Слике страница
PDF

3. Razdioba povijesti hrvatske.

Prošlost se naroda hrvatskoga raspada na četiri doba.

Prvo doba ide od onoga vremena, od kada se Hrvati naseliše u svojoj današnjoj postojbini, pa do krunisanja ugarskoga kralja Kolomana za hrvatskoga kralja, to jest od god. 640. do god. 1102. Za to vrijeme od kakih četiri stotine godina narod hrvatski živi sa m o s t a l n i m državnim životom, vodjen iznajprije knezovima, a kasnije kraljevima. Obranivši se srećno od navala Franaka, Mlečana, Arapa, Bugara, Magjara i Bizantinaca, te dovinuvši se kroz neko vrijeme do premoći na sjevero-zapadnoj obali Jadranskoga mora, državu Hrvatsku sve to većma uzeše slabiti nutarnji razdori, koji je konačno dovedu u savez s Ugarskom.

Drugo d o b a obuhvata vrijeme od god. 1102. do 1526. ili od krunisanja kralja Kolomana do katastrofe na Mohaču. U to doba Hrvati imaju zajedničkoga kralja s Ugrima ponajprije iz kuće Arpadove, onda iz kuće Anžuvinske, napokon iz raznih kuća, jer Ugarska i Hrvatska postadoše tada i zbor na kraljevstva. Za sve to vrijeme Hrvati se bore za Dalmaciju s Venecijom i Bizantom, a kasnije s Turcima za opstanak svoj uopće. Otevši se srećno Bizantincima, a kroz dulje vremena i Mlečanima, izgubi Hrvatska konačno Dalmaciju, dok joj Turci otmu najveći dio istočnih i južnih zemalja. Još u početku toga doba pridruži se Ugarskoj i ban o v i na Bosna kao dobro

voljna saveznica; kasnije se proglasi kraljevinom (1377.), no u brzo pade i ona pod Turke (1463). Jedini Dubrovnik umio je da kao slobodna republika, ali ipak pod vrhovnim gospodstvom ugarskoga i hrvatskoga kralja srećno sačuva slobodu svoju. Treće d o b a ide od god. 1526. do god. - 1790. Da se obrane od Turčina, toga najljućega dušmanina svoga, Hrvati izaberu dinastiju Habsburšku svojim vladalačkim domom, te za njezina vladanja konačno i odbiju Turke, dapače poslije 1593. oni uzeše već pomišljati, kako da oslobode izgubljene zemlje i priklope svojim „ostacima kraljevstva hrvatskoga“, jer tako zvahu u to tužno “ domovinu svoju. Ali podjedno im se bilo boriti za svoje drža v n o p r a vo, na koje se stalo sve žešće udarati od strane bečkoga dvora, gdje se zamislilo sve narode monarhije po n i j e m č i ti (germanizacija) i skupiti pod je d n u državnu vlast (centralizacija). Obrane radi Hrvati se odluče privremeno predati Ugarskoj, u neku ruku kao sastavni dio njezin, u nadi, da će se onda, kad pogibija mine, lako opet povratiti staromu državopravnomu životu svomu. U to se doba zgodiše u Hrvatskoj važne etnografske promjene doseljenjem Srba (Vlaha) u Srijem, Slavoniju i Vojnu Krajinu, pa Nijemaca (Švaba) u neke gradove. Istodobno je Dalmacija za mletačke uprave stala poprimati talijansko, a Bosna, nakon što joj veći dio žitelja poprimi islam, istočnjačko spoljašnje obilježje. Sam Dub r o v n i k i nadalje živi slobodan život, ali ne više tako sjajan kao prije god. 1526.; jedino književnost se njegova podigla do većega stepena.

Četvrto doba, koje zaprema vrijeme od god. 1790. do danas ispunjavaju borbe naroda hrvatskoga u jednu ruku za te rit o r i j a l n u cjelok u p n ost domovine, a u drugu za uskršenjem drža v n o ga prava. Ideja narodnosti, koju proširi francuska revolucija svijetom, zahvati takodjer Hrvate i Magjare. Kako pak Magjari htjedoše, da od Hrvata učine Magjare, imajući pred očima kao ideal veliku Magjarsku od Karpata do Kotora, došlo je do sukoba medju njima ponajprije riječima i perom, a onda i oružjem (1848). Iza kratke neustavne stanke (apsolutizam) svrši sukob izmirenjem jednoga dijela Hrvata s Ugarskom (1868).

Odmah u početku toga doba propada mnogovjeka sloboda rep u b l i k e d u b r o va čke (1806), a Venecija izgubi Dalmaciju (1797.), koja postade poslije kratke, ali uzorne francuske vladavine austrijskom pokrajinom (1815). Neprekidni nemiri i krvave borbe izmedju kršćanskoga i muslimanskoga žiteljstva u Bosni izazvaše zanimanje evropskih vlasti, pa tako zauze na njihovu želju, a mira i reda radi, Austro-Ugarska monarhija Bosnu (1878), dokrajčivši time u njoj četiristogodišnje osmanlijsko gospodstvo (okupacija).

[ocr errors]

PRVO DOBA.

OD GODINE 64 O. DO 1102.

Život naroda hrvatskoga za Vladara narodna krvi.

A. Knezovi hrvatski,
III.

Začeci državnoga života.

Za višegodišnjih provala Slavena i Avara u Panoniju i Dalmaciju stari je elemenat romanski djelomice sasvim iščeznuo, a djelomice se spasao budi na otoke i u neke utvrdjene primorske gradove, budi opet u visoke planine, provodeći od sad život pastirski i seljački (Vlasi, u gradovima Latini). Jedan dio salonskih bjegunaca uteče se u Dioklecijanovu palaču, te uredivšisebi u njoj obitavališta, osnova tako grad Spala tu m (odatle Spljet), koji se pravo poče razvijati, od kad se u nj sklonu i salonski bjegunci s otoka. Za vrijeme ove nevolje priskoči progonjenima u pomoć papa Ivan IV. (640–642.) i sam rodom iz Dalmacije, te pošalje još nekrštenim Slavenima u Dalmaciju i Istru opata Martina, da medju njima kupi razgrabljene i rasturene moći kršćanskih mučenika i da u njih is

kupljuje zarobljene kršćane. To mu je povoljno uspjelo, što je očit znak nekoga pomirljivoga zbliženja izmedju poganskih pobjednika i pobijedjenih Latina. Carstvo bizantinsko nije moglo u to doba baš ništa učiniti za svoje bivše podanike, jer se jednako nalazilo u očajnom boju s Arapima. No kad oni budu tako odlučno potučeni, da su god. 679. zatražili i dobili mir, onda se nadade caru Konstantinu IV. Pogonatu (668–685.) prilika, da opet obrati pažnju carstva na Dalmaciju. Medjutim su i Slaveni saznali za ljuti poraz arapski i namjere careve, pa s toga pošalju još iste godine 679. u Carigrad po poslanicima darove i zatraže mir; ca r r a d o na nj pri stade priznavši i m na se lja, a on i opet pri me njega ka o vrh o v n o ga gospodara svoga.“ Posljedice toga mira počeše se odmah osjećati, jer nasta prijateljski saobraćaj s Latinima, kojima bi dopušteno, da mogu izlaziti iz svojih gradova i posjed svoj obradjivati, dapače mnogi se Slaveni i sami naseliše po gradovima. Sada se moglo pomišljati na djelomičnu obnovu staroga stanja. Papa pošalje u Dalmaciju Ivana R a v e n j ani na sa zadatkom, da ondje obnovi crkve no u red je nje. I odista on obnovi u Spljetu propalu salonsku nadbiskupiju s pravom metropolitskim po čitavoj staroj Dalmaciji (u rimskom smislu), te postade prvi nadbiskup njezin. Mauzolej cara

* Čini se, kao da se na ovaj dogadjaj odnosi pričanje popa Dukljanina o saboru na D u v a nj s k o m p o lju.

« ПретходнаНастави »