Слике страница
PDF

U takim se prilikama nalazila Panonija i Dalmacija, kad započe se o b a na roda. Najezde barbarskih naroda naročito Germana, a u težnji, da se nagrabe plijena u bogatim gradovima rimskim, počinju se u drugoj polovici III. vijeka, to jest onda, kad preuzeše maha unutrašnje borbe oko carskoga prijestola prouzročene obiješću rimske vojske. Poradi toga nasta velika nevolja, a državni danci postali su tako teretni, da se dogadjalo, te je porez bio veći od prihoda, što opet prisili seljake, da su stali ili bježati u gradove, ili da su se predavali bogatašima, neki kao poluslobodni ljudi (coloni), a neki opet kao robovi (servi). Propašću seljačkoga stališa ponestalo je potrebne vojske u tolikoj mjeri, da su carevi već krajem III. stoljeća uzeli naseljivati razne barbarske narode u opustjele krajeve pod pogodbom, da služe kao vojnici rimski. No poslije provale Huna u Evropu (375.) ponestades vakoga reda, jer su od tada i veliki narodi kano Goti stali pod silu bježati u carstvo. Uvjeren, da se više ne da održati jedinstvo carstva, razdijeli ga car Teodozije Veliki god. 395. na dvije polovice: na i stočno (bizantinsko) carstvo sa sjedištem u Carigradu (Bizantu) i na za pa d n o sa Rimom. Pri ovoj razdiobi predvoji se i Balkanski poluotok, jer Dalmacija i Panonija pripadnu Rimu, dok sve ostalo osta Carigradu. Ova je razdi o b a osim političkih i mala i vjerskih i kulturnih posljedica, a tragovi se njihovi o pažaj u još i danas. Skoro potom isele se Zapadni Goti pod vodstvom svoga kralja Alarika preko Dalmacije ha

rajući i plijeneći u Italiju, a odavle u Španiju (408), dok Huni pod A ti lom utvrde vlast svoju u današnjoj Ugarskoj sa sjedištem negdje blizu Segedina i zauzmu god. 441. srijemsku Panoniju. Po smrti Atilinoj (453) propade hunska država, a Panonija se povrati istočno-rimskomu carstvu, ali kad Germani s Odovakrom god. 476. obore zapadno carstvo, nagovori bizantinski car Zeno Teodoriha, vodju Istočnih Gota, da provali sa svojim narodom u Italiju i preuzme vlast od Odovakra. Teodorih to učini osnovavši tako kraljevstvo Istočnih Gota (493) u Italiji, kojoj on pripoji Dalmaciju i Panoniju. U vlasti istočno-gotskoj ostadoše obje provincije do god. 535, kad započe bizantinski car Justi ni ja n rat, koji svrši propašću istočnogotskoga kraljevstva, a Panonija i Dalmacija opet pripadnu istočnomu carstvu (555). U tom ratu prvi se put pojavljuju u Panoniji i Dalmaciji Južn i S l a v e n i. Oni su se doduše već od II. vijeka po Kr. stali naseljivati po Panoniji i Iliriku, no to bjehu tek sporadična naseljenja bez veće političke važnosti. Uopće valja naglasiti, da se Južni Slaveni dosta kasno javljaju na poprištu svjetske povijesti, šta više, njih upravo uvlače u svijet drugi na rodi, naročito susjedni im Germani i Turani, kojim su oni kroz mnogo decenija u današnjoj južnoj Rusiji robovali. Napokon stali su se Južni Slaveni jedan uz drugoga pribijati i prikupljati. Mjesto malih plemenskih jedinica u župama ističu se veća plemena ojačana u borbi. Neka plemena sada obuhvataju više župa, a na čelu im je knez. U nastalim se borbama Sloveni bolje izvježbaše u ratnoj vještini, i poprimiše od Germana savršenije oružje, dapače preko njih oni upoznaše Rimljane i druge polatinjene narode i prozvaše ih Vla si me (Vlah od staronjem. walh). Kad oko god. 350. utameljiše Istočni Goti na sjevernoj strani Crnoga mora jaku državu, udare na susjedne im Južne Slavene te ih pokore. No kad malo potom unište Huni ovu državu, potpadnu Južni Slaveni pod vlast tih novih gospodara. Po propasti gotske države krenu se oni na jug širinama današnje jugozapadne Rusije i Moldavske i to u većim skupinama; u prvoj polovini VI. vijeka naseljavaju staru Dačku (Erdelj i Vlašku) i prelaze četimice preko Dunava, najviše plijena radi pokazujući veliku hrabrost i lukavost. Za gotsko-bizantinskoga rata (535—555.) okrenu oni i na zapad, te stanu provaljivati u Panoniju i Dalmaciju. Medjutim utemelje Avari (Obri) god. 568. svoju državu u današnjoj Ugarskoj i pokore sebi onamošnje Slavene. Pored svega toga oni su se i za ove vlade neprestano pomicali na zapad i stalno naseljavali ne samo u Panoniji, nego i u susjednom Noriku (danas Kranjska, Štajerska i Koruška). Kako su Avari bili ratoboran vojnički narod i sav vijek provodili na konju i u borbi, njima su Slaveni ratari bili potrebni, da ih hrane.

[ocr errors]

kao kagan nesavjesni Baja n. Osvojivši izdajnički god. 582. grad Sirmium, provali do Crnoga mora, а 598. okrene na Dalmaciju, popali je, opustoši i razori u njoj do četrdeset tvrdjava. S njime bijaše kao obično, veliko mnoštvo Slavena, stranom podanika, stranom saveznika njegovih, a ti većinom i ostaše u zemlji. Nakon dvije godine ponovno provale Avari i Slaveni ne samo u Dalmaciju, nego i u Istru tolikom žestinom, da se radi toga ljuto zabrinuo papa Grgur I. Do sada bijaše primorje dalmatinsko poštedjeno od slavensko-avarskih navala, ali početkom VII. vijeka dodje i na nj red. Uz mnoge druge ugled ne grad ove pa de k o n a č n o i s l a v n a Salona (oko 610), a s nj o m e i vlast b i za n t i n ske ca revine u sjevero-zapadnom dijelu Balkanskoga poluotoka. Jedino Jader i Tragurium, pa gradovi po otocima, ostadoše ili netaknuti ili bar nijesu bili razoreni. Nevolja bizantinskoga carstva došla je do vrhunca, kad god. 626. udare Avari i Slaveni na sam Carigrad, dok su s azijske strane imali na nj udariti Persijanci. Medjutim budu Slaveni pod Carigradom potučeni, poglavito na moru, i povrate se svojim kućama, a to isto učine malo kasnije i Avari. Neuspjeh pod Carigradom nanese težak udarac gospodstvu avarskomu, jer bijaše očit znak slabosti njihove. U brzo skoče protiv njih dosadanji im saveznici i podanici Slaveni na više strana, naročito knez Samo, vladar Zapadnih Slavena. On se stavi čitavom ustanku na čelo. Samo doskora izvojeva svim Slavenima na zapadu i sjevero-za

padu avarske države potpunu slobodu, na što ga oni 627. izaberu za svoga vrhovnoga kneza. ako je veliki knez prvu slavensku državu, koja je obuhvatala čitavu današnju Češku, Moravsku, velik dio Galicije i današnjih alpinskih zemalja (Koruške, Štajerske i Kranjske). Ovu priliku upotrebiše i Južni Slaveni, jer se i oni pobune i oslobode od Kupe do mora vlasti avarske, dok su oni izmedju Kupe i Drave (u Panoniji) još i dalje priznavali okrutno gospodstvo njihovo. Avari budu stisnuti na današnju ugarsku ravnicu oko Dunava i Tise, a Slaveni ostadoše sami na zemljištu, što su ga pomalo naseljavali počevši od prve pole VI. vijeka. Ti me je i svršila se o b a n j i h o v a na Balkanskom poluotoku (oko 640)." * Biz. car Kons t a n t i n VII. Porfiroge ne t (912–959.) zabilježio je u svom djelu „De a d m i n istran do im perio“ priču, koja se u njegovo doba pripovijedala medju Hrvatima, kako su oni tobože došli na poziv cara Heraklija u Dalmaciju iza Karpatskih gora iz Bijele ili Velike Hrvatske pod vodstvom petero braće imenom Klukas (Kukari?), Lobelos (Lapčani?), Kosentzes (Gusići?) Muhlo i Hrobatos (Murići i Mogorovići?) te dvije sestre: Tuga (Tugomirići) i Vuga (Bužani). Pobijedivši Avare, kaže se dalje, dobili su za nagradu Dalmaciju, dakako kao podanici carstva. – Ovo je dašto priča, kojoj će tek jezgra biti dublje historijske vrijednosti, naime da se Hrvati u vrijeme naseljivanja raspadahu u se dmero ple m e n a, jer inače je ona u potpunom protivurječju sa svim ostalim savremenim izvorima.

« ПретходнаНастави »