Слике страница
PDF
ePub

Otkako je pala Bosna, Turci jednako provaljivahu u Hrvatsku, naročito su ljuto stradavale Lika i današnja sjeverna Dalmacija; dapače pojedina odjeljenja njihova doprla bi sve do Senja i južne Kranjske. Vraćajući se natrag vodili bi sa sobom mnogo hiljada kršćanskoga roblja, koje bi ili naseljavali po Bosni po svojim posjedima ili prodavali dalje na istok. God. 1469. bijaše nevolja već tako teška, da su se pojedini hrvatski velikaši, naročito knezovi Frankapani, stali obraćati za pomoć Veneciji i njemačkomu kralju Fridriku III., pošto im Matijaš, zabavljen češkim ratom, ne uzmože ništa učiniti. Kad to sazna kralj Matijaš, zabrinu se, da se ne bi Venecija, pomažući tobože Frankapane, ugnijezdila u Senju, te stoga pošalje u Hrvatsku kapetana Blaža Podmanickoga s kraljevskom vojskom, koji otme Frankapanima Senj. Tako postade (1469.) Senj kralje vskim gradom, a doskora bi u njem uredjena, na obranu njegovu od Mlečana i Turaka, kapetanija, obuhvatajući kasnije čitavo primorje, Brinje i Otočac. Gubitak Senja bijaše težak udarac za porodicu Frankapanâ, pa stoga i nastade neprijateljstvo izmedju nje i kralja Matijaša, a pogotovo otkad joj kralj ote još i čitavo primorje od Trsata do Senja i Vinodol. U toj nevolji utjecali su se Frankapani Veneciji u zaštitu, te njihovom pomoći navali krčki knez Ivan na gradove Novi i Bribir, čime izazove kapetana Blaža Podmanickoga, da je udario na Krčki otok. Ali još prije nego li je otok došao u vlast kraljevu, predade ga Ivan

[ocr errors][merged small]

Frankapan Veneciji (1480.). Time bi rod Frankapanâ sasvim potisnut od mora, a Hrvatska izgubi i posljednji svoj otok. Za tih ratova podijeli kralj Matijaš 18 oktobra 1477. kraljevstvu hrvatskomu znamenito pravo, da sebi samo na saboru bira pose bnoga vojskovodju (kapetana).

Medjutim se ratovalo i s Turcima. God. 1471. pade Počitelj na Neretvi u turske ruke, a s njime i čitava zemlja izmedju Cetine i Neretve osim primorja. Iduće godine uskrisi kralj Matijaš dostojanstvo bosanskoga kralja imenovavši i okrunivši Nikolu Iločkoga (1472.—1477.) kraljem bosanskim, ali ga istodobno učini i banom hrvatsko-slavonskim, dapače i priorom vranskim. ' Zadaća njegova bijaše Turcima oteti preostali dio Bosne, no on je ne izvrši. Po smrti njegovoj odluči se sam kralj Matijaš na provalu u Bosnu i odista dopre do Sarajeva (Vrhbosna), čime ipak ne spriječi, da su Turci 1482. osvojili Hercegovinu. Dalje mu vojevanje s Turcima prekide rat s njemačkim kraljem Fridrikom III., za kojega umre kralj Matijaš u Beču dne 6. aprila 1490. navršivši istom 47 godina.

Kralj Matijaš bijaše nesumnjivo najvažniji vladar svoga vremena. Potpuno samostalan, energičan, nepopustljiv prema svojim protivnicima, gospodar svakomu oligarhijskomu pokretu, a seljaku

1 Kralj Nikola kovao je posebni svoj novac, od kojega se neki komadi sačuvaše. (Gl. Vjesnik hrv. arheol. društva 1905. pag. 187).

i gradjaninu pravi zaštitnik,1 to su krijeposti, što su ga resile. Osvajanja njegova proslaviše doduše ime njegovo, ali naniješe teških udaraca naročito Hrvatskoj. Inače bijaše kralj Matijaš osobito darovit muž rijetke naobrazbe, duhovit i vješt govornik, te velik i iskren prijatelj znanosti i umjetnosti skupljajući oko sebe pjesnike i pisce. Državu je podigao do zamjerne snage i sjaja; on mogaše postaviti na noge oko 150.000 momaka na kopnu, a 330 ratnih ladja, koje po moru, koje po Dunavu, Dravi i Savi. Za njegova se vremena pojaviše prve tiskare u Ugarskoj, a 1483. štampana je i prva hrvatska knjiga.

Kralj Matijaš bijaše tri puta oženjen, no ni jedna žena ne rodi mu djece, nego tek imadjaše nezakonitoga sina Ivaniša Korvina (rodjen 1473. u sleskoj Vratislavi). Pod kraj života stao je kralj Matijaš svakojako nastojati, da mu osigura nasljedstvo, dapače u tu je svrhu primio i prisege mnogih velikaša i gradova. Medjutim kad kralj Matijaš umre, podju stvari sasvim drugim putem.

XI.

Katastrofa (1490.—1526.).

Nasljedstvu Ivaniša Korvina najviše je smetalo (pored njegova poroda) neprijateljsko raspoloženje

1 Odatle stara hrv. riječ: „Pokle kralj Matijaš spi, nikakve pravice ni“.

2 Komandant dunavske flotile sa sjedištem u Petrovaradinu bijaše za to doba Petar Dóczy ili Dojčin Petar narodne pjesme.

glavnih ugarskih velikaša protiv strogoga kralja Matijaša; jedino slavonski velikaši, naročito knez Lovro Iločki, sin nekadašnjega bosanskoga kralja, bili su listom za Ivaniša Korvina. Osim njega se pojaviše još tri kandidata za ispražnjeni ugarskohrvatski prijesto: češki kralj Vladislav Jag elović i mladji mu brat poljski kraljević Ivan Albrecht, te njemački kralj Maksimilijan, sin Fridrika III. Dok su oba Jagelovića temeljila pravo svoje na rodbinskim vezama s bivšim ugarsko-hrvatskim kraljevima, pozivao se Maksimilijan na ugovor izmedju Matijaša i Fridrika od god. 1463. Nastojanjem sepeškoga kneza Stjepana Zapoljskoga bude konačno izabran na saboru u Pešti dne 15. jula 1490. dobroćudni i slabi Vladislav II. Jagelović (1490.-1516.). Ivaniš Korvin zadovolji se čašću nasljednoga slavonskog hercega, a kasnije i bana hrvatsko-da matinskoga, dapače obećano mu bude, da će ga novi kralj okruniti još i za kralja bosanskoga, do čega ipak nije došlo. Nakon što je novoizabrani kralj položio prisegu na krunidbenu zavjernicu, kojom postade sasvim odvisan od velikaša, udje svečano dočekan u Budim, a malo kasnije i u Stolni Biograd, gdje bude okrunjen od zagrebačkoga biskupa Os valda Tuza.

Prvo je bilo kralju Vladislavu da obračuna sa svojim suparnicima: bratom Ivanom Al

1 Porodica knezova Zapoljskih hrvatskog je podrijetla; ona polazi iz mjesta Zapolje u požeškoj županiji nedaleko Nove Gradiške (danas je tamo selo Go dinjak).

brechtom i kraljem Maksimilijanom. S Ivanom Albrechtom bijaše lak posao, jer poslije izgubljene bitke kod Košicâ napusti on svoje težnje. Teže je bilo s Maksimilijanom. Istjeravši ugarske posade iz Austrije, naročito iz Beča, provali Maksimilijan sve do Stolnoga Biograda i Budima i prozva se samovlasno ugarsko-hrvatskim kraljem. Od hrvatskih i slavonskih velikaša bili su uza nj knez Lovro Iločki, Ivan Frankapan Cetinski, Nikola Frankapan Tržački, potomci banova Talovaca, dapače i zagrebačka općina Gradec (gornji grad), dok je Kaptol bio uz Vladislava II. Kako su herceg Ivaniš Korvin i knez Bernardin Frankapan Ozaljski ostali vjerni kralju Vladislavu, nije čitavo kraljevstvo hrvatsko pristalo uz Maksimilijana. Medjutim prisili nestašica novca Maksimilijana na uzmak u Austriju, na što Ugri opet uzmu osvojene gradove. Kad Maksimilijan uvidje, da ne može uspjeti, sklopi s kraljem Vladislavom 7. novembra 1491. mir u Požunu, po kojem bješe Habsburgovcima zajamčen po drugi put ugarsko-hrvatski prijesto po izumrću muške loze kralja Vladisla v a. Osim toga odrekoše se Ugri Beča i Donje Austrije, a hrvatskim bi pristašama Maksimilijanovim zajamčena amnestija. Taj mir prihvatiše napose ugarski stališi, a napose hrvatski, ovjerovivši ga svojim pečatima (7. marta 1492.).

Tako bijaše Vladislav doduše općenito priznat ugarsko-hrvatsk m kraljem, ali slabost njegova vladanja i nazadak države doskora se jasno pokaza. Prvo bijaše, da je kralj učinio palatinom Stje

« ПретходнаНастави »