Слике страница
PDF

tučen, najprije na Savi i Dunavu, a onda na kopnu. To je bilo najslavni je djelo Iva na Hunyadyja, ali i posljednje, jer nekoliko nedjelja poslije ove pobjede umre slavljeni junak u Zemunu (11. augusta), a doskora i drug njegov Ivan Kapistran u Iloku (23. novembra). Tijelo gubernatorovo bi preneseno u erdeljski Biograd i ondje u stolnoj crkvi sahranjeno, a svečevo ostade u Iloku, no za turskih navala propade. Ivan Kapistran bi proglašen svecem god. 1690., kad su kršćanske vojske oslobadjale Slavoniju i južnu Ugarsku od osmanlijske vlasti. Za vrijeme ovih turskih ratova ljuto se zavadiše Ivan Hunyady i knez Ulrik Celjski, u čijoj je vlast bio mladi kralj Ladislav IV. (V). Po smrti bana Petra Talovca naime prisvoji Ulrik Celjski sebi nasilnim načinom i hrvatsko-dalmatinsku banovinu, dapače on se pojagmi i za imanjima Talovčevim, pa osvoji u brzo svu zemlju osim Klisa i Frankapanskoga posjeda. Kod toga ga je izdašno pomagao herceg Stjepan Vukčić. No kako je još ranije bio imenovan hrv.-dalm. banom Ladislav Hunyady, došlo je do teške svadje, koja konačno svrši time, da je Ladislav Hunyady dao pogubiti Ulrika Celjskoga dne 9. novembra 1456. u Beogradu, kuda je stigao s kraljem Ladislavom poslije rečene obrane grada. Ulrik Celjski bijaše p o sljednji član svoga na si l n o ga roda, koji je Hrvatskoj, napose gradu Zagrebu i njegovoj biskupiji, teških udaraca nanio. Malo kasnije, na badnjak iste godine, umre i tast njegov srpski despot Gjorgje Branković.

Prijeku smrt rodjaka svoga Ulrika Celjskoga osveti kralj Ladislav tako, da je 16. marta 1457. dao izdajnički pogubiti u Budimu Ladislava Hunyadyja, dok je sa sobom poveo u Prag mladjega mu brata Ma ti ja š a kao sužnja. Osam mjeseci po tom umre nenadano sedamnaestogodišnji Ladislav IV. (V.) u Pragu (23. novembra 1457). Smrću njegovom raspade se u čas personalna unija izmedju Austrije, Češke, Ugarske i Hrvatske, a kako nije ostavio potomka, imale su Ugarska i Hrvatska i za b r a ti sebi novoga kralja. Nakon podužega raspravljanja odluče se velikaši na saboru u Budimu početkom 1458. za mladjega sina Ivana Hunyadyja, Matija ša, koji se obično zove Korvin po gav r a nu, što ga je već otac njegov nosio u grbu."

Х.
Matijaš I. Korvin (1458—1490).

Matija š I. Korvin bio je još uvijek zatvoren u Pragu, kad je umro Ladislav IV. (V.), no odmah sjutradan pusti ga upravitelj češki, a malo potom i kralj Gjuro Podje bradski (1458. do 1471.), na slobodu i zaruči ga tom prilikom sa svojom kćerkom Katarinom. Pošto je Matijašu Korvinu bilo jedva 15 godina, kad su ga velikaši izabrali kraljem, bude ujak njegov Mihajlo Szilágyi” izabran na pet godina kao guberna to r. No mladi Matijaš pokaza odmah u početku

[ocr errors]

toliko energije i samosvijesti, da se u brzo riješio ujakova skrbništva i preuzeo vladu sa m. Prvo mu je bilo, da je obnovio kraljevsku vlast u Hrvatskoj, gdje je već dulje vremena vladala prosta sila, naročito nakon izumrlih knezova Celjskih, i gdje su se bosanski kralj Stjepan Toma, herceg Stjepan Vukčić i Venecija otimali za pojedine gradove. Sada imenova kralj banom hrvatskodalmatinskim Pavla Špira n č i ć a, koji teškom mukom održa Klis. Istodobno urote se protiv kralja Matijaša glavni državni velikaši: Ladislav Gorjanski, Nikola Iločki i sam ujak njegov Mihajlo Szilágyi, te ponude Ugarsku i Hrvatsku njemačkomu kralju Fridriku III. Kako mlitavac Fridrik ne poduze nikakih odlučnijih koraka za ostvarenje te ponude, uspje doskora Matijašu, da se izmirio sa nezadovoljnicima, a konačno u WienerNeustadtu i s Fridrikom. Njemački kralj p o v r a ti u z odštetu od 80.000 dukata krun u sv. Stjepa na i za dovolji se p r o s tim na slovom „u ga r s koga i hrvatskoga kralja“, a Matija š se o p e t obveza, da će ga u Ugarskoj i Hrvatskoj, a ko ne ostavi sina, na s li je d i t i Fridrik, ili koji od njegovih s in ova (24. jula 1463). Iza toga bude Matijaš nakon šestogodišnje vlade 29. marta 1464. svečano okrunjen za kralja i povrati podjedno obim kraljevstvima nutarnji mir, kakvoga nijesu već odavna uživala Medjutim se zgodiše važne promjene na jugu. Ponajprije propala je nakon pada Smedereva Srbija postavši turskim paša lukom. (1459.), a onda dodje red na Bosnu. Ovdje je vladao po smrti Stjepana Tome sin njegov Stjep a n Tomašević (1461–1463) bez ugleda i potrebne snage, da se obrani od velike sile turske, pouzdavajući se jedino u pomoć papinsku i kralja Matijaša. No dok je Matijaš bio zabavljen pregovorima s njemačkim kraljem Fridrikom, provali u maju 1463. sultan Mehmed II. sa 150.000 momaka u Bosnu i pokori je za malo dana. Nesrećni kralj Stjepan Tomašević pobježe iz Bobovca, prijestolnice svoje, u Jajce, a odavle u tvrdi Ključ na Sani. Izdajom vojvode Radaka pade Bobovac Turcima u ruke, dok se Jajce predade bez borbe, a Ključ iza zdvojne obrane, nakon što su Turci prisegom obrekli kralju, da će mu poštedjeti život. Ipak ga dade sultan u svom taboru pred Jajcem pogubiti. Ta k o p r o pade kraljevstvo bosa n s k o za kakih mjesec dana, bez većeg otpora i boja; narodna riječ: „Bosna šaptom pade“ potpuno je ispravna. Jedino Hercegov i n a, gdje je nezavisno vladao Stjepan Vukčić, ostade slobodna odbivši u svojim kršnim planinama tursku vojsku. Kad je kralj Matijaš saznao za propast Bosne, odluči se zimi iste godine 1463. na vojnu za oslobodjenje njezino. Na sam Božić uzme Jajce, a idućih godina još i svu sjevernu Bosnu, te utemelji dvije banovine, jajačku i s r e b r e n i čku, od kojih je prva imala braniti Turcima ulaz u Hrvatsku, a druga u Slavoniju. Uto se zaplete kralj Matijaš u češke poslove. Kad je papa Pio II. radi zaštićivanja husitâ izopćio i lišio krune češkoga kralja Gjuru Podjebradskoga, provali Matijaš kao Sa VеZnik svojskom svojom u Moravsku i Cešku, gdje ga katolici izaberu svojim kraljem (1469.), no zemlje ne uzmože uzdržati, jer je većina čeških velikaša po smrti Gjure Podjebradskoga izabrala i okrunila kraljem poljskoga kraljevića Vla d i slava Jage lovića. Radi ovih zališnih ratova, a i prekomjerne strogosti Matijaševe podiže se u Ugarskoj i Hrvatskoj i opet protiv njega b u na s namjerom, da ga skine s prijestolja i da uzme poljskoga kraljevića Kazimira Jagelovića za kralja. No energični Matijaš uguši tu bunu još u zametku njezinu i kazni teško njezine kolovodje, a onda se opet baci na češke poslove; no uvjerivši se, da ne može podpuno uspjeti, sklopi s kraljem Vladislavom mir u Olomucu (21. jula 1479.). Matija š pri zna de Vladi slava Jagelo vi ć a kraljem češkim i d o b i je po red na slova „češko ga kralja“. Moravsku, Slesku i Lužicu u do životnu u p r a vu; po smrti Matijaše voj mogu Česi i skup i ti te pokraj i ne za 400.000 dukata. Još prije izmirenja s češkim kraljem navijestio je kralj Matijaš rat njemačkomu kralju Fridriku, s kojim je već dulje vremena bio u zavadi. Dvanaest godina (1477.–1488.) udarahu Ugri na Austriju, dapače 1485. osvoje i Beč, gdje kralj Matijaš sebi uredi dvor. Dok je kralj tako širio granice države svoje na sjeveru, ljuto stradavaše Hrvatska ne samo od Turaka, nego i od njegove samosile.

« ПретходнаНастави »