Слике страница
PDF
ePub

To su mišljenje zastupali živim riječima u prvom redu papinski poslanik kardinal Julijan Cesarini, bosanski kralj Stjepan Tvrtko II. Tvrtković i protjerani despot srpski Gjorgje Branković. I odista, ugarski sabor zaključi 1443. rat, u kojem prodre kralj s Ivanom Hunyadom na čelu vojske sve do Zlatice nedaleko Sofije, na podnožju Balkana (na badnjak 1443.), pobijedivši u nekoliko odlučnih bitaka Turke. Velika studen i pomanjkanje hrane prisili sada Vladislava na povratak, ali tom prilikom budu Turci, koji su ga progonili, kod K unovice nedaleko Niša (početkom 1444.) ponovno tako ljuto poraženi, da se još za vrijeme bitke od njih odmetnuše pokoreni Arbanasi sa svojim vodjom Gjorgjem Skenderbegom Kastriotićem na čelu. Na to ponudi sultan Murat II. mir, koji bi sklopljen u Segedinu na deset godina (13. jula 1444.). Sada se Srbija oslobodi turske vlasti, a despot Gjorgje Branković povrati se u svoju zemlju.

Ali tek što je mir bio potpisan, stade kardinal Julijan Cesarini nagovarati velikaše na novi rat tvrdeći, da prisege date nevjernicima ne vrijede. Tako plane na novo rat, sve protiv savjeta srpskoga despota Gjorgja Brankovića, koji se ne htjede pridružiti Vladislavu na veliku srdžbu Ivana Hunyadyja. Da se obidje Srbija i teško prohodni Balkan, a i opet s namjerom, da se Turci istjeraju iz Evrope, krenulo je pod vodstvom kralja Vladislava i Ivana Hunyadyja oko 16.000 vojske uz Dunav, pa onda na V ar nu k Crnomu moru. Ovdje joj dne 10. novembra 1444. zakrči dalji put sultan Murat

s 40.000 momaka, a kako ju je uopće nepripravnu zatekao, potuče je hametom. Sam kralj Vladislav pogibe u boju, a s njime pored mnogih drugih svjetskih i crkvenih dostojanstvenika i kardinal Julijan Cesarini. Samo Ivan Hunyady i Franko Talovac spasu se s nešto vojske. Ovom pobjedom turskom prestaju navalni ratovi ugarsko-hrvatskih kraljeva na Turke; oni se od sada dalje nalaze sve do konca XVII. vijeka u defenzivi.

Kad se u Ugarskoj saznalo za pogibiju kraljevu, sastanu se velikaši, plemići i zastupnici kr. slob. gradova koncem aprila 1445. u Pešti na sabor, na kojem izaberu Ladislava IV. (V.) (1445. do 1457.) za kralja. Ali kad skrbnik njegov njemački kralj Fridrik III. ne htjede petogodišnje dijete i krunu sv. Stjepana izručiti ugarskoj gospodi, izabere novo sazvani sabor na Rakošu kod Pešte u junu 1446. najpopularnijega muža u Ugarskoj Iv a na Hunyadyja gubernatorom (1446.-1452.) i preda mu svu vlast u ruke. Gubernator odmah započe rat s Fridrikom III., ali ga brzo svrši, jer želeći se što dulje održati u vlasti, nije mu bilo mnogo stalo do izručenja mladoga Ladislava.

Po tom okrene Hunyady na Turke, da osveti poraz kod Varne, jer s njima još nije bio mir sklopljen. Na polju Kosovu došlo je do trodnevnoga boja, a svrši potpunim porazom ugarske i hrvatske vojske. U boju pogiboše hrvatsko dalmatinski

1 Odatle ga Poljaci prozvaše: „Varnenčik“. Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povjest.

12

ban Franko Talovac i sestrić gubernatorov ban
slavonski Ivan Székely' (18., 19. i 20. oktobra
1448.). Poslije boja dade srpski despot Gjorgje
Branković uhvatiti Ivana Hunyadyja i baci ga u
Smederevu u tamnicu. Razlog tomu bio je taj, što
je Hunyady, prolazeći Srbijom na turski rat, istu
zemlju ljuto opustošio, pošto mu se despot i taj put
ne htjede pridružiti kao saveznik. Istom nakon
dvomjesečnoga tamnovanja domogne se Ivan Hu-
nyady nastojanjem ugarskih velikaša slobode, na što
sklopi s novim sultanom Mehmedom II. (1451.
do 1481.), sinom Murata II., primirje. Ujedno sklopi
gubernator i tajni ugovor s Fridrikom III., po ko-
jemu mu bude gubernatorstvo zajamčeno sve do
osamnaeste godine Ladislavove, to jest do 1458.
Ali na to podignu austrijski stališi bunu protiv Fri-
drika III. i prisile ga, da im izruči dvanaestogodiš-
njega Ladislava (1452.). Ladislav IV. (V.) nastani
se u Beču i preuze vladanje u Austriji, Češkoj,
Ugarskoj i Hrvatskoj, no tako, da je u Austriji
umjesto njega vodio državne poslove kao upra-
vitelj Ulrik Eizinger, u Češkoj Gjuro
Podjebradski, a u Ugarskoj i Hrvatskoj Iv a n
Hunyady; ličnim odgojiteljem kraljevim po-
stade rodjak mu knez Ulrik Celjski. Sada se Ivan
Hunyady odreče časti gubernatora, a mladi ga
kralj imenova vrhovnim vojskovodjom i upravi-
teljem financijâ u Ugarskoj i Hrvatskoj te pod-
jedno počasti naslovom k ne za bistričkoga
(1453.).

