Слике страница
PDF
ePub

Zagrabienses); kovnica je davala hercegu (odnosno banu) velike prihode. Vrste novca bili su din a ri, oboli ili pol dinara i ba g a tin, najsitniji novac; novci su bili kovani isključivo od srebra pomiješana s bakrom. Dvjesta dinara činilo je jednu m arku; četvrtina marke zvala se ferto, petina pensa, a osmina libra. Na naličju banskog novca nalazila se kuna u bijegu izmedju dviju šestokrakih zvijezda, to jest grb stare Slavonije, kasnije od Vladislava II. god. 1496. napose dozvoljen kraljevini Slavoniji. Ujedno se nalazio na naličju još i polumjesec nasuprot zvijezdi, a to je drevni grb Dalmacije, odnosno Hrvatske. Na obličju novca nalaze se dvije okrunjene glave, svakako u znak dvaju kraljevstva, i napis:,,Moneta regis per Sclavonia m“, ,,Moneta ducis per Scl." i „per Chro acia m“, to jest kraljevski, odnosno herceški novac za Hrvatsku.

66

Porezi bili su u Hrvatskoj ovi. Najprije k unovina (marturina) za uživanje zemlje, koja se smatrala uopće vlasništvom kraljevim. U najstarije doba podavala se kunovina u naravi, kasnije u novcu (na godinu dvanaest dinara). Kralj je mogao po volji opraštati od kunovine. God. 1102. oslobodio je Koloman onih dvanaest hrvatskih plemena, stoga se kunovina u Hrvatskoj kralju nije plaćala, nego jedino u Slavoniji. Uz kunovinu ima nadalje lucrum camerae (dobit komore); u starije se doba svake godine kovao nov novac, koji je valjalo izmijeniti starim, ali tako, da je vlastnik dobio za tri stara dva nova komada do

tičnoga novca. Kasnije bude to pretvoreno u stalnu daću u iznosu od sedam dinara. Napokon dolaze lokalni porezi, kao što su to lučki, tridesetnica (,,harmice“ od magj. harminc = 30), mitnice i sola ne. Kad su kralj, odnosno zamjenik njegov herceg i ban, bili na putu, trebalo je da ih plemstvo i gradjanstvo dočeka i pogosti; to se zvalo z ala znina (descensus), a bio je jedan od najneugodnijih poreza, jer su kraljevi, banovi i njihovi činovnici, na koje se to takodjer proteglo, bili neprestano na putu. Kraljevi su mogli po volji i od toga poreza pojedine velikaše i gradove ili potpuno oprostiti, ili im dužnost ograničiti. Ova je institucija bila poznata u Hrvatskoj još za narodne dinastije. (Gl. str. 81 i 82.)

U vojsci hrvatskoj nastadoše u to doba važne promjene. Dok je ona za prvih Kolomanovih nasljednika bila plemenska kao za narodne dinastije, stali su kraljevi kasnije uvoditi feudalno uredjenje. Tako zamijeniše stare plemenske čete nove velikaške ili banderija, a ban i plemstvo bili su ih dužni podržavati. Pored banderijâ pojavljuju se kasnije i plaćeničke čete. Vojsci hrvatskoj bijaše redovito na čelu ban kao vrhovni vojvoda (capitaneus) izabran napose zato od sabora. No sabor je mogao i koga drugoga izabrati, naročito kad je bila banska stolica nepopunjena. Mornarica je znatno spala, od kad je Dalmacija došla u mletačke ruke; najjača bila je za kralja Ludovika I., koji je imenovao posebnoga hrvatskoga admirala (admiratus regnorum Dalmatiae et Croatiae). Radi obrane

od Turaka, naročito u doba Matije Korvina, podiže se još i brodarstvo na rijekama (šajkaši, nasadisti), kod kojega su služili poglavito doseljeni Srbi. Središte bilo im je u Petrovaradinu.

Gradovi su imali dvojaku upravu. Dalmatinski gradovi živjeli su starim autonomnim životom po uzoru rimskom, kasnije mletačkom, dok su slavonski gradovi Zagreb, Varaždin i drugi bili uredjeni po uzoru njemačkom kao slobodni gradovi.

Slavonija je trgovala naročito s Ugarskom, Štajerskom, Kranjskom, Hrvatskom i Bosnom, a Hrvatska i Dalmacija, osim s Bosnom i Srbijom na kopnu, još i s Italijom. Pomorsku trgovinu podupirala je velika trgovačka mornarica dalmatinskih gradova, a kopnene ceste i putovi. Najvažnija cesta počinjala je kod Vaške na Dravi te nadovezujući se na ugarsku cestu išla preko Virovitice, Varaždina, Zagorja do Zagreba, a onda preko Odre u Turopolju u Topusko, Bihać, Knin i dalje na more; kod Topuskoga odvajala se jedna druga grana na Modruš preko Brinja i Vratnika u Senj. Onom prvom cestom običavala je putovati vojska, pa se zato i zvala ta cesta obično ,,via exercitualis" (vojnički put).

U to doba podigla se i književnost. Pored hrvatskih pisanih statuta i crkvenih knjiga nalazimo latinskih historijskih spisa. Neki su velikaši naročito podupirali književnost (Mladen Šubić, lički knez Novak Disislavić, vojvoda Hrvoje). Pod kraj se javljaju i prvi hrvatski umjetni pjesnici Marko Marulić Spljćanin, Gjore Držić i Šiško Menčetić Dubrovčani.

[ocr errors]
[merged small][graphic][ocr errors][merged small]
[merged small][merged small][merged small][merged small][merged small][merged small][merged small][ocr errors][merged small][merged small][merged small]
« ПретходнаНастави »