Слике страница
PDF
ePub

nici. Kmetovi, koje bi gospodari oslobodili rad budi kakih zasluga, zvali su se slobodnjaci (libertini).

Kao što je u političkom, tako je kraljevstvo hrvatsko i u crkvenom obziru bilo rastrojeno. Hrvatska je čitava pripadala nadbiskupiji spljetskoj, u kojoj su se nalazile ove biskupije: kninska, dopirući do Bihaća na Uni, skradinska, ninska sa zapadnom polovicom Like, krbavska s istočnom polovicom Like, senjska, šibenička, trogirska, makarska, duvanjska sa sijelom u Lijevnu i hvarska s južnim otočjem. Od god. 1154. podignuta bi nastojanjem Mlečana zadarska nadbiskupija sa sufraganim biskupima krčkim, rapskim i osorskim. Slavonija opet bijaše podijeljena medju tri biskupije; zagrebačku s još jednim kaptolom u Čazmi, a se zala je na istok sve do uključivo Slatine, Vočina i Pakraca, onda pečujsku, koja je obuhvatala najveći dio današnje Slavonije sve do pravca povučena od Iloka (ali bez njega) na ušće Bosuta u Savu s drugim kaptolom sv. Petra u Požegi, i srijemsku (od 1229.) sa sijelom u Banoštoru, izmedju Dunava i Save, a pečujskoj biskupiji na istok. Još je izuzetak Djakovo kao sijelo bosanskoga biskupa. Sve tri slavonske biskupije pripadale su pod nadbiskupiju kaločku.

[ocr errors]

1 Od se b'ra nastade kašnje Sr b, poznato mjesto u današnjoj ličko-krb. županiji, nekoč sjedište hrvatskoga života są plemenskim sudom. (Gl. brojne listine hrv. pisane u Šurmina i Kukuljevića; Acta croatica).

U Slavoniji nije u to vrijeme osim Djakova i uskoga komada zemljišta do Save bosanska biskupija ništa drugo obuhvatala. Njezin je glavni teritorij Bos n a.

Nadbiskupije i biskupije bile su razdijeljene na arcidjakonate, a ovi opet u župe. Za kulturni život u srednjem vijeku od osobite su važnosti k a p toli, središta svega duševnoga života. U prvom redu bijahu oni tako zvana mjesta vjerodostojnosti (locus credibilis) obavljajući brojne pravne poslove, koje su kasnije vršili javni bilježnici, i čuvajući isprave privatnikâ. Osim prihoda od svojih imanja imali su biskupi i kaptoli dohodak od crkvene desetine, koju je morao svatko plaćati, plemić ili neplemić, i to od svega, što je rodilo i raslo. Od tih prihoda uzdržavali su kaptoli zajedno s biskupom škole, naročito one za svećenički stališ.

Pored sve borbe Latinâ protiv glagolice i slovenske službe ona se ipak održala u senjskoj (1248.), krčkoj i krbavskoj biskupiji, dapače mnogo glagolaša nalazimo ne samo po čitavom području spljetske nadbiskupije, nego i po zagrebačkoj biskupiji. Iz Hrvatske se ona razgranila po Češkoj i Poljskoj u XIV. vijeku.

Uz brojno svjetovno svećenstvo bilo je u kraljevstvu hrvatskom i mnogo samostana Pored starih Benediktinaca uze se na početku XIII. vijeka po Hrvatskoj širiti red Cistercita, kojima sagradi herceg Andrija oko 1200. krasnu gotsku crkvu sv. Marije i manastir u Topuskom. Iza njih nastaniše se Dominikanci, Franjevci, naročito u južnoj Hrvatskoj i Bosni, pa Templari (Božjaci) i Pavlini. Templarima darova papa svoj posjed u Vrani, što mu ga bješe nekoć darovao kralj Zvonimir, ali su i sami stekli još mnoga druga

imanja. Kad taj red u XIV. vijeku bude dokinut, zapade sav posjed njegov Ivanovce (križare, Cruciferi), pa tako se i prior njihov prozva vra nsk i m. Pavlini bili su rašireni u Hrvatskoj i Slavoniji, a naročito bijahu na glasu manastiri Remete kod Zagreba i Lepoglava.

Pripadnika grčkoistočne vjeroispovjesti sve do 1526. ima vrlo malo, i to poglavito u Srijemu, gdje su to bili doseljeni Srbi po imanjima porodice Brankovićâ. Vlasi bili su najvećim dijelom katolici, a dijalektom, koliko se iz njihovih isprava vidi, čakavci.

Od godine 1102. priznavali su Hrvati i ugarskoga kralja kao svoga. To nije bila jedinstvena država u nutarnjoj upravi, već svaka za sebe; jedino spoljašnja politika bila im je zajednička, što je razlog, da stranci nijesu marili za nutarnju razliku. Kako je obim kraljevstvima bio jedan isti kralj, poče se prvobitna personalna unija sve to većma (osobito za Matije Korvina) pretvarati u realnu. To naročito vrijedi za Slavoniju. Krunidba za posebnoga kralja hrvatskoga obavljala se sve do Bele III. (IV.), od onda dalje bila je vazda zajednička, samo što su kraljevi izdavali posebne zavjernice hrvatskim, a posebne ugarskim stališima.

Kralja zastupao, odnosno zamjenjivao je u Hrvatskoj kao samostalan i kralju jednakopravan vladar herceg (dux totius Sclavoniae, to jest čitave hrvatske zemlje), redovito član kraljevske porodice (sin ili brat kraljev); odatle se on i piše ‚Dei gratia“ (Božjom milošću), a njega opet zovu

[ocr errors]

,,ducalis Maiestas" (herceško veličanstvo). Herceg stolovao je redovito u Zagrebu, Kninu i Zadru, a kasnije i u Bihaću na Uni. Godine svoga vladanja brojio je kao kralj. Nadalje vrši razna kraljevska prava u Hrvatskoj namještavajući banove, sazivajući sabore, dijeleći plemstvo, vodeći vojsku u rat, potvrdjujući privilegija pojedinim gradovima i plemićima i kujući svoje posebne novce.

Kad nema hercega, onda upravljaju banovi gotovo istom vlasti. U prvi kraj bio je samo je da n ban, no od Bele III. (IV.) nalazimo ih po d v a, i to napose za Hrvatsku i Dalmaciju, a napose za Slavoniju; od Matije Korvina, kad bijaše već izgubljena Dalmacija i južna Hrvatska, ima ili samo jedan hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban, ili dva ista. Taj se naslov sačuvao sve do danas. Svaki ban imenovao je sebi banovca (vicebanus); slavonski banovac bijaše redovito župan križevački, a hrvatski župan kninski. Uz bana i ba: novca javlja se notarili protonotar, izabran na saboru od plemićâ, a čuvao je pečat kraljevstva, kao što je to činio kancelar u Ugarskoj.

Herceg, odnosno ban, sazivao je sabore te im je predsjedao. Pošto je kraljevstvo bilo razdijeljeno na dvije upravne oblasti, sastajali su se napose slavonski, a napose hrvatski sabori (generalis congregatio regni Slavoniae, g. c. regnorum Dalmatiae et Croatiae), i to prvi u Zagrebu, Križevcima, Čazmi, a drugi u Kninu, Senju i Ninu. Sabori trajali su redovito po više dana, a dolazili su na nj svi plemići, dapače i zastupnici gradova. Na saboru se vijećalo o svem, što se

ticalo Hrvatske, no ipak ponajviše su se rješavale zapletene parnice.

U sudbenosti bila je Hrvatska vazda sasvim samostalna. Vrhovni sudac bio je herceg, odnosno ban, kojega je zamjenjivao ba no v a c. Niže instancije bile su županijski sudbeni stol i plemenski stol (obični sud). Priziv na kralja od herceške ili banske odluke nije bio nikomu dozzvoljen, osim nekim privilegiranim velikaškim porodicama i kr. slob. gradovima. Podanicima (predijalistima, kmetovima) sudila su gospoda njihova, i to bez apelata. U kr. slob. gradovima sude gradski suci (koji bijahu u srednjem vijeku ono, što su danas načelnici), pa stoga njima i jeste dozvoljena apelacija na kralja. Sudilo se poglavito po običajnom pravu, a samo primorski gradovi počeše od XIII. stoljeća dalje uvoditi napisane statute, i to u glavnom po uzoru mletačkom. Malo kasnije uzeše popisivati svoje zakone i privatne gospoštije; tako je nastao vinodolski zakonik od godine 1288. na zemljištu Frankapanskom, najstariji pravni hrvatski spomenik.

Hercezi, odnosno banovi, kovali su i svoje novce. Prvi je to činio herceg Andrija (1197.1203.), a održalo se to pravo sve do vladanja kraljice Marije pod kraj XIV. vijeka. Novac se obično zvao,,moneta banalis", a kovala ga herceška, odnosno banska kovnica zvana camera. Najstarija kovnica bila je u Pakracu, a onda sve do konca opstanka njena u Zagrebu (odatle denarii

[ocr errors]

1

Još i danas se u Bosni i Dalmaciji zove sitan srebren novac banovac, banica.

« ПретходнаНастави »