1 Banović Sekula naše narodne pjesme.
2 Bistrica (Beszterce) u Erdelju.

Za sve to vrijeme imao je narod hrvatski pretrpjeti mnogo teških dana. Po smrti bana Matka Talovca (poč. 1445.) ugrabe sebi slavonsku baniju knezovi Fridrik i brat mu Ulrik Celjski, zet srpskoga despota Gjorgja Brankovića, te stadoše otimati imanja braći Talovcima i biskupiji zagrebačkoj. U tim domaćim bojevima pogibe prior vranski i junački branitelj Beograda Ivan Talovac. Nasilja knezova Celjskih izazovu srdžbu velikašâ i s toga naloži stolno-biogradski sabor gubernatoru Ivanu Hunyadyju (1446.), da ih silom pokori. Gubernator uzme Gjurgjevac, popali varoš Varaždin i udari u Štajersku, a odavle udari preko Medjumurja na Koprivnicu. Celjski knezovi predadu otete gradove, no slavonska im banska čast ostade. Hrvatsko-dalmatinskim banom i priorom vranskim imenova Ivan Hunyady sestrića svoga Ivana Székelyja, dapače on ga učini i svojim posebnim vicegubernatorom za Hrvatsku. Uza sve to ipak ostade i nadalje banom hrvatsko-dalmatinskim Petar Talo v a c, brat Matkov, vladajući svom zemljom Velebitu na jugu, a teško je braneći od Mlečana, bosanskoga kralja Stjepana Tome (1444.-1461.), nasljednika Stjepana Tvrtka Tvrtkovića, i hercega Stjepana Vukčića Kosače, tasta kralja Stjepana Tome i gospodara

Posredovanjem kneza Ulrika Celjskoga dobije on 1448. od cara Fridrika IV. (III.) naslov,,hercega od sv. Sa v e", odatle ime „Hercegovina" njegovoj zemlji, kako to dokazuje originalna isprava, što je poznaje magjarski historik Thallóczy (Gl. Bosnien u. Herz. u ,,Oestrr. Ung. in Wort u. Bild" pg. 208.). Prema

*

Humske zemlje. Istodobno vladali su knezovi Frankapani sjevernom Hrvatskom kao samostalni gospodari ne mareći ni za malodobna kralja, ni za gubernatora, ni za bana. God. 1449. razdijele oni izmedju sebe golemi imutak svoga roda u osam dijelova, pa tako bi utemeljeno osam gran a porodice Frankapanske, od kojih neke brzo izumriješe, a ostadoše Tržačka, Ozaljska, Slunjska i Cetinska. Uto umre ban Petar Talovac, a hrvatsko-dalmatinskim banom postade stariji sin gubernatorov Ladislav Hunya d y (1453.), koji nikad ne vidje banovine svoje, već je prepusti domaćim nemirima i borbama.

Medjutim osvoji 29. 29. maja 1453. sultan Mehmed (odatle „Fatih", osvojitelj) Carigrad i tako pade zadnji ostatak tisućljetnoga bizantinskog carstva. Dojam te katastrofe bijaše silan ne samo u Hrvatskoj i Ugarskoj, nego u čitavoj zapadnoj Evropi. Već 1454. zametne Ivan Hunyady nov rat s Turcima, no bez znatnijeg uspjeha. Stoga se odlučio povesti novu vojnu uz pomoć čitave zapadne Evrope. Papa Nikola V. pošalje čuvenoga redovnika i sveca Ivana Kapistrana, da svojom neodoljivom besjedom okupi oko sebe što više,,križara“ u Austriji, Češkoj i Ugarskoj. I odista kad sultan Mehmed Fatih god. 1456. udari sa 150.000 momaka na Beograd, taj ,,ključ Ugarske“, bude on od četa Kapistranovih i Hunyadyjevih pod vodstvom Hunyjadyjevim hametom potome otpadaju sve kombinacije sa sultanom, kako su neki mislili na osnovu dubrovačkih spisa izdanih od istoga Thallóczyja.

« ПретходнаНастави »