U takim se prilikama nalazila Panonija i Dalmacija, kad započe se oba naroda. Najezde barbarskih naroda naročito Germana, a u težnji, da se nagrabe plijena u bogatim gradovima rimskim, počinju se u drugoj polovici III. vijeka, to jest onda, kad preuzeše maha unutrašnje borbe oko carskoga prijestola prouzročene obiješću rimske vojske. Poradi toga nasta velika nevolja, a državni danci postali su tako teretni, da se dogadjalo, te je porez bio veći od prihoda, što opet prisili seljake, da su stali ili bježati u gradove, ili da su se predavali bogatašima, neki kao poluslobodni ljudi (coloni), a neki opet kao robovi (servi). Propašću seljačkoga stališa ponestalo je potrebne vojske u tolikoj mjeri, da su carevi već krajem III. stoljeća uzeli naseljivati razne barbarske narode u opustjele krajeve pod pogodbom, da služe kao vojnici rimski. No poslije provale H u na u Evropu (375.) ponestades vakoga reda, jer su od tada i veliki narodi kano Goti stali pod silu bježati u carstvo.

pua Uvjeren, da se više ne da održati jedinstvo carstva, razdijeli ga car Teodozije Veliki god. 395. na dvije polovice: na istočno (bizantinsko) carstvo sa sjedištem u Carigradu (Bizantu) i na za pa dno sa Rimom. Pri ovoj razdiobi predvoji se i Balkanski poluotok, jer Dalmacija i Panonija pripadnu Rimu, dok sve ostalo osta Carigradu. Ova je razdiob a osim političkih imala i vjerskih i kulturnih posljedica, a tragovi se njihovi op a ž aju još i danas. Skoro potom isele se Za pa dni Goti pod vodstvom svoga kralja Alarika preko Dalmacije ha

a

rajući i plijeneći u Italiju, a odavle u Španiju (408.), dok Huni pod A tilom utvrde vlast svoju u današnjoj Ugarskoj sa sjedištem negdje blizu Segedina i zauzmu god. 441. srijemsku Panoniju. Po smrti Atilinoj (453.) propade hunska država, a Panonija se povrati istočno-rimskomu carstvu, ali kad Germani s Odovakrom god. 476. obore zapadno carstvo, nagovori bizantinski car Zeno Teodoriha, vodju Istočnih Gota, da provali sa svojim narodom u Italiju i preuzme vlast od Odovakra. Teodorih to učini osnovavši tako kraljevstvo Istočnih Gota (493.) u Italiji, kojoj on pripoji Dalmaciju i Panoniju. U vlasti istočno-gotskoj ostadoše obje provincije do god. 535., kad započe bizantinski car Justinijan rat, koji svrši propašću istočnogotskoga kraljevstva, a Panonija i Dalmacija opet pripadnu istočnomu carstvu (555.). U tom ratu prvi se put pojavljuju u Panoniji i Dalmaciji J u ž ni šla v en i.

Oni su se doduše već od II. vijeka po Kr. stali naseljivati po Panoniji i Iliriku, no to bjehu tek sporadična naseljenja bez veće političke važnosti. Uopće valja naglasiti, da se Južni Slaveni dosta kasno javljaju na poprištu svjetske povijesti, šta više, njih upravo uvlače u svijet drugi narodi, naročito susjedni im Germani i Turani, kojim su oni kroz mnogo decenija u današnjoj južnoj Rusiji robovali. Napokon stali su se Južni Slaveni jedan uz drugoga pribijati i prikupljati. Mjesto malih plemenskih jedinica u župama ističu se veća plemena ojačana u borbi. Neka plemena

se

sada obuhvataju više župa, a na čelu im je knez! U nastalim se borbama Sloveni bolje izvježbaše u ratnoj vještini, i poprimiše od Germana savršenije oružje, dapače preko njih oni upoznaše Rimljane i druge polatinjene narode i prozvaše ih Vla si me (Vlah od staronjem. walh). Kad oko god. 350. utameljiše Istočni Goti na sjevernoj strani Crnoga mora jaku državu, udare na susjedne im Južne Slavene te ih pokore. No kad malo potom unište Huni ovu državu, potpadnu Južni Slaveni pod vlast tih novih gospodara. Po propasti gotske države krenu oni na jug širinama današnje jugozapadne Rusije i Moldavske i to u većim skupinama; u prvoj polovini VI. vijeka naseljavaju staru Dačku (Erdelj i Vlašku) i prelaze četimice preko Dunava, najviše plijena radi pokazujući veliku hrabrost i lukavost. Za gotsko-bizantinskoga rata (535.—555.) okrenu oni i na zapad, te stanu provaljivati u Panoniju i Dalmaciju. Medjutim utemelje A vari (Obri) god. 568. svoju državu u današnjoj Ugarskoj i pokore sebi onamošnje Slavene. Pored svega toga oni su se i za ove vlade neprestano pomicali na zapad i stalno naseljavali ne samo u Panoniji, nego i u susjednom Noriku (danas Kranjska, Štajerska i Koruška). Kako su Avari bili ratoboran vojnički narod i sav vijek provodili na konju i u borbi, njima su Slaveni ratari bili potrebni, da ih hrane.

Doskora počnu Avari navaljivati na bizantinsko carstvo, a naročito od kad je njima zavladao

Od germ, riječi kuning (sada König), najprije kuneng, onda ko ne z, pa k n e z.

n

kao kagan nesavjesni B aj a n. Osvojivši izdajnički
god. 582. grad Sirmium, provali do Crnoga mora,
à 598. okrene na Dalmaciju, popali je, opustoši i
razori u njoj do četrdeset tvrdjava. S njime bijaše
kao obično, veliko mnoštvo Slavena, stranom po-
danika, stranom saveznika njegovih, a ti većinom
i ostaše u zemlji. Nakon dvije godine ponovno
provale Avari i Slaveni ne samo u Dalmaciju, nego
i u Istru tolikom žestinom, da se radi toga ljuto
zabrinuo papa Grgur I. Do sada bijaše primorje
dalmatinsko poštedjeno od slavensko-avarskih na-
vala, ali početkom VII. vijeka dodje i na nj red.
Uz mnoge druge ugledne gradove
pade konačno i slavna Salona (oko
610.), a s njome i vlast bizantinske
carevine u sjevero-zapadnom dijelu
Balkanskog a poluotoka. Jedino Jader
i Tragurium, pa gradovi po otocima, ostadoše ili
netaknuti ili bar nijesu bili razoreni.

Nevolja bizantinskoga carstva došla je do vrhunca, kad god. 626. udare Avari i Slaveni na sam Carigrad, dok su s azijske strane imali na nj udariti Persijanci. Medjutim budu Slaveni pod Carigradom potučeni, poglavito na moru, i povrate se svojim kućama, a to isto učine malo kasnije i Avari. Neuspjeh pod Carigradom nanese težak udarac gospodstvu avarskomu, jer bijaše očit znak slabosti njihove. U brzo skoče protiv njih dosadanji im saveznici i podanici Slaveni na više strana, naročito knez Samo, vladar Zapadnih Slavena. On se stavi čitavom ustanku na čelo. Samo doskora izvojeva svim Slavenima na zapadu i sjevero-za

padu avarske države potpunu slobodu, na što ga oni 627. izaberu za svoga vrhovnoga kneza. Tako je veliki knez

Sa mo prvu slavensku dr ž a v u, koja je obuhva

! tala čitavu današnju Češku, Moravsku, velik dio Galicije i današnjih alpinskih zemalja (Koruške, Štajerske i Kranjske). Ovu priliku upotrebiše i Južni Slaveni, jer se i oni pobune i oslobode od Kupe do mora vlasti avarske, dok su oni izmedju Kupe i Drave (u Panoniji) još i dalje prizna vali okrutno go's podstvo njihovo. Avari budu stisnuti na današnju ugarsku ravnicu oko Dunava i Tise, a Slaveni ostadoše sami na zemljištu, što su ga pomalo naseljavali počevši od prve pole VI. vijeka. Time je i svršila se o ba njihov a Balkanskom poluotoku (oko 640.).'

n a

1

Biz. car Konstantin VII. Porfirogenet (912—959.) zabilježio je u svom djelu „De ad ministrando imperio“ priču, koja se u njegovo doba pripovijedala medju Hrvatima, kako su oni tobože došli na poziv cara Heraklija u Dalmaciju iza Karpatskih gora iz Bijele ili Velike Hrvatske pod vodstvom petero braće imenom Klukas (Kukari?), Lobelos (Lapčani?), Kosentzes (Gusići?) Muhlo i Hrobatos (Murići i Mogorovići?) te dvije sestre: Tuga (Tugomirići) i Vuga (Bužani). Pobijedivši Avare, kaže se dalje, dobili su za nagradu Dalmaciju, dakako kao podanici carstva. - Ovo je dašto priča,

, kojoj će tek jezgra biti dublje historijske vrijednosti, naime da se Hrvati u vrijeme naseljivanja raspadahu u mero plemena, jer inače je ona u potpunom protivuriječju sa svim ostalim savremenim izvorima.

sed