. hrvatskoga kralja.

je većina velikaša i plemića ugarskih i hrvatskih, dapače i rodjak njezin mačvanski ban Ladislav Gorjanski (sin palatina Nikole) željela, da se u to pogibeljno doba izabere za kralja muž podoban, da obrani Ugarsku i Hrvatsku od spoljašnjih neprijatelja, a naročito od sultana Murata II. Jedni su bili, da se izabere srpski despot Gjorgje Branković, no velika se većina konačno na saboru u Budimu, početkom januara 1440., odluči za šestnaestogodišnjega viteškoga poljskoga kralja Vladislava Jagelovića, koga je upravo u taj čas mamio sultan Murat II. u savez protiv Ugarske. Ali dok je sjajno poslanstvo ugarskih i hrvatskih velikaša, a medju njima i ban Matko Talovac, pošlo u Krakov po novoodabranoga kralja, rodi 22. februara Jelisaveta sina Ladislava (,,Posthumusa"), kojega dade okruniti u Stolnom Biogradu ugrabljenom krunom sv. Stjepana po ostrogonskom nadbiskupu Dioniziju Széchy (15. maja). Medjutim ostavi Vladislav Poljsku i stiže s nešto vojske u Budim. Sada ostave svi velikaši osim knezova Celjskih Jelisavetu i njezina sina te se poklone Vladislavu, kojega sabor ponovno jednoglasno izabere za kralja proglasivši podjedno krunisanje nedorasloga Ladislava ništetnim, a po tom ga okruni dne 17. jula isti ostrogonski nadbiskup Dionizije Széchy u Stolnom Biogradu, ali ne krunom sv. Stjepana, jer ta je bila u rukama kraljice Jelisavete, nego nekom krunom iz grobnice sv. Stjepana, kao Vladislava I. (1440.-1444.).

Ove velikaške borbe za prijestolje upotrijebi sultan Murat II. pak podsjedne Beograd, koji je

branio junački prior vranski Ivan Talovac, brat bana Matka Talovca. Sultan opkoli grad s kopna i sa savske i dunavske strane te ga uze biti velikim podsadnim strojevima i topovima, no svi mu juriši kroz čitavih šest mjeseci (od maja po oktobra) bijahu uzalud. Ivan Talovac ravnao je obranom grada, posluživši se naročito o gnjenim oružjem (prvi put) tolikom vještinom, da se sultan, izgubivši do 17.000 ljudi, konačno morao sramotno povratiti u Drenopolje. Pred povratak svoj poruči kralju Vladislavu, da za sada odustaje od osvajanja Beograda, ali da to čini stoga, što je rad, da mu dâ vremena, da se predomisli, te da mu grad dragovoljno predade.

Uzmak sultanov pod Beogradom omogući kralju, da obračuna s Jelisavetom i njezinom strankom, kojoj bijahu na čelu kapetan čeških · plaćenika Ivan Jiskra od Brandisa, koji je imao u svojoj vlasti sjeverozapadnu Ugarsku, onda Fridrik i Ulrik Celjski, te neki Frankapani u Slavoniji. Sva ostala Hrvatska i Ugarska bila je uz Vladislava I. Osjećajući se preslabom, da se sama bije s kraljem, pozove Jelisaveta u pomoć rodjaka i skrbnika malodobnoga svoga sina Ladislava, njemačkoga kralja Fridrika III. Habsburgovca, koji se od sada kroz više od po stoljeća jednako upletao u poslove Ugarske i Hrvatske nastojeći, da svome rodu definitivno steče vladanje u oba kraljevstva. Jelisaveta predade Fridriku III. pored krune sv. Stjepana još i sina Ladislava na odgajanje, na što joj on uzajmi veću svotu novaca, da uzmogne plaćati vojsku. Sada plane krvav gra

djanski rat u Ugarskoj i Hrvatskoj, za kojega je naročito Zagreb ljuto postradao od nasilja Ulrika Celjskoga i njegovih njemačkih službenika, a napokon je ipak prevagnula stranka kralja Vladislava I, pa tako bude, poglavito nastojanjem papinskoga poslanika kardinala Julijana Cesarinija, sklopljen mir u decembru 1442. Utanačeno bješe, da kralj Vladislav I. ima vladati do svoje smrti, a onda da ga ima naslijediti Ladislav ,,Posthumus". Mir bijaše tim sigurniji po Vladislava, što je iznenada, već treći dan poslije proglašenja njegova, umrla kraljica Jelisaveta (19. decembra 1442.).

Za vrijeme gradjanskoga rata ote kraljevstvu hrvatskome bosanski vojvoda Stjepan Vukčić Kosača, sinovac i baštinik vojvode Sandalja Hranića, gospodara gotovo čitave Humske zemlje, Krajinu izmedju Cetine i Neretve s Omišem i poljičkom župom, no malo po tom (početkom 1444.) ugrabi mu mletačka republika Omiš i Poljica ostavivši mu samo Krajinu. Tako bi Hrvatska na jugu konačno potpuno ma otisnuta od mora, dok su joj župe na kopnu pomalo preoteli bosanski kralj i njegove vojvode.

Kralj Vladislav nije mogao da to spriječi, jer je istodobno ratovao s Turcima. Još kroz godinu 1441. vojevao je novoimenovani erdeljski vojvoda Ivan Hunyady u Erdelju tolikom srećom, da se stalo pomišljati na opću vojnu protiv Turaka, s nakanom, da se oni izbace iz Evrope.

1 Sibinjanin Janko naše narodne pjesme.

« ПретходнаНастави